Razgovarali smo s unukom velikana naše glazbene scene, skladatelja, aranžera i dirigenta, koja se prisjetila dogodovština sa svojim djedom Đelom koji joj još uvijek nedostaje.
Svog sam nona Đelu doživljavala kao vrhunskog glazbenika i izuzetno talentiranog čovjeka od kojeg mogu mnogo naučiti. I pitala se: "Kako čovjek uopće može postići takvo što u glazbi?" Smatrala sam da je to nemoguće nadmašiti i to sam mu rekla, kada je već bio jako bolestan. "Slušaj ti mene, valjda ja znam što govorim. Imam i više iskustva i više godina od tebe. Znam da ćeš postići puno, ako ne i više od mene." I kad sam na putu da odustanem zbog umora, sjetim se te njegove rečenice i znam da ne smijem klonuti - kaže 25-godišnja Ema Jusić, najmlađa unuka skladatelja, gitarista, aranžera i dirigenta Đele Jusića i jedina koja je krenula njegovim stopama. Kći glazbenog para Paule i Đele Jusića Jr. odmalena piše pjesme i stihove, autorica je svojih pjesama pa ne čudi da je djed, kad je o muzici riječ, toliko vjerovao u Emu. Često bi rekao: "Napisat će tebi nono puno pjesama", Ema je vidjela dio notnih zapisa i kad je bio u bolnici, no, nažalost, bolest je bila brža.
"Oboje smo jako voljeli operu i bio je presretan kad sam krenula na solo pjevanje u srednju muzičku školu. Obećala sam mu videosnimku svog nastupa u okviru ispita na kojem sam otpjevala njemu najdražu ariju ‘Caro mio ben‘. Nažalost, nije dočekao jutro nakon nastupa, umro je 31. svibnja 2019. Uz tu snimku, čuvam njegovu najdražu lulu koju mi je dao dok je bio u bolnici, rekavši: ‘Evo, da dio mene bude s tobom i kada jednog dana odem‘", kaže Ema Jusić, dodajući da je u "nonovoj zbirci" i album "Ljubavne priče gitare", na kojem je djed napisao da ako želi sigurnu vožnju, onda mora slušati taj njegov album.
Naime, kad je položila vozački ispit, djed Đelo Jusić kupio joj je jednosmjernu kartu iz Zagreba za Dubrovnik i pojasnio da je hitno treba, ali da ne može o tome preko telefona. Pokupio ju je na aerodromu i rekao da prvo mora nakratko do servisa. I doveo je do autosalona, gdje ju je čekao - automobil. Sa smiješkom na licu i lulom u ruci, rekao je: "Ovaj ti baš dobro stoji" i dao joj ključeve. Rasplakala se od sreće, a potom ju je, vjerujući i u njezin vozački talent, svaki put kad bi dolazio u Zagreb zvao da ga pokupi na aerodromu.
"Svaki je trenutak s njim bio poseban. Bili smo jako vezani, a kad bih došla u Dubrovnik, kuhao mi je paštu, vodio me na sladoled prije ručka iako bi moji rekli da ne smije. Šetali bi Stradunom, često smo ručali i vani ili pak sjedili na kavi u društvu njegovih prijatelja, plovili njegovom jahtom, a još kao desetogodišnjakinju puštao bi me da ja upravljam. Naravno, diskretno bi pridržavao volan", sjeća se Ema, dodajući da je na jednak način s njome neprekidno razgovarao o muzici. Iako je o svemu razgovarala i s roditeljima, nono bi se trudio približiti joj glazbu na što zanimljiviji način. Primjerice, cvrkut ptica dao bi mu ideju za melodiju pa bi joj pokazao kako nadograditi dva tona ptičjeg pjeva i napraviti pjesmu. I usput je suptilno ispitivao teoriju solfeggia.
"Dok sam bila tinejdžerica", otkriva Ema Jusić, često je dolazio u Zagreb. Miris lule osjetio se još kad bi ušao u prizemlje naše zgrade, potom bismo išli na ručak u Korčulu, a on bi slušao sve moje tadašnje ljubavne i druge probleme i davao mi savjete. Baš mi nedostaje. I danas kad odem u Dubrovnik, pomislim kako ću ga nazvati i reći: ‘Ajmo, nono, nabaciti đir.‘