BEATLESI, STONESI I DYLAN

1962. ‘Bila je to revolucija koja je ovu zemlju pogodila jače nego većinu zapadnih. O istočnoj Europi da i ne govorimo’

Te je godine hladni rat bio na vrhuncu. Berlinski zid je 1961. podijelio Berlin na Istočni i Zapadni, a time i svijet na kapitalistički Zapad i socijalistički Istok. Da, isprva se činilo kako su neukrotive rock&roll 50-e završile u političkoj noćnoj mori ranih 1960-ih. Ipak, bit će to dekada velikih promjena, u čijim plodovima ućivamo i danas

Uz 1956. u kojoj su Elvis i rock&roll zavladali Amerikom i Zapadom, iako je rođenje rock&rolla ipak uputnije smjestiti u 1954. pa tu godinu smatrati revolucionarnom, niz godina od polovice 50-ih do danas u popularnoj glazbi smatra se prekretničkima. Primjerice, elektrifikacija Dylana 1965. godine i sve što je ona donijela, ljeto ljubavi 1967. godine, Woodstock i kulminacija hipijevskog sna 1969. godine koji će ubrzo skončati u krvi koncerta Stonesa na Altamontu, eksplozija punka 1977. godine, proboj grungea u mainstream 1991. godine, a neki bi spomenuli i godine u kojima su u pop-kulturu nahrupili disco, hip hop i techno. Zapravo, pitanje je jesu li Elvis, ma koliko on bio značajan, i njegove kolege iz Sun Recordsa poput Casha, Lewisa i Perkinsa te tamnoputi pioniri rock&rolla poput Berryja i Richarda u toj mjeri izmijenili popularnu kulturu zapadne hemisfere, ali i i niza drugih zemalja, kao što su to u naizgled ne baš mitskoj 1962. godini učinili Beatlesi, Dylan, Stonesi i Beach Boysi.

Elvis je u proljeće 1958. otišao u vojsku, a kad se iz nje vratio, postao je mekši, pop i easy listening pjevač te se fokusirao na filmove upitne kvalitete. Ostali rock&roll pioniri listom su gubili na popularnosti pa se početkom 60-ih, na veliku radost tada još zabrinutih roditelja, činilo kako je rock&roll bio još samo jedna tinejdžerska ludorija, prolazna moda i plesni stil koji je otplesao svoje. Divljaštvo rockabillyja i rhythm&bluesa 50-ih bilo je u dobroj mjeri pripitomljeno ili gurnuto u stranu, a pop-glazba je ponovo postala umivena, čedna, pristojna i neopasna i možda bi priča o rock&rollu zauvijek završila da se u 1962. godini nisu dogodile neke bitne stvari, čije posljedice osjećamo i danas.

Dekada stoljeća

Godine 1962. hladni rat je bio na vrhuncu. Berlinski zid u ljeto 1961., činilo se zauvijek, podijelio je Berlin na Istočni i Zapadni, a time i svijet, simbolički i stvarno, na kapitalistički Zapad i socijalistički Istok. Kubanska raketna kriza u jesen 1962. gurnula je svijet na rub nuklearne apokalipse, a Vijetnamski rat sve se više zahuktavao. Amerika je ostala segregirano društvo, Britanija i europske zemlje nisu ni imale pop-kulturu mladih u pravom smislu tog pojma, bile su okoštale, dosadne, staromodne i konzervativne, umrla je Marilyn Monroe i činilo se da su hladnim ratom podijeljene 50-e, nakon vesele i naizgled neukrotive rock&roll erupcije, ipak završile u političkoj noćnoj mori ranih 1960-ih. No, 60-e koje su po nekima, kulturološki i sociološki, trajale od 1963. do 1974. postat će dekadom velikih socijalnih prevrata, radikalnih pokreta, pomicanja granica osobnih i društvenih sloboda te stasanja prave popularne kulture u raznim zemljama svijeta u čijim plodovima uživamo i danas. U velikoj mjeri 60-e su bile i ostale najvažnija dekada 20. stoljeća, a njihov odjek osjećamo i danas. U kolektivnoj memoriji ta će dekada biti zapamćena kao dekada konktakulture i jedno izrazito moderno i napredno desetljeće ili era koju i danas zovemo Swinging 60’s. Sve te promjene, odnosno sve ono što će se u popularnoj kulturi dogoditi polovicom i u drugoj polovici 60-ih naviještene su tijekom 1962. godine. Burevjesnici tih promjena bili su Dylan, Beatlesi, Stonesi i Beach Boysi. Gledano unatrag, oni su doista bili ti koji su glazbom promijenili ne samo pop-glazbu nego i popularnu kulturu pa i svijet. Možda čak i više nego Elvis i pioniri rock&rolla 50-ih koji su im prethodili te ih inspirirali.

Hamburška škola

U slučaju Dylana, koji po dolasku u New York i nastupa po barovima Greenwich Villagea potpisuje ugovor s Columbia Recordsom i u ožujku 1962. objavljuje debi album “Bob Dylan”, glavni utjecaji bili su stariji folk kantautori i blues glazbenici. Dylan je prvijenac složio pretežito od folk i blues tradicionala, uz tek dvije vlastite skladbe, samo uz akustičnu gitaru i usnu harmoniku. Posudivši od prošlosti, bolje od ikoga drugog osjetio je zategnutost svih onih društvenih, ekonomskih i klasnih odnosa koja će obilježiti 60-e. Prodaja njegova debija krenula je kilavo, a od debakla ga je spasio mali trošak snimanja i volja čelnika Columbije da mu ukažu povjerenje, čime je Dylan, krenuvši iz folka, i to kao tradicionalist, ubrzo otvorio cijeli set novih tema, čime je rock&roll od zamrlog tinejdžerskog glazbenog trenda pretvorio u rock kao glazbu uz koju se može pjevati o ozbiljnim stvarima, a ne samo o napuklim tinejdžerskim srdašcima te glazbu za cijeli život, a ne samo tinejdžerske godine, što ovdje, ali i ne samo ovdje mnogi ne razumiju. Uz Dylana je rock&roll odrastao i sazrio te postao temeljnim žanrom popularne glazbe druge polovice 20. i ranog 21. stoljeća. Ili, kako je to svojedobno rekao Springsteen: “Elvis je oslobodio naše tijelo, a Dylan naš um”. Poslije će se pokazati da je Dylan, nakon posudbe tradicionalnih folk i blues napjeva, postao najveći pjesnik rocka i jedan od njegovih najvećih modernista.

Svoju revoluciju 1962. godine započeli su i Beatlesi objavom prvog singla “Love Me Do” u listopadu te godine, a potom i “Please, Please Me” u studenome iste godine, što je bio uvod u beatlemaniju koja se iz Velike Britanije poput virusa gripe proširila svijetom. Istesavši se u Hamburgu, Beatlesi su se u Engelsku vratili nabrijani i spremni za veliku “kulturnu revoluciju” koja za razliku od one kineske neće učiniti nikakvo zlo, a i efekti će joj biti dugotrajniji. Ako je do početka 60-ih rock&roll bio američki žanr koji Europljani baš i nisu znali svirati kako treba, a dugo je tako bilo i s bluesom, jazzom i countryjem, Beatlesi su pokazali da rock&roll može biti globalno razumljiva glazba te da je uvjerljivo mogu svirati i drugi, a ne samo Amerikanci. Poslije će postati jasno da su Beatlesi izvorište niza stilova popularne glazbe druge polovice 20. i ranog 21. stoljeća te da je u njoj nakon njih teško izmisliti nešto novo i radikalno drukčije, iako su punk, post-punk, disco i hip hop te određeni akteri elektronske glazbe u tome uspjeli.

Jugotonov dućan

Sjećam se kako mi je na jednom zimovanju u Škofjoj Loki u zimu 1974. dvije godine stariji sin mamine prijateljice s posla napričao takve priče o Beatlesima i njihovoj glazbi da ja kao sedmogodišnjak nisam mogao ni zamisliti kako oni zapravo zvuče. Po povratku u Zagreb mama me odvela u Jugotonov dućan u Bogovićevoj, gdje sam od nekoliko albuma Beatlesa, pojma nemam zašto, odabrao njihov četvrti album “Beatles For Sale”. Tjednima ga nisam skidao s malog Supraphonova gramofona i time se zauvijek zakačio za rock’n’roll. Ubrzo sam otkrio Elvisa, ali ne i Stonese, nego Bay City Rollerse, Sweet, Suzy Quatro, Status Quo...

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
08. studeni 2024 16:10