Bob Dylan još uvijek najveći pjesnik rock generacije

Nestrpljivo odbrojavanje do izlaska albuma "Modern Times" može se lako povezati s recentnim uspjesima Scorsesova dokumentarca "No Direction Home" i Dylanove autobiografske knjige "Chronicles Vol. 1", ali njegovi fanovi ipak će najprije pomisliti na izvrsnog prethodnika "Love And Theft" (2001.).



Nakon ponešto precijenjenog albuma "Time Out Of Mind" (1997.), Dylan se tek kroz "Love And Theft" sasvim približio svojim genijalnim ostvarenjima iz šezdesetih i sedamdesetih godina. Premda reputacija najvećeg kantautora 20. stoljeća i najutjecajnijeg pjesnika rock generacije nikad nije dolazila u pitanje, Dylan je dugo vremena bio bez albuma koji bi mogao podnijeti usporedbu s "Bringing It All Back Home", "Highway 61 Revisited" i "Blonde On Blonde" ili pak s njegovim posljednjim remek-djelom "Desire" (1976.).

Zaslužena mirovina



Niz slabijih izdanja, što se neugodno protegnuo od kasnih 70-ih pa sve do kraja 80-ih kad je prekinut albumom "Oh, Mercy" u produkciji Daniela Lanoisa, intenzivirao je potragu za "novim Dylanom" koji bi Roberta Zimmermana poslao u zasluženu mirovinu, no pravi se nasljednik nije pojavio. Najozbiljniji kandidat Bruce Springsteen, u pojedinim fazama karijere uspješniji od Dylana na domaćem terenu, bio je i ostao mnogo manje utjecajan izvan Amerike. Drugi velikan Bob Marley, koji je posthumno promaknut u "Dylana iz trećeg svijeta" i koji je znatno usavršio njegovu ulogu protestnog pjevača, nije ostavio dovoljno dubok trag u SAD-u, osim kod jednog manjeg dijela afroameričke populacije.



Novi Dylan napokon se pojavio albumom "Love And Theft", što je doista bila senzacija jer se nekoliko godina ranije jedva izvukao iz bolničkog kreveta. Podjednako vitalnim pokazao se na povratničkim live nastupima, a najvažniji potez u posljednjih nekoliko godina povukao je zadržavši besprijekorno uigran koncertni bend na snimanju albuma "Modern Times". Gitaristi Stu Kimball i Denny Freeman, bubnjar George G. Receli i multiinstrumentalist Donnie Herron nisu naročito zvučna imena, a jedina velika faca među njima je basist Tony Garnier, dugogodišnji Dylanov suradnik i veteran iz teksaškog western-swing sastava Asleep At Wheel. No, Dylan nije imao ovako jaku pratnju još iz sredine 70-ih kad se razišao s The Band, iz čega proizlazi najvažnija razlika između "Love And Theft" i "Modern Times".

Izvrstan prateći bend



Album naslovljen prema besmrtnom filmu Charlieja Chaplina nije nostalgični povratak u tridesete i četrdesete, iako se neke od novih pjesama referiraju upravo na glazbu iz te epohe. Iz takvog pristupa podržanog izvrsnom svirkom cijelog benda i Dylanovom produkcijom proizlazi stilski raznovrsniji materijal u kojem ima mjesta za rhythm'n'blues, country-blues, jazz-swing, pa čak i klasični američki pop s primislima na Binga Crosbyja iz razdoblja nakon 2. svjetskog rata.



Dok je iza "Love And Theft" ostala jedna antologijska pjesma "High Water",  "Modern Times" otkriva najmanje tri artefakta koji podebljavaju legendu o Dylanu. Prvi se nalazi već u uvodnoj pjesmi "Thunder Of The Mountain" - briljantni boogie s jakim južnjačkim akcentom u kojem zapravo nema mnogo starog Dylana, ali ima puno Little Feata iz najboljih dana s pokojnim Lowellom Georgeom (veliko otkriće Franka Zappe i jedan od najboljih američkih gitarista iz 70-ih). Sljedeća pjesma "Spirit Of the Water" uvlači "Modern Times" u starinski jazz-swing, što Dylanu u ovim godinama jako dobro pristaje, ali ipak ne toliko dobro da bi mogao držati tenziju osam minuta. Nepotrebno rastezanje, s prosječnim trajanjem pjesama preko šest minuta, ponovit će se još nekoliko puta, ali ipak neće previše naštetiti albumu. Dylan i pratnja ponovno se uspinju kroz žestoki blues "Rollin' And Tumblin" koji priziva Chicago iz 40-ih, a onda se u "When The Deal Go Down" javlja croonerovski vokal koji baš ne bi mogao proći kao drugi Sinatra, ali bi kao J. J. Cale iz pjesme "Rose In The Garden". Ljubavna "Someday Baby" je nalik na dugo podmlađivani Travelling Willburys i uopće ne zvuči loše, no brzo će je zasjeniti potresna balada "Workingman's Blues # 2" bazirana na motivu iz istoimene stare pjesme Merlea Haggarda. Druga polovica albuma, od "Beyond The Horizon" preko "Nettie Moore" do "The Levee's Break" je manje impresivna, ali sve će nadoknaditi fenomenalna odjavna pjesma "Ain't Talkin". U tih 8 minuta i 40 sekundi nema nijednog suvišnog tona, samo definitivna potvrda da je "Modern Times" ponajbolji Dylanov album u posljednja tri desetljeća. 

Premda se u najavama albuma dosta špekuliralo kako će se Dylan obrušiti na Georgea Busha i njegovu politiku, to na koncu neće biti nimalo eksplicitnije od neadresirane poruke: "Shame on your greed, shame on your wicked schemes / I'll say this, I don't give a damn about your dreams". No, uopće nije riječ o oprezu uvaženog pripadnika američkog kulturnog establishmenta koji se pod stare dane ne bi htio previše zamjeriti političkim moćnicima. Njegov način borbe uvijek je bio drugačiji. U Dylanovim najboljim protestnim pjesmama poput "Masters Of War" ili "With God On Our Side" ne spominju se ni Vijetnamski rat ni američki predsjednici koji su ga izazvali, pa ipak su te pjesme svojedobno odjeknule mnogo jače nego uglazbljene poruke političkih radikala Country Joe McDonalda i pokojnog Phila Ochsa.

Bez eksplicitnih napada na Busha

Uskoro i knjiga



Album "Modern Times" dolazi na europsko i hrvatsko tržište u ponedjeljak 28. kolovoza. U knjižari Algoritam prodavat će se po posebnoj cijeni, u paketu s prijevodom Dylanove autobiografije "Chronicles". Uskoro će se kod nas pojaviti i prošireno izdanje albuma s bonus DVD-om.





Ilko Čulić