Prošle godine, nakon više od 40 godina službe u sovjetskoj, odnosno ruskoj mornarici, u povijest je u tišini otišla najveća podmornica ikad sagrađena.
Bio je to TK-208 Dmitrij Donski, zadnji brod u klasi balističkih nuklearnih podmornica Projekt 941 Akula, koja je diljem svijeta postala poznatija po svojem NATO nazivu - Typhoon. To ime može zahvaliti bivšem Generalnom sekretaru Komunističke partije Leonidu Brežnjevu koji je 70-ih godina prošlog stoljeća najavio nove podmornice "Tajfun" - u međuvremenu su im Rusi dodijelili ime Akula (morski pas).
Između 1976. i 1989. godine iz brodogradilišta Sevmaš izašlo je šest ovih levijatana, a dovršetak planiranog sedmog osujetio je raspad SSSR-a. Sudbina im je bila različita, od toga da su bili strah i trepet 1980-ih, do po Ruse tmurnih devedesetih kad je polovica Typhoona izašla iz aktivne službe da bi uskoro bili zbrinuti u rezalištu, što je "velikodušno" platila država koja ih je svojedobno smatrala najvećom prijetnjom - SAD.
Zašto su opće građeni Typhooni, koje su sve rekorde porušili, koja im je bila svrha, kako su izgledale njihove misije i zašto su u konačnici bili preveliki i preskupi i za Sovjetski Savez i za Rusiju, objašnjava u novoj epizodi podcasta Prva linija naš stručni sugovornik Matija Blaće s YouTube kanala Codex Militaria.
Video podcasta pogledajte ispod
Na početku emisije, nakon što je Blaće objasnio genezu sovjetskog i NATO naziva ove podmornice, osvrnuli smo se na jedno općenito, ali važno pitanje - čemu uopće služe balističke nuklearne podmornice.
- One su zapravo treći stup nuklearne trijade, uz strateške bombardere i balističke interkontinentalne rakete s nuklearnom bojnom glavom koji se lansiraju sa zemlje. Problem bombardera je taj da su ranjivi, a sličan problem imaju i kopneni lanseri balističkih raketa. Oni su ogromni, teško se pomiču, lako se mogu detektirati i također uništiti. Najbolji način da ih se sakrije je da ih se stavi na podmornice, koje operiraju ispod površine mora i mogu se po potrebi približiti protivničkoj obali. A od 1950-ih nadalje Sovjetski Savez puno je ulagao upravo u podmornice kao asimetrično sredstvo ratovanja protiv američkih snaga, što se vidi iza samog broja proizvedenih podmornica, njih više od 770 (SAD je proizveo 220), govori Blaće pa nastavlja:
- One uz manju ulaznu cijenu omogućuju da se pobijedi puno jači protivnik, a tipično se dijele na tri vrste. Prvo, napadačke podmornice kojima je cilj pronaći protivničke podmornice i brodove i potopiti ih. Potom imamo klase podmornica koje su nosači krstarećih raketa te konačno i balističke nuklearne podmornice. One ispaljuju balističke projektile s nuklearnom bojnom glavom i mogu se razmjestiti bilo gdje na svijetu, zaroniti vrlo duboko, tamo provesti mjesece te u kratkom roku funkcioniraju kao sredstvo za drugi udar, budući da su najzaštićenije od sva tri stupa nuklearne trijade, objašnjava naš sugovornik i dodaje kako je SAD tijekom Hladnog rata uložio velika sredstava kako bi pratio i nalazio te podmornice.
Klasa Typhoon je golijat među podmornicama, najveća ikad sagrađena i to s ogromnom prednosti. Duga je 175 metara, što nije toliko posebno, ali se izdvaja po širini od 23 metra (kako bi nosila rakete od 16 metara) i istisninom od 48.000 tona u zaronu, od čega 40 posto otpada samo na balastne tankove.
- To je jedina podmornica katamaran konstrukcije. To znači da u sredini imate odjel za rakete čiji je svaki lanser potopljen u vodu, a s lijeve i desne strane nalaze se dva trupa, od kojih je svaki velik poput samostalne balističke nuklearne podmornice. Na početku se pak nalazi samostalni borbeni odjeljak, na kraju podmornice odjeljak (posebni trup) za skretanje, dok se iznad nalazi zapovijedni toranj. Dakle, ukupno pet odvojenih trupova između kojih se može kretati, ali koji se mogu zatvoriti jedan od drugog i sve to uvijeno u vanjski trup, kaže Blaće.
Razlog za ovakvu strukturu broda i njegove gargantuanske proporcije su rakete R-39 koje podmornica nosi - visoke 16 metara, promjera 2,4 metra i teške više od 80 tona svaka. A ima ih 20.
- Zbog toga je i komandni toranj na podmornici pomaknut unazad i stvara se razlika između prednjeg borbenog dijela i stražnjeg koji je strojarnica. Zbog velikih projektila podmornica ima i taj trup katamarana - da su postavljene u klasičnom dizajnu podmornice ona bi morala biti duga 275 metara, što bi zbog više razloga bio ogroman problem, kaže Blaće.
Kako bi se došlo do idelanog dizajna napravio se velik broj rješenja i konačno je odabran 441. nacrt (kodno ime), za kojeg je zaslužan "otac sovjetskih podmornica", čuveni inženjer i arhitekt Sergej Kovalev. Sami projektili koji su uvjetovali takav dizajn bili su motivirani američkim raketama Trident 1 dometa 7600 km koje su nosile podmornice klase Ohio, a kojima je zapravo eskalirana utrka u naoružanju. A da bi se dobilo nešto većeg dometa što nosi 10 nuklearnih bojnih glava, trebalo je graditi veliko - poput projektila R-39.
- Oni su sovjetskim snagama omogućili da ih lansiraju bez da uđu u Atlantik što je za njih bilo rizično. Ovim su mogli gađati američku istočnu obalu s područja Arktika, koji je zbog leda bio odličan za skrivanje. To su mogli jer su tako napravljene da mogu svojom masom i kreiranom silom brzo izbiti na površinu i probiti led debljine i do 3 metra kako bi lansirale projektile, kaže Blaće i dodaje da su sve sovjetske klase dizajnirane tako da mogu djelovati i na Arktiku.
- Američke to često nisu imale, njih je, recimo, krasio puno bolji sonar, ističe naš sugovornik i objašnjava da su sovjetske podmornice često bile bučnije (zbog dizajna od dva trupa), ali sigurnije. Još jedna tipična stvar kod njih je da imaju dva nuklearna reaktora. Na Typhoonima su to bili OK-650 od 190 MW koji su ukupno davali 100.000 konjskih snaga te omogućavali brzinu od 22,2 čvora na površini, odnosno 27 ispod površine mora.
- One su bile brže od američkih, što je Sovjetima uvijek bilo važnije od toga da budu tiše. Mora se reći i da su sovjetske podmornice imale naprednije reaktore od američkih te su za istu masu davale više snage, kaže Blaće i dodaje su možda bile i nešto nesigurnije od američkih, čisto kad se gleda broj nesreća.
Reaktori na Typhoonima hladili su se vodom, a pritom su pri nižim brzinama koristile otvore kojima su s prednje strane mogle uzeti vodu koja bi hladila reaktore te kao vruća izlazila na stražnjem dijelu.
- Zbog te prirodne cirkulacije mogle su ugasiti pumpe i biti tiše. To su također mogli postići time da su mogli i ugasiti jedan od reaktora na krstarećim brzinama, što se naravno ne bi koristilo u ratnim uvjetima, ali jest u slučaju kad želite smanjiti mogućnost detekcije, kaže Blaće i dodaje da su sovjetske podmornice ipak bile bučnije od američkih kod kojih je bio fokus na tome da budu čim tiše.
- Da bi utišali podmornicu morate napraviti puno stvari. Prvo, mora se raditi o vrlo visokoj preciznosti izrade mehaničkih dijelova. Sovjetima je to bio problem, ali zahvaljujući takozvanom Toshiba-Kongsberg skandalu domogli su se najboljih CNC strojeva Toshibe kojima su metal mogli bušiti u devet osi (time su bile prekršena ograničenja Sovjetima, a dva direktora Toshibe završila su u zatvoru, op.a.). Zbog toga su Sovjeti mogli napraviti brončane propelere sa sedam lopatica. Jedan američki kongresmen tvrdio je da su zbog toga dometi na kojima se mogu detektirati sovjetske podmornice smanjeni za 50 posto. Mislim da je to pretjerano, ali definitivno se postigla razina sofisticiranosti i kvalitete mehaničkih komponenti koje prije nije bilo, kaže naš sugovornik.
- Kad je tolerancija u turbinama smanjena s 0,1 mm na 0,01 mm, to je buku iz glavne osovine smanjilo za 30 do 40 decibela, što je ogromna razlika, praktički skok od 50 godina kroz preciznije mehaničke komponente.
Blaće dodaje potom da su za veću tišinu bili važni i gumeni ovjesi i omče (uklanjanju škripu metala), potom anehogene pločice po trupu (koje utišavaju vibracije) i konačno - održavanje opreme. U ovom potonjem Sovjeti nisu bili baš dobri, zbog čega bi njihove podmornice nakon prvog remonta već bila osjetno glasnije.
Što se tiče sonara, na njima nije bilo ništa posebno u odnosnu na druge podmornice, a Typhooni su imali i bočne sonare i vučne sonare za promatranje stražnjeg dijela podmornice. Kad je pak u pitanju naoružanje, tu su dominirali već spomenuti R-39 projektili koji su koristili kruto gorivo, koje može puno duže stajati od tekućeg, ali i treba više prostora za istu snagu iz tone goriva.
- Tipično se smatra da je vijek tog goriva u zapadnim sustavima oko 30-ak godina, što je velika prednost u odnosu na tekuće gorivo.
Svaki od tih projektila nosio je po 10 nuklearnih bojnih glava, od kojih je svaka imala snagu između 100 i 200 kilotona - u teoriji dovoljno za razoriti sve veće gradove neke velike države.
- One su u letu (bojne glave) mogu otpustiti na specifičan cilj. Taj projektil je bez sumnje bio ekvivalent američkog Tridenta, smatra Blaće.
Typhooni su osim svojeg ključnog oružja imali i 6 torpednih cijevi (kalibra 533 mm) koje su mogle nositi cijelu obitelj torpeda koje je tada imao SSSR. Osim toga imali su i superkavitacijska torpeda VA 111 Škval koji su mogli postići brzinu i do 300 km/h, ali na kraćem dometu od 10 km. A tu bili još i protupodmorničke rakete/torpeda RPK-2 Vjuga i RPK-6 Vodopad - ona se ispaljuju do 50 metara dubine, usprave se i polete kao raketa do cilja gdje se spuste padobranom pa se ponašaju kao klasičan torpedo. Tako se poveća njihov domet - Vjuge na 50 km, a Vodopada na 100 km. Konačno, tu su i ručni PZO sustavi Igla, da se nađe za doista katastrofične scenarije.
A služiti na tim podmornicama bila je privilegija, gotovo luksuz.
- U odnosu na usporedive sovjetske podmornice ovo su bili hoteli s pet zvjezdica. Posada nije morala dijeliti krevete, bilo je mjesta da se u sobama mimoiđu dva čovjeka, a imale su i saunu koja je postala toliko popularna da su je ugrađivali na sve daljnje sovjetske podmornice. Imale su i taj čuveni bazen, zapravo glorificiranu kadu, dva puta dva metra - ali je omogućavala skok iz saune u hladni bazen, što nije imala ni jedna druga podmornica. Tu su bili tv saloni, arkadne igre i vrlo važno za moral - prostorije za pušenje. Nije to bez razloga, budući da ste sa 160 drugih ljudi zarobljeni na misiji do 4 mjeseca, kaže Blaće i dodaje da su disciplina i psihološke karakteristike posade morali biti na najvišoj razini.
A veza s vanjskim svijetom bila je - oskudna.
- Pod vodom je vrlo teško komunicirati. No postoje načini - prvo puštanje bove s radio uređajem koja ide bliže površini i omogućava dvosmjernu komunikaciju. Ako je podmornica duboko pod morem, klasična radiokomunikacija ne funkcionira pa se koriste sustavi vrlo niske i ekstremno niske frekvencije do 300 Herza. Antene za te uređaje mogu uputiti val duljine do 6000 km koji praktički može proći kroz Zemlju te pričate s brodom na drugoj strani oceana, to jest planeta. No to zahtijeva ogromno područje i ogromnu količinu struje i može se poslati tek nekoliko slova po minuti. Njima se zapravo podmornica obavijesti da izroni blizu površine i uspostavi klasičnu komunikaciju. Pritom su sve poruke šifrirane i koriste se jednokratne šifre/kodovi koje je gotovo nemoguće probiti.
- Što se tiče same službe ovih podmornica, prva je u more položena 1980. (TK-208), a u operativnu službu stupila je dvije godine kasnije. Isprva nisu imale pojedinačna imena, a tek su ih dobili za vrijeme ruske države. Do 1989. lansirano je svih 6 te su se koristile u svojoj svrsi odvraćanja protivnika uglavnom u Arktiku i Barentsovom moru. S jedne strane Sovjeti su htjeli da se za njih zna, ali su pažljivo skrivali sve tehničke detalje, a većina toga je i dalje klasificirana budući da je TK-208, kasnije Dmitrij Donski, služio sve do lani. Devedesete godine za njih su bile teške, nije bilo resursa da ih se održava te su Amerikanci financirali (80 posto troškova) razrezivanje podmornica i sigurno zbrinjavanje nuklearnog otpada, kaže Blaće i dodaje da je Dmitrij Donski služio sve do nedavno, ali je u drugom dijelu svoje karijere pretvoren u testni sustav za projektile Bulava i više nije imao klasičnu ulogu.
- Njihovi troškovi bili su enormni i nije ih se isplatilo slati na remont. Definitivno je bilo bolje ulagati u klasu Borei, smatra naš sugovornik.
A početkom devedesetih jedna od podmornica u klasi, TK-17 Arkhangelsk navodno je doživio iznimno opasnu situaciju kada je prilikom lansiranja projektil (bez nuklearne bojne glave) eksplodirao u cijevi.
- Nije se znalo kolika je šteta i onda se pri izronu vidjelo da je eksplodirao prvi stadij projektila i da je izbio veliki požar. Jedini način da se ugasi prije nego se proširi na ostale projektile da se s nebalansiranim brodom s rupom u trupu zaroni što je kapetan Igor Griškov i učinio. Riskirao je živote posade, ali definitivno spriječio veću katastrofu. Priča je izašla 2000-tih u ruskim lokalnim medijima, ali nikad nije službeno priznata, zaključuje Blaće.
Prethodne epizode podcasta Prva linija možete pogledati OVDJE.