PIŠE BORIS DEŽULOVIĆ Tko će kome, ja ću passat svome!

U širem smislu, onome u kojemu ga definira pravna znanost, zakon je osnovni propis državne vlasti koji služi da se nešto odredi, uredi, dopusti ili zabrani. U užem pak, onome dakle smislu u kojemu ga definira svakodnevni, stvarni život, zakon je normativni akt koji služi samo i isključivo tome da se zajebe radišni, čestiti i pošteni hrvatski čovjek, konačno slobodan i svoj na svome.

Tko će, naime, kome, ako neće svoj na svome?

Mnogo je primjera za to, a posljednji, sa službenim Passatom ličkog Zavoda za javno zdravstvo, upravo je leksikografski precizan.

Popularna Volkswagenova limuzina, primijetili ste valjda, omiljeno je službeno vozilo u Hrvata, iako se čini da Nijemci baš i ne znaju napraviti solidan i pouzdan automobil: ne postoji, naime, institucija hrvatskoga sustava u čijoj se garaži četrdesetak hiljada eura vrijedni Passat skrasio dulje od dvije ili tri godine. Tako, međutim, samo izgleda, jer službeni Hrvati, čim rashoduju par godina stari Passat, naručuju i kupuju - isti taj Passat.

Pitate li ih pak zašto svaki put kupuju novi Passat, ako im već nakon godinu - dvije ne valja, odgovorit će vam da je to jedna pouzdana njemačka limuzina. A znate kakve su njemačke limuzine: nema njima smrti do šlepera s prikolicom. Ili do otpisa tehničko-materijalnih sredstava u insitucijama hrvatskoga sustava.

Tako su nedavno, čitali ste o tome, u Hrvatskim željeznicama odlučili otpisati desetak Passata i kupiti nove. Tako je, najzad, prije koji dan i Passat u garaži gospićke filijale Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo došao svome kraju. Na kontrolnoj tabli pouzdane njemačke limuzine upalila se ona crvena lampica, strah i trepet svih županijskih ravnatelja i njihovih službenih vozača: gorivo u spremniku došlo je do rezerve i valjalo je kupiti novi automobil.

Ravnatelj HZJZ-a, jasno, zavukao ruku u budžet županijskog javnog zdravlja, izvadio dvjesto šezdeset osam somova kuna i uputio se u najbliži Volkswagenov auto-salon, kad ga je zaustavio šef pravne službe. Ima, veli, nekakav zakon po kojemu institucija sistema ne može tek tako kupiti Passat, nego mora raspisati natječaj za nabavu novog automobila.

- Sereš! - zapanjeno je Dražen Jurković, tako se naime zove ravnatelj županijskog HZJZ-a, pogledao svog pravnika.

- Ne, bez zajebancije, po zakonu se mora raspisati natječaj. Evo vidi, piše u Narodnim novinama.

- U Narodnim novinama?! I oni su, znači, postali srbomasonska agentura! - zabrundao je lički ministar zdravstva čitajući Zakon o javnoj nabavi, pa se okrenuo tajnici.

POGREŠNO NAMJESTILI NATJEČAJ ‘Zar smo dali specifikacije za Audi A4?! Ali ja želim Passat!’

- Dobro, mala, piši: Hrvacki zavod za javno zdravstvo Ličko-senjske županije raspisuje natječaj za nabavu novoga Passata dizelaša, od obavezne opreme da ima servo, grijanje siceva, sistem za parkiranje i senzore za automacku zaštitu od sudara.

- Al samo odstraga - podsjetio ga u to zamjenik na onu nesretnu epizodu od lani, kad im je na staroj cesti kraj Kekovače, pri brzini od sto dvadeset, posljednje čudo njemačke automobilske industrije automatski zakočilo i stalo, niti metar od vepra kapitalca, bilo u njemu brat bratu dvjesto kila. Zvijer samo otfrknula kroz kljove i veselo odšetala u šumu, jebali je svi Volkswagenovi inženjeri i njihovi senzori za zaštitu od sudara.

- Čekaj, ne može tako - skočio opet šef pravne službe. - Po Zakonu ne smijemo raspisati natječaj za određenu marku automobila, jer je to privilegiranje jednog proizvođača.

- Sereš! - opet se zapanjio ravnatelj.

- Tako piše u zakonu. Moramo staviti da tražimo takav i takav automobil, pa tko punudi najpovoljnije.

- Ali to je glupo. Teoretski, to onda može biti, rečemo, i Škoda!

- Jebiga, takav je zakon.

Takav je, naime, Zakon o javnim nabavama Republike Hrvatske, donesen samo i isključivo s jednim ciljem: da se zajebe radišni i vrijedni hrvatski čovjek u instituciji sistema. Sreća, međutim, da hrvatski čovjek nije samo radišan i vrijedan, nego i čestit i pošten. Pa su se u gospićkom HZJZ-u dosjetili: neće tražiti baš Passata, ali će tražiti automobil koji ima sve Passatove karakteristike. Pa dali maloj da iz njemačkog auto-kataloga prepiše točnu specifikaciju.

Tako je nekidan HZJZ Ličko-senjske županije objavio natječaj za nabavu novog automobila, dizelaša minimalne dužine, rečemo, 4,70, a maksimalne 4,75 metara, cijena do, štajaznam, 268 tisuća kuna. Lukavom ravnatelju palo na pamet da u natječaj za svaki slučaj stave kako automobil mora počinjati sa “P”, a završavati sa “t”, ali ga tajnica, pametna mala, podsjetila da bi mu tako mogli uvaliti i ono smeće od Peugeota. A znamo kakva je njihova limarija, ne bi “francuz” izdržao da u Kekovači naleti na Bambija, a kamoli na vepra.

I sve je bilo u najboljem redu dok za natječaj nisu dočuli novinari Jutarnjeg lista, pa zakucali na vrata gospićkog HZJZ-a da im objasne zašto u javnoj nabavi privilegiraju - Audi.

- Kako mislite Audi? - zbunio se gospodin ravnatelj.

- Pa napisali ste sve tehničke karakteristike Audija “četvorke” - pokazao mu novinar tekst natječaja.

- Nemoguće! - kiselo se nasmijao ravnatelj čitajući natječaj u kojemu, stvarno, stoji uredno prepisana detaljna specifikacija Audijevog modela A 4. - To je nesporazum, mi smo, da vam budem iskren, željeli Passata.

- Joooj da, Passat! - iznenada se u to lupila po čelu tajnica.

Simpatična epizoda iz županijske podružnice HZJZ-a u Gospiću samo je posljednji zgodan primjer toga o čemu vam pričam: nepodnošljive birokratizacije hrvatskih institucija sistema, u kojima slobodni, radišni, vrijedni, čestiti i pošteni hrvatski čovjek ne može niti kupiti službeni automobil koji želi, a kamoli dati posao kome hoće.

Već mora raspisivati općenite, apstraktne javne natječaje, zbog čega se i događaju takve pizdarije, da umjesto Passata dobije Audija, ili da, rečemo, posao popravka fasade neke institucije sistema - umjesto stričevog zeta zlatnih ruku - dobije neka potpuno nepoznata firma, kojoj je jedina kvalifikacija to što je registrirana za popravljanje fasada.

Ili, samo posljednji primjer, kad su u Ličko-senjskoj županiji tražili novu tajnicu ravnatelja HZJZ-a, pa stavili da - uz odlično poznavanje njemačke automobilske industrije - kandidatkinja mora biti stara minimalno pedeset godina, a teška preko devedeset kilograma. Pa ti objasni novinarima i inpektorima da natječaj nije namješten. I da ga nije sastavljao ravnatelj gospićkog HZJZ-a, nego njegova žena.

Tko će kome, ako neće svoj na svome, piše Boris Dežulović za Slobodnu Dalmaciju.