Od malih nogu hrabro korača putem glazbe, kada stupi na pozornicu energija koju prenese na publiku je nevjerojatna, a atmosfera koju stvori dostojna je prave dive. Iako ne voli da ju se tako naziva, sigurno neće osporiti da srce ostavi na pozornici. Svakako, ona je žena za sva vremena, o glazbi se od nje može učiti, ali i to da život treba živjeti punim plućima. Jedna od najvećih hrvatskih glazbenica, Zdenka Kovačiček stigla je u TOP MUSIC DESK TOP RADIJA i s voditeljicom Ginom Damjanović podijelila zanimljivosti iz života i bogate karijere, a otkrila je i što će se nalaziti u biografiji koju piše. Da je uvijek bila ispred svoga vremena, svima je poznato jer u njezinim hitovima i danas uživamo dok je njoj veliko zadovoljstvo što su za njenog života njena glazba i istraživanja došla do svoje publike.
Zdenka Kovačiček je rano shvatila da je umjetnost njezin život. S pet godina je poželjela biti glumica, a s 13 godina je postala pjevačica. Karijeru je započela u sastavu Duo Hani koji su činile ona i glazbenica Nada Žitnik.
Nekoć je velikoj glazbenici bilo neugodno samoj izaći na pozornicu, što fascinira s obzirom na činjenicu da joj je pozornica danas dom. Gina je pitala poznatu umjetnicu je li joj taj sram nestao s iskustvom i je li i Nada Žitnik bila također sramežljiva pa su zajedno u kombinaciji bile jače.
"Biti na sceni u kazalištu je nešto drugo. Tu si uvijek netko drugi. A kada sam počela pjevati i srela Nadu Žitnik, ona mi je dala tu hrabrost da se pojavim pred publikom i pjevam kao ‘ja‘. Pjevam pred publikom koja mora reagirati, kojoj moram prenijeti te glazbene emocije. Tu mi je Nada jako puno pomogla i zato je moj glazbeni put i počeo u duetu", rekla je Kovačiček.
Snažne ženske ‘veze‘ Zdenka Kovačiček ima kroz cijeli život. Nakon suradnje s Nadom je uslijedila suradnja s pjesnikinjom Slavicom Maras koja je napisala tekstove za poznatu "Frku“, "Volim te kao konja“, a čak je i za novi album uzela njene tekstove. O toj posebnoj konekciji i ima li danas poezije s kojom se može poistovjetiti na isti način kao s njenom poezijom, poznata glazbenica je rekla:
"Počelo je davno. Ona je bila prva kod nas, vjerojatno i u ovoj cijeloj regiji, koja je imala off teatar. Zvao se ‘Bagatela‘. Taj teatar je bio blizu mog mjesta stanovanja... Tako da sam u tom malom off teatru kod nje nastupala, pjevala, glumila i tu smo se jako zbližile. Ona je bila pjevačica, glumica i pisala je poeziju i to je tada bila ta, može se reći skupa s teatrom, ‘off poezija‘ koja se meni strašno dopala. To je tako otkačeno, slobodno, to su divne misli koje je ona napisala u četiri knjige. Kako smo se družile sve te godine, naravno tada je došla ideja da mi to damo uglazbiti...“, rekla je Zdenka.
"Onda smo pozvali Kire Mitreva iz Beograda koji je to sa svojim bendom prekrasno uglazbio, nastupile na Zagrebačkom festivalu. Sve to bilo je 1984. godine. Nastavile smo se družiti i glumiti. Ona je pisala dalje, međutim u to vrijeme nije bilo baš poželjno biti off, to je bilo avangardno, ispred vremena. Sve skupa je pričekalo i taj naš album i naravno, nakon 40 godina je tek došlo na pravo mjesto.“
Poznato je kako je ova velika umjetnica uvijek bila inovativna, na neki način ispred svoga vremena. Dobar primjer tomu je hit "Elektra“, koja je bila jedna od prvih elektroničkih kompozicija na našim prostorima. Poznato je i kako je upravo ta pjesma pronašla svoje mjesto na Chanelovoj reviji u Parizu, a osobno ju je odabrao pokojni Karl Lagerfeld.
Uz "Elektru“ veliku popularnost je doživjela i "Frka“. Otkrila je glazbenica je li joj žao što u vrijeme kada su izdane ove pjesme nisu zapravo bile toliko prepoznate.
"Nije ni bilo za očekivati da će one biti prepoznate, jer što se traži - diskograf traži hitove, traži prodaju, moraš biti kao pjevač, ti si roba na neki način tržištu. Nikada se naša glazba, pogotovo u to vrijeme, nije smatrala velikom umjetnosti, trebao si zabaviti masu ljudi. Mi smo i dan danas zabavljači i zato biti diva, ne znam uopće što to znači. Meni je drago kad dođe puno publike, kad se ona dobro osjeća, kad publika odgovara meni, kad prenosim svoje emocije, veselje, pa čak i blues donosi emocije. To je naša obaveza prema publici, a stvarati nešto što ne očekuješ da će postići takav efekt, pogotovo u ono vrijeme, naravno da je bila samo nekakva,realizirati tu ideju u studiju, pronaći suradnike koji isto razmišljaju kao ja. Uvijek me pratila ta misao, ‘ajmo napraviti nešto novo, nešto što nitko drugi nije‘. To je meni bilo zadovoljstvo", izjavila je pa nastavila:
"Nikad nisam pomišljala na velike tiraže jer onda bih prihvatila ponudu od Đorđa Novkovića da snimam njegove pjesme. Tako da je to bilo veliko zadovoljstvo u ono vrijeme, a to što su te pjesme sada došle na pravo mjesto, što ih je koristio veliki, najveći Lagerfeld, što su Nipplepeople prepoznali ‘Frku‘, to je tim veće zadovoljstvo što je ipak još za moga života moja glazba, moje istraživanje došlo do svoje publike“.
