Tomislav Židak: Mamić zna što je život

Jedan moj pokojni prijatelj, gledajući od alkohola podbuhlo mi lice, znao je reći: “Živjet ćeš 100 godina!” Uz podrugljivi dodatak: “Sad izgledaš kao da imaš 99!”

Dinamo je prema svom najnovijem krsnom listu upravo zašao u 99. godinu, 2011. godine će, kao i Hajduk, doživjeti stotu! Ako se uzme u obzir da je Dinamo sljednik Građanskog, da se nogomet u Zagrebu nije počeo igrati 1945., već 1903. godine, kada je osnovan HAŠK i da je Građanski osnovan 1911. Istina, bilo je pokušaja da se tri zagrebačka kluba ujedine u NK Croatiju, kao “tradicijskog sljednika HAŠK-a, Građanskog i Dinama”, pa je tako 28. prosinca 1998. u Hrvatskom narodnom kazalištu, u prisutnosti počasnog predsjednika Franje Tuđmana, proslavljena 95. obljetnica svetog nam kluba. Po toj računici Dinamo bi danas imao 107 godina, po važećem statutu mu je 99, a prema oni koji tvrde da je Dinamo “komunistički klub” ima samo 65.

“Dinamo je dekretom komunističkih vlasti osnovan u lipnju 1945. Jest, događalo se da su klubovi mijenjali imena, simbole, značke, ambleme, boju dresa, ali se nije dogodilo, do slučaja s maksimirskim klubom, da se svojataju tuđe tradicije i rođendani”, napisao je u svojoj kolumni splitski novinar Zdravko Reić, kazavši da se u Maksimiru nikad nije skandiralo “Građanski, Građanski”. Iako sam to na svoje uši, ne jednom, čuo 1990. godine.

Je li Dinamo sljednik Građanskog, s obzirom na to da je od purgera naslijedio Lešnika, Wolfla, Cimermančića, Kokotovića, Plešea i trenera Bukovyja, ili možda HAŠK-a, od kojih je posvojio Kaciana, Željka Čajkovskog, Lojena i Peričića. Concordiju nitko ne spominje, iako je od njih dobio golmana Monsidera i Pukšeca.

Ima li Dinamo pravo na svom memorandumu napisati da je osvojio prvenstva Kraljevine Jugoslavije 1923, 1926, 1928, 1937. i 1940, te prvenstvo NDH 1943. godine. I četiri prvenstva druge Jugoslavije? Je li Dinamo uopće osvojio Kup Uefa ili je to tek obični “Kup vašarskih gradova”, je li mu uistinu ukradeno prvenstvo Jugoslavije 1979. godine i je li bio komunistički klub zato što su mu počasni predsjednici bili narodni heroji ( Ivan Šibl i Marko Belinić), generali ( Đuka Prilika, Franjo Tuđman) ili tvrdi komunistički kadrovi poput Ive Vrhovca? Sve su to pitanja za brojne “bakariće”, koji su bili zadovoljni kada je Dinamo bio sedmi, a na Maksimiru bi se “gužvalo” 5000 gledatelja i nije bilo nacionalizma.

Dinamo je desetljećima bio na podu, gotovo u svakoj rundi su mu brojali do osam, udarali su ga ispod pojasa i njegova povijest je prilično krvava. I makar su mu predsjednici bili narodni heroji, propali partijski kadrovi i komunistički disidenti, makar je u grbu imao zvijezdu, kao i svi drugi, za Hajduk se navijalo da bi se znalo - odakle si, a za Dinamo - tko si! I vaše je pravo da sami odlučite je li Dinamo rođen 1911. ili 1945. godine, a ja bih bio sretan da je tu priči kraj. Ali, nije...

Godinama je Dinamo krasio atribut gospodskog kluba, ulickane zagrebačke pudlice, čiji se direktori “nikome nisu šteli zameriti”, koji su bili navikli na poraze kao magarac na batine. Bilo je tako sve do pojave jednog sesvetskog razbojnika, Zdravka Mamića, koji je u bivšem životu vjerojatno bio “njemački ovčar”, čiji je lavež ružan, koji je shvatio da život nije san, već “dribling, lažnjak i uklizavanje...” Život je i psovka, šaka u lice i noga u jaja, život je sve samo ne plemenita vještina...

Možda nije u redu da jedan sumnjivi poluintelektualac, sin šustera iz Vugrovca, piše o čovjeku čije je vizije ne tako davno napadao i prezirao, jer su moje metafore priproste i huliganske. Moja publika nisu salonski intelektualci, koji sve te lamentacije čitaju kroz naočale sa zlatnim okvirima, moji crteži su uglavnom zadimljeni i crno-bijeli, moja publika su huligani s Dolca, luzeri koji piju po kvartovskim ćumezima, pa čak i robijaši po kaznionicama. I svi mi već 40 godina čekamo nekakvog Godota i svake jeseni, kad gospodin Godot ne dođe, vadimo mast “maksimirskom Luciferu”, od navijača sa sjevera do salonskih šprehera i proglašavamo ga serijskim ubojicom hrvatskog nogometa. Želite li dobiti blagonaklonost i simpatije široke publike ili njenog elitnog dijela, najsigurniji je način pljunuti na Mamićevu sirovost, prostakluk, odnosno njegov “der Mangel an Erziehung”...

Nije im smetao kad je, Tuđmanu u inat, gradio spomenik poginulim BBB-ima na maksimirskim vratima, kad je ratovao sa Zlatkom Canjugom, tada njegov vulgarni rječnik i neuljuđenost nikome nisu bili knedla u grlu. Kada je djeci kupovao klavire, sirotinji stanove i plaćao skupe operacije u Beču da bi ljude spasio od raka, tada su fenomenolozi govorili da “Lucifer samo pere nečistu savjest”.

Zanimljivo, nekidan je Janica Kostelić napala fotoreportera, jer je “prodro u njezinu intimu”. I trebalo je malo “verbalnog deterdženta” da bi se oribalo i našu sportsku