Ovog tjedna, Jutarnji list je u povodu ulaska Hrvatske u EU objavio tekst novinskog veterana Željka Ivanjeka koji je u zanimljivom eseju izložio vlastita iskustva sa strancima koje je vodio u razgledanje Zagreba.
Na jednom mjestu, Ivanjek piše kako bi se strancima svidjela katedrala, Markov trg, Lotršćak ili Opatovina, ali da je stvarni predmet ushita većine njih bio - Dolac. Zagrebačka tržnica bila je točka na koju bi se svaki “furešti” zalijepio kao oparen. Slične priče ja već godinama slušam i od splitskih vodiča.
Većina njih pričat će vam o turistima koji u pet minuta pogledaju Peristil, ali na splitskom pazaru ili peškariji provedu i pola sata. Posljednjih godina - nakon splitskog turističkog buma – već smo se dobrano navikli na prizore stranaca koji šalabajzaju po Peškariji i Pazaru, toliko da su nam ti prizori postali posve udomaćeni. Na Peškariji, mladi Japanci fotografiraju palamide, tabinje i grdobine.
Na Pazaru, Rusi probiru sir, a mladi bekpekeri kupuju višnje, trešnje i marelice. Povorke turista hodaju našim gastronomskim svetištima i pomno proučavaju te neobične trave koje mi jedemo, a oni ih prvi put vide: žutinicu i mišancu, maslačak i cikoriju, divlju šparogu, blitvu, verzot i raštiku. Svi ljudi koji dođu u Hrvatsku u pravilu će među prvim fascinantnim iskustvima izdvojiti upravo - iskustvo tržnice.
A izdvojit će ga zato što naše tržnice i jesu čudesne. U životu sam dosta putovao. Vidio sam peškarije Lisabona i Barcelone, pohodio sam skopski Bitpazar i istanbulski Misir Bazar, kupovao sam u Sarajevu sušenu kozletinu, u Turskoj začine i u Portugalu friški bakalar. Ipak, malo gdje sam vidio tako spektakularne tržnice i ribarnice kao u Hrvatskoj, a posebice u Splitu.
Prvi razlog za to je što kod nas tržnice i ribarnice nisu zabačene, u nekom sporednom, servisnom dijelu grada, pokraj dokova ili hladnjača. Pazar i peškarija u nas se koče na centralnim lokacijama, kao da time reflektiraju središnju važnost koju hrana ima u ljudskim životima. Nadalje, naši pazari u pravom su smislu riječi odraz našeg pluralnog identiteta, i to identiteta bez retuširanja i fabriciranja u duhu ogranaka Matice hrvatske i zavičajnog patriotizma.
Naša Mitteleuropa stiže na te tržnice u vidu vrganja, kiselog kupusa i medvjeđeg luka. Naš Balkan stiže na njih u obličju travničkog sira, sira iz mišine, kajmaka i paprika. Mediteran je na njima u punom blještavilu, u vidu verdure, artičoka, divljih šparoga i boba. Pazar i peškarija pokazuju tko smo i što smo bez pretvaranja, bez namještene ukočenosti, a ta slika bez laganja svakom se izvana svidi.
Smrt pazara
Upravo zato, mislim da su tržnice i ribarnice u Hrvatskoj stvarna, ozbiljna nematerijalna kulturna baština, strateška kulturna, turistička i antropološka datost koju treba cijeniti, štititi i braniti. A nisam siguran da u ovom trenutku Ministarstvo financija to čini, kad pokušava tržnicama na otvorenom nametnuti njima neprimjeren model financijske kontrole.
Zaista sam posljednji čovjek u ovoj zemlji koji bi se borio protiv uvođenja reda. Premda nas je u ovih godinu i pol ova Vlada u mnogom razočarala, premda su se njezini ekonomski projekti u međuvremenu pokazali ili kao neprimjenjivi ili kao promašeni, Milanovićevoj i Linićevoj Vladi kraj mnogih minusa treba priznati jedan plus - a to je uvođenje fiskalnog reda.
U zadnjih godinu i pol, ova je Vlada uspjela smanjiti poreznu evaziju, izbiti bogate i bahate zakutke sive ekonomije, natjerati velike na bar neki platežni red i barem dijelom dokinuti “pravdu” po kojoj budale poštuju zakon, a mudrijaši ne - i zato prolaze bolje.
No, koliko god sam pristaša linićevskog pruski okrutnog uvođenja reda inače, čini mi se da bi trezorski ministar bič božji morao – kad su pazari i peškarije posrijedi - pokazati više savitljivosti. Jer, s ovim što sada radi dovodi u pogibelj jednu od doista važnih nacionalnih kulturnih, turističkih i socijalnih institucija. Pazari i peškarije ne trebaju i ne smiju postati Lidl na otvorenom, šoping-centar bez krova i klime.
Jer, ako se to dogodi, to neće biti samo smrt pazara, nego i kraj jednog važnog dijela nacionalne kulture. A naši pazari i peškarije i bez fiskalizacijskih blagajni nalaze se u osjetljivom razdoblju. Njihova ljepota počiva u tromeđi regija i kultura koju kumpravende i pazaruše reprezentiraju, a da toga nisu ni svjesne. Ulazak u EU unijet će puno problema u to sjajno ravnovjesje. Između nas, te livanjskog i vlašićkog sira, najednom se našla granica EU-a s njezinim carinskim cjepidlačenjem.
Od šipaka iz Bara, makedonskih dinja i pomidora iz Tuzle sad nas dijeli proto-schengenska granica. Istodobno, strani lanci naš su ulazak u EU popratili avalanšom pojeftinjenja koja će dobar dio kupaca odvratiti od pazara, pogotovo ako pazar bude nudio samo ono i samo onako kako nude i dućani koji imaju parking, klimu i krov. Dodate li tomu Vladinu zamisao da se pazari elektrificiraju i fiskaliziraju, nacionalne kulturno-gastronomske institucije lako bi mogle postati skuplja, nekomodnija i higijenski neprimjerenija inačica Interspara i Bille.
Mogli bi olako postati aseptična i kulturno monotona mjesta koja ni jedan Japanac neće imati potrebe fotografirati, niti će bekpekeri po njima brstiti slatke plodove i neobične travuljine koje nikad nisu kušali. Između pravednog zahtjeva države da svi pred poreznikom budu ravnopravni, te objektivnih problema koji peškaruše i pazaruše imaju, potrebno je naći most razborita kompromisa.
A tko god taj kompromis bude sklapao, mora stalno imati na umu da pazar i peškarija nisu samo mjesta gdje se nešto prodaje i kupuje. Oni su naše civilizacijske institucije, važno ogledalo identiteta, turistička atrakcija i neprocjenjiv začin našim životima. Ma kako se god pazaruše i Linić nagodili, te hramove naše kulture i načina života ne smije se ugroziti.