Poznata umjetnica nikada nije bila ‘komercijalna‘, konstatirala je voditeljica i upitala ju je li joj bilo teško ‘furati‘ svoj film dok su svi govorili suprotno, kako bi nešto trebalo.
"Bilo je teško...Kad imaš želju biti na sceni, ja sam usporedo i glumila i realizirala neke prekrasne mjuzikle, pjevala jazz...obišla sam europske jazz klubove, u Rusiji sam zabavljala tu vrlo, vrlo izbirljivu i kulturnu publiku, ali mi smo im ipak donosili malo zapada i uvijek sam birala nešto što nitko drugi nije pjevao. Na ruskim turnejama sam pjevala recimo Summertime ili Proud Mary od velike Tine Turner koja je poslije, kada se Rusija otvorila, nastupala u istim tim dvoranama gdje sam ja pjevala njene hitove. Zadaća nam je bila da zabavimo publiku, da dovedemo puno publike. Bili smo jedini sa zapada koji smo mogli sve do kineske granice obići te njihove gradove, publiku. Imali smo rasprodane stadione, sportske dvorane. Najveći užitak mi je bio kad sam mjesec dana u St. Petersburgu svaku večer napunila njihovo kazalište kao što je naše kazalište ‘Komedija‘, između 400 i 600 mjesta koji su došli upravo doživjeti moj solistički koncert. Meni je to bila najveća sreća.“
Dodala je kako je uvijek voljela kazalište gdje si je mogla priuštiti poseban nastup, povezati se s glumom, plesom, odabranim repertoarom...
"A sve ono što je pripadalo masama, to su bili stadioni, to je već jedna druga sfera koja je meni naravno isto draga", priznaje.
Jednom prilikom je ova umjetnica izjavila kako je tijekom života često htjela biti netko drugi, glumiti nekog drugog, pjevati kao netko drugi. Kada je onda pronašla sebe u umjetničkom i životnom pogledu?
"Moram priznati, meni su pripisivali da se tražim. Zašto? Zato što sam htjela sve žanrove pjevati, probati, ispitati se i to mi je uspjelo. Ne može se reći da sam bila neuspješna ni u jednom žanru, tako da sam u kazalištu napravila dobre stvari, u jazzu sam imala puno ponuda, zvali su me i big bendovi, sastavi, najbolji jazzeri u Europi su me zvali za suradnju, tu sam bila dobra... pa onda u popu i to u kvalitetnom popu. Uvijek sam pokušavala unositi nekakve elemente jazza u sve što sam pjevala, i u pop, i u rock. U to sam vrijeme rekla da se ne tražim, jednostavno osjetim kad nešto želim, kad mi se nešto sviđa i to realiziram. Ali nekako intimno u meni je postojala uvijek želja da elemente jazza unosim i u pop i u rock i u šlagere i u šansonu jer je taj jazz bio upravo duboko u meni.“
Zdenka Kovačiček uvijek je u koraku s vremenom. Aktivna je na društvenim mrežama, a otkrila je je li bilo lakše odrastati kada ljudi nisu bili toliko brzo i lako izloženi komentarima i informacijama kao što su na mrežama.
"Sve pratim, imam Instagram, Face, imam svoje administratore jer sama ne bih sve stigla, ali im dajem informacije, sa svakog koncerta imamo nekakve vijesti. Vrijeme zapravo donosi te neke situacije, u ono vrijeme morao si znati pjevati uživo. Nije se toliko gledalo vizual, nisi trebao toliko brinuti o odjeći, šminki, ponašanju, osmišljanju spotova što je danas donijelo novo vrijeme...moja generacija i ja smo odrastali ipak u potpuno drugačijim uvjetima, nadograđivali se, uvijek i stalno sam nešto učila, otkrivala, nikad nisam smatrala da sve znam. To zapravo ne postoji. Ja i dan danas učim. Tako da sam se, zahvaljujući toj mojoj prirodi i želji za istraživanjem i učenjem, prilagodila današnjem vremenu. Vjerojatno mi je to donijelo moć prilagođavanja. I zato je moj album ‘Konstatacija jedne mačke‘, bio nominiran za rock album godine. Pazi, u mojim godinama? Pa to je bilo čudo!“
Glazbenicu je kći nagovorila da napiše biografiju. Već ju je i počela pisati. Otkrila je je li ju tko pročitao, u kojoj je fazi, ali i što će se tamo moći pročitati.
"Nitko još za sada ne čita. Možda moja prva prijateljica koja stanuje sa mnom. Ona je pročitala i bila jako zadovoljna. Više od polovice imam sad. A, interesantno, počela sam od kraja... To će biti više memoari. Moja sjećanja na neka događanja, neće biti kronološki jer toga se više i ne sjećam. Ma nije ni važno jer većina ljudi piše o svojim lijepim trenucima, o svojim uspjesima i sretnim trenucima. Ja ću pisati i o onim trenucima koji su me rastužili, koji su unijeli jako puno ružnih spoznaja kakvi su ljudi... Naravno nisu svi ljudi dobri, ne cijene svi ljudi svoje kolege, čak i među kolegama je bilo onih koji su mi unijeli jako, jako ružnih trenutaka. Pokušat ću to opisati na neki način, neki će se vjerojatno prepoznati, neke ću i spomenuti, neke neću, ali bit će neromantizirana biografija. Bit će istina o našem poslu, o toj našoj profesiji i o mojem životu.“