Gole grudi nikada neće istjerati idiote iz teatra jer ih jedino one privlače

Jutarnji list objavio je fotografije razgolićene Lucije Šerbedžije uz moj tekst o predstavi u kojoj je razgolićena. U tom tekstu razgolitio sam to razgolićivanje kao neumjesno. Pozornica nije nudistička plaža da bi se po njoj akteri prešetavali goli samo tako. U pisanom predlošku (nerado ga zovem dramom), “Žutoj crti”, autorica Julie Zeh i Charlotte Ross, stoji da bi akterica, umjetnica, trebala, u jednom prizoru, izlagati svoju golotinju u kavezu, s obzirom na to da pravi performance za bogatog klijenta. Nigdje, međutim, ne stoji da je nagu moramo promatrati dulje od sata, u svim mogućim pozama. Posrijedi je, zaključio sam, redateljev egzibicionizam.

PIŠE TOMISLAV ČADEŽ Dosta sramotan igrokaz. Neugodno je bilo gledati što to rade Luciji Šerbedžiji

Kritičarka Novog lista Nataša Govedić taj je egzibicionizam previdjela i takva ju je prezentacija potresla. Ja joj vjerujem. Nije predstava prometni znak pa da je svi na isti način moramo čitati. Cijenjena kolegica, štoviše, smatra da je sam taj redateljski čin opširnog prikazivanja golotinje ironija spram očekivane pomame medija za golotinjom. Rekao bih, zaključak dobronamjeran ali naivan. Kako bilo, nesporazuma nema. Posao kritičara i jest da predstavu doživi osobno, a zatim da svoj doživljaj argumentira.

Dakako, ni kolegica ni ja nismo o toj golotinji pisali mimo podteksta predstave. Ona zaključuje da isti ozbiljno kritizira kapitalističku Evropu, a ja tvrdim da je to drugarska kritika - tako su se u socijalizmu kritizirale njegove “nepravilnosti”. Uostalom, i sama iznosi da je depresija jedino što se ovdje suprotstavlja logici kapitala. Dakle, ako ste protiv kapitalizma, jedino što vam preostaje jest depresija! I, kako navodi, suze glavnoga glumca.

Dakle, evo, rado bih polemizirao s Natašom Govedić, ali sudbina mi je, međutim, odredila da se bakćem isključivo s ignorantima.

Osoba koja nadrljava tekstove o predstavama u Večernjem listu neizravno me prozvala da se općenito zgražam nad golotinjom u teatru, pa je o tome napravila nekakvu anketu među nekakvim uglednicima.

Za tu osobu sumnjam da je ikad u životu pročitala dramski tekst. Primjerice, lani je ta osoba zapisala, u povodu premijere Držićeva “Dunda Maroja” u Dramskom kazalištu Gavella, u režiji Marca Sciaccaluge: “Osnovni je redateljev problem dosljednost. Kao da se prestrašio moćnog teksta, svih mogućnosti koje on pruža. Krenuo je linijom manjeg otpora i iz teksta doslovno nije izbacio ništa”.

Mada, uz ino, redatelj je izbacio oba prologa, i autorov i onaj slavni, najslavniji u cijeloj našoj dramskoj literaturi, Negromanta Dugog Nosa, četiri i po kartice teksta, deset ili čak petnaest uvodnih minuta na sceni, samo za najveće glumce. Ona, dakle, doslovno nije čitala “Dunda Maroja” i doslovno ništa ne zna o tom najklasičnijem domaćem tekstu. Što je “moćno” čitala ako nije čak ni Držića? Možda Shakespearea? Veća je vjerojatnost da ja osvanem gol u ZKM-u, nego da ta osoba napiše kazališnu kritiku.

Nakon držićologinje u Večernjaku, javio se i dežurni moralist u Globusu, koji u kazalište, dakako, ne ide (osim ako se ne bi igralo nešto njegovo), ali voli o njemu pisati. On se jednako zgraža, opet neizravno na moj račun, što sam Buljanov egzibicionizam sveo na Lucijine dlake. On, štoviše, misli da samo zato o njima pišem da bih proizveo - senzaciju.

I još se tobože retorički pita mogu li gole sise istjerati idiote iz teatra. Ne mogu, štoviše, one ih jedine u teatar i privlače. O čemu bi taj momak inače pisao? O teatru?

I kad sam pomislio da je žurnalističkom mlaćenju prazne slame kraj, javio se, s kompjutora nasuprot mojega, i naš slavni prevoditelj Branislava Nušića na hrvatski jezik.

Taj je pak zaključio da su kazališni kritičari (dakle i ja) fotografije gole glumice lično ukrali iz ZKM-a i hitro poodnašali u redakcije ne bi li se nad njima naslađivali, a sve zato jer podržavaju Velimira Viskovića kao kandidata za intendanta zagrebačkog HNK.

Još navodi da su ti kritičari Paravinje, dakle silovatelji i ubojice, i da su drkadžije, što ga se, čini se, još više dojmilo. I što sad da mu odgovorimo?

Dakle, ovako: ti su kritičari ne samo sve to nego su i izvanzemljski reptili, kojima je cilj pokoriti ne samo sve Šerbedžije, nego i sve Zemljane te im učiniti veeeliko zlo.

Last but not least, molim svoje kritičare da me ubuduće zazovu imenom i prezimenom e kako bih mogao i ja njih. I čitateljima će biti zanimljivije pratiti “radnju”.

Štoviše, privući ćemo na taj način pozornost možda i veću nego bilo čije sise. Hvala unaprijed.