Što zajedničko imaju banane i cigle?
Na prvu ništa, ali kada malo bolje razmislite, veže ih jedna stvar bez koje danas ne možemo zamisliti život – mobiteli. Ovim uređajima smo nekada davno davali šarolike nadimke jer su ih uistinu dobro opisivali. Prvi mobiteli bili su toliko teški i „kabasti“ da su djelovali baš poput cigle, a neki su bili zaobljeni kao banana.
Danas su mobiteli poput malih računala te nam osim poziva i poruka služe i za fotografiranje, slušanje glazbe, plaćanje računa i čitanje. Naspram tih opcija, nekadašnji mobiteli čine se kao lakrdija, ali osjećaj kada smo dobili prvi ne može se mjeriti s ičime. Iako smo njima mogli uspostavljati samo pozive, pisati jednostavne poruke i igrati nekada vrlo popularnu igricu „zmiju“, imali su posebno mjesto u našim srcima.
A kakvi su bili njihovi prvi mobiteli, čime su ih zamijenili i čuvaju li ih još uvijek, upitali smo čitatelje Jutarnjeg lista. S nama su podijelili i zanimljive anegdote iz doba prije „pametnih“ mobitela, a neke greške više nikada neće ponoviti.
Davor (34), marketing menadžer: ‘Zbog prijašnje traume ne nosim trenirke‘
Prvi mobitel koji sam dobio u životu, u srednjoj školi, bio je Siemens C60. Jako dugo sam ga želio, svaki dan moljakao roditelje da mi ga kupe. I jesu. I bio je savršen prvi mobitel. A onda sam ga nakon šest mjeseci izgubio. Ispao mi je iz džepa trenirke dok sam planinario Sljemenom. Ta trauma glavni je razlog zašto i danas, kada izlazim iz kuće rijetko nosim trenirke, a ako ih nosim, obavezno moraju imaju džep na zatvaranje.
Nakon njega koristio sam neki bezvezni zamjenski, a onda je stigao prvi smartphone, iPhone 4 koji sam si sam kupio od prvih par studentskih plaća. Bio sam jako ponosan na sebe kada sam to ostvario i zbog toga ga dan danas imam u ladici, čak moguće da još uvijek radi. Nakon ‘četvorke‘ kupio sam si i ‘šesticu‘, a onda sam se, iziritiran trajanjem baterije prebacio na Androide.
Mobitel koji sada imam koristim već nekoliko godina, iako se već smatra starim modelom. Kupio sam ga kada se friško pojavio na tržištu, a osjećaj je bio kao da vozim Ferrari. Sada je već zastario, na rubovima izguljen, ponekad se „zblesira“, baterija je pri kraju, ali jednostavno se ne mogu odvojiti od njega. Doslovno mi je na njemu cijeli život i tranzicija na novi model, osjećam, bit će bolna. A možda se i varam, tko zna.
A kada ga konačno odlučim poslati u ropotarnicu povijesti sigurno ga neću bacati jer ne želim da trune negdje na nekom deponiju, već ću ga odnijeti na reciklažu. Iskreno, uopće nisam znao da postoji ta mogućnost specijalno za mobitele.
Marko (41), tehničar za rasvjetu: ‘Sretniji sam kad mi mobitel ne zvoni‘
Bila je 2000. godina kad sam kupio svoj prvi mobitel. Nije mogao doći u boljem trenutku jer sam baš tada išao u vojsku služiti obavezni rok. Bio je to neki klasični Nokia model. Ako se ne varam, Nokia 3310. Tada je to bio vrhunac tehnologije. Tu i tamo bih se čuo s obitelji i prijateljima, iako mi je u pamćenju da ga nisam koristio svakodnevno. Bili smo u mobilnom kontaktu puno manje no što smo danas. Zanimljivo je da sam vojni rok služio u odredu za kojeg bismo danas rekli da je svojevrsni IT odjel. Imali smo hrpu računala, a dobar dio kolega se u nekom pogledu bavio računalstvom. Tako da mi je taj period u sjećanju kao intenzivno upoznavanje s mogućnostima tehnologije.
Moram priznati da mi je danas odnos prema tehnologiji prilično nonšalantan. Sretniji sam kad mi mobitel ne zvoni nego kad zvoni. Mobitele mijenjam kad je doista nužno, što je u prosjeku svakih četiri do pet godina. Doma u ladici imam nekoliko prijašnjih modela. Do sada nisam razmišljao o tome što s njima, no definitivno bih ih mogao odnijeti u T-Centar na reciklažu. Uvijek sam za brigu o okolišu i prirodi, no donedavno se prilično rijetko pričalo o zbrinjavanju gadgeta nakon što se više ne koriste pa se ni sam nisam previše bavio time. Ako peremo čaše od jogurta i stavljamo ih u zasebnu vrećicu, onda bismo svakako trebali brinuti i o električnom otpadu.
Iris (29), novinarka: ‘Dva puta mi je upao u WC‘
Prvi sam mobitel dobila pri polasku u prvi razred osnovne škole. Nije bilo ni pomisli o korištenju za vrijeme nastave. Mojim roditeljima je služio kao sigurnost, a meni više kao gadget za igrice nego sredstvo za komunikaciju. Mislim da se radilo o primitivnom Siemensu s malim ekranom. Moj brat obožava priču o kupnji mog drugog mobitela. Tad su se već pojavili ekrani u boji i prve kamere. Otišla sam s mamom u trgovinu kupiti model kojeg sam htjela, a prodavačica nam je rekla da će isti kroz tjedan dana biti dostupan u verziji s kamerom. Mama i brat su me nagovarali da pričekam, no ja sam bila toliko nestrpljiva da o tome nije bilo ni govora. Čim smo ga dobili, uzela sam mobitel u ruke, a na ulici sam se u hodu glavom udarila u stup jer sam gledala u njega. U mojoj obitelji se ta priča rado prepričava svaki put kad mi netko od članova prigovori da sam previše na mobitelu. Već tada je sve bilo jasno, kažu.
Po pitanju mijenjanja mobitela trudim se biti racionalna. Iako mi je zbog posla važno imati funkcionalne, a poželjno i novije modele, pokušavam ne pretjerivati. Mobitel kojeg sad imam posjedujem četiri godine, a u planu mi je zamijeniti ga ove godine. Do sada bih pri zamjeni mobitela stari uvijek prodala ili poklonila mami tako da nemam starih modela koji čekaju u ladici. Da ih imam, svakako bih ih odnijela na reciklažu u T-Centar.
Posljednjih godina pazim na svoje mobitele, ali u tinejdžersko mi se doba čak dva puta dogodilo da mi je mobitel upao u WC jer sam ga držala u stražnjem džepu hlača. Ako se dobro sjećam, oba puta je, srećom, proradio. Trik s rižom je spasio stvar! U svakom slučaju, smatram da je poželjno popraviti sve što je moguće popraviti ili proslijediti dalje funkcionalne uređaje, a one koji ne rade obavezno reciklirati.
Antea (36), slobodna umjetnica: ‘Ukrali su mi ga kad sam išla u školu‘
Sjećam se toga dana kao da je bio jučer. Imala sam oko 12 godina i osim regularne osnovne škole, išla sam i u glazbenu školu u centru Zagreba. Kako su tada mobiteli tek postajali popularni, bila sam oduševljena kada sam dobila svoj prvi primjerak. Bio je to stari, rabljeni model s kliznim mehanizmom, a zvali su ga „banana“ jer je bio lagano zaobljen. Nosila sam ga sa sobom samo kada bih išla na nastavu u glazbenu školu da se mogu javiti svojima ako je neka frka. No, prava stvar je došla tek kasnije.
Kao i mnogi pojedinci moje generacije, za jedan rođendan dobila sam moderniji mobitel s malim ekranom i narančastim pozadinskim osvjetljenjem. Koji je to bio hit! Ali, nažalost, moja sreća nije dugo trajala i to zbog moje nepažnje. Jednog dana vozila sam se tramvajem do srednje škole, a mobitel mi je bio u zadnjem džepu ruksaka.
Kad sam došla u školu, mobitela više nije bilo. U tom trenutku svijet mi se srušio – izgubila sam sve brojeve prijatelja, čak i nekih do čijih kontakata nikada više nisam mogla doći, ali sam naučila lekciju. Od tog trenutka pomno pazim na svoje stvari i nikada ih ne ostavljam bez nadzora. Omnia mea mecum porto ili „Sve svoje sa sobom nosim“, kaže latinska poslovica. Od tada je zbog teških životnih okolnosti prošlo dosta vremena dok nisam dobila novi mobitel. Tijekom godina koristila sam razne rabljene modele, ali prvi novi, kojeg još uvijek imam u ladici „svaštarnici“, bio je crveni klizni mobitel s kamerom. Obožavala sam ga, zato mi i jest žao riješiti ga se.
Danas, baš kao i gotovo svi, dajem prednost smartphone modelima jer mi je zbog posla, ali i hobija važno da ima dovoljno memorije i dobru kameru. Već više od četiri godine koristim isti mobitel i jako sam zadovoljna njime jer je prije svega izdržljiv. Pao mi je nebrojeno puta i apsolutno se nigdje nije oštetio. Teška srca ću ga zamijeniti, ali znam da moram, ne zbog trendovskih hirova, nego zato što mi treba mobitel s više memorije i boljom kamerom. Kad dođe taj trenutak, sadašnji mobitel ću odnijeti na reciklažu, a voljeni crveni odnijet ću već ovaj tjedan.
Bojan (44), poduzetnik: ‘Napravio sam skupu grešku‘
Mobitel koristim za pozive, poruke, skeniranje, istraživanje informacija na internetu, za društvene mreže, fotografije i video klipove koji mi služe kao materijal za dokumentarce. Prvi mobitel kupio sam 1999. godine i to slavnu Nokiu 3310. Jednom sam samo izgubio mobitel, a razbio ga nekoliko puta, tu sam majstor. Iako mi nikada nije pao u WC školjku, napravio sam skupu grešku. Naime stavio sam ga na krov auta, krenuo i otišao pa se tako pozdravio sa svojim lijepim mobitelom.
Što se tiče mijenjanja mobitela, kupujem novi svake dvije godine jer mi stari lagano počinje otkazivati, a onda i podlegnem marketinškim pritiscima da mi treba nešto bolje, modernije, brže, s više memorije. Zadnji mobitel mi još služi jer su mi na njemu ostale neke aplikacije, poput osobnog bankarstva. Tako da sada imam dva mobitela - jedan primarni i drugi dok ne riješim tehnikalije oko aplikacija. No, uopće nisam znao da se mobiteli mogu reciklirati, a u ladici ih imam barem pet starih. Smatram da sam savjestan i super mi je ta ideja oko recikliranja, tako da ću sigurno odnijeti svoje stare mobitele na reciklažu. Sad me jedino brine zašto to nisam znao ranije.
Sponzorirani sadržaj nastao u suradnji Native Ad Studija Hanza Medije i Hrvatskog Telekoma.