Svako desetljeće za sobom ostavlja kultne trenutke, osobe i trendove. Zlatno doba svega navedenog za mnoge su bile sedamdesete godine prošlog stoljeća. Od odlazaka na more s legendarnim „Fićekom“ do igranja školice i nezaboravnih izlazaka uz rock prizvuke, sedamdesete su zaista bile godine za sve. Početkom tog razdoblja, cijela Hrvatska je postala pokrivena TV signalom pa su procvat doživjele kako radijske tako i televizijske glazbeno-zabavne emisije, a sve popularniji su postajali i kvizovi. Bilo je to vrijeme slow livinga o kakvom danas možemo samo maštati. Bez mobitela, interneta i s manje automobila, a više djece na ulicama. Zvuči idealno, zar ne? Ne čudi stoga što kod mlađih generacija sve više raste interes za kulturom prijašnjih vremena koji prerasta i u nostalgiju za periodom kojeg nisu mogli iskusiti.
U želji da što bolje upoznamo to zlatno doba, obratili smo se čitateljima koji su tada proživljavali najbolje dane svog djetinjstva i mladosti te ih zamolili da nam otkriju koje su im aktivnosti bile najdraže, što bi „prenijeli“ u sadašnjost i kako je bilo živjeti u svijetu bez interneta i konstantne dostupnosti.
Vlado (73): ‘Bilo nam je potrebno malo za sreću‘
Meni je u sedamdesetima bilo bolje nego sada. Imao sam dvadesetak godina, pjevao i svirao gitaru u bendu. Na repertoaru nam je bila domaća, zabavna glazba, a bili smo jako traženi na svadbama, zabavama u društvenim domovima i drugim proslavama. Organizirali smo zabave po selu i tako se družili i upoznavali jer nije bilo puno kafića kao što je danas slučaj.
Mi mladi se nismo mnogo međusobno razlikovali. Svi smo živjeli slično, jeli ista jela, nosili sličnu odjeću, nismo bili opterećeni materijalnim. Nije nam bilo bitno tko što ima, već samo kakav si čovjek. Život je bio drugačiji, usporeniji, a opet smo sve stizali napraviti u danu. Rekao bih da ljudi danas sve žele odmah, ujutro bi sijali, a navečer žnjeli. Zato nikad nisu zadovoljni, ciljaju na nemoguće.
Ruža (66): ‘Najbolje razdoblje mode i života‘
Moram priznati da su mi sedamdesete najdraži period života. Pamtim ih po nevjerojatnom modnom izričaju i kombiniranju tada najpopularnijih komada odjeće s prijateljicama. Najveća „faca“ je bio onaj koji je u odlazio u Trst u šoping i oni koji su imali prave Levisice.
Voljela sam nositi trapezice, miješati boje i uzorke. To je bio naš način izražavanja. U školi smo uvijek morali biti prikladno obučeni, a pod odmorima smo odlazili van i razgovarali, kratili si vrijeme. To je bila naša zabava, nije bilo mobitela niti interneta i bilo nam je odlično. Nakon škole bih s ukućanima gledala televiziju, uz sendviče od Poli kobasice koja je tada bila novitet u trgovinama. Ta je namirnica u našem domu brzo postala nezamjenjiva zbog još neviđene kvalitete i dobrog okusa. Poli mi je toliko prirastao srcu da sam kasnije svojoj djeci pripremala iste sendviče i napravila malu tradiciju gledanja filmova i serija uz fine zalogaje za sve.
Đurđa (70): Roštiljali smo, družili se, bili smo neopterećeni‘
Televizori su bili rijetkost u mom selu pa bi se svi iz okolnih ulica okupili kod onoga koji ga je imao. No, više smo bili vani, družili se uz rundu badmintona, kuglali, a kada bi pao snijeg, obavezno smo odlazili na sanjkanje. Nije bilo mobitela, svugdje smo dolazili na vrijeme jer nismo mogli javiti da ćemo kasniti. Najdraža aktivnost mi je bila odlazak u kino s prijateljima. Mladi su provodili mnogo vremena zajedno, ali smo bili opušteniji od današnje mladeži. Čini mi se da je danas ljudima teško uživati jer su stalno napeti i pod stresom, nemaju vremena za bitne stvari. Naša djeca nisu imala crtiće, mobitele niti parkove, zabavljali smo ih igračkama i šetnjom. Djevojke su nosile mini suknje, najviše karirane i šarene, a svaki praznik nam je bio popraćen roštiljanjem ili nekim izletom.
Mladen (64): ‘Do mora smo putovali osam sati bez klime‘
Kao djeca smo igrali skrivača i školice, izrađivali lukove, strijele i pračke, a nogomet i graničar su nam bile omiljene igre. S društvom smo često odlazili na biciklijade u mjesta izvan Zagreba, poput Samobora i Prepuštovca. Izlasci nisu izgledali kao danas, sve je počinjalo i završavalo ranije, rijetko što je bilo otvoreno nakon jedan sat ujutro, ali to nam je bilo dovoljno. Studentski centar je imao najbolje plesnjake, a izlazilo se još u Jabuku i Kulušić. Cijenili smo svaki trenutak druženja i izlazaka, nismo bili okupirani tehnologijom.
A tek putovanje na more, to je bila avantura za sebe! Automobili su bili puno manji pa je trebalo sve stvari, ali i ljude „zgurati“ unutra. Tako bismo se zbijeni i bez klime vozili šest sati do Rijeke, a do Splita osam jer nije bilo autoceste, ali vrijedilo je. Na put bismo kretali spremni, s puno vode i finih sendviča. Meni su tada, kao i danas, najdraži bili oni s Poli kobasicom.
Mirjana (60): ‘Slatkiši su bili bolji od današnjih‘
Mi smo kao djeca sedamdesetih puno više vremena provodili vani, na zraku, puno više smo se družili, svi su imali podjednako, roditelji nisu dozvoljavali da se uoče razlike među djecom. Obiteljska druženja i izleti su bili česti jer su roditelji imali više vremena i energije za djecu. U dućanima je bilo manje izbora, pogotovo slatkiša, ali su bili bolji od današnjih. Iako je bilo skromno, svoje djetinjstvo nikad ne bih mijenjala s ičime!
Sponzorirani sadržaj nastao u suradnji Native Ad Studija Hanza Medije i Perutnine Ptuj - PIPO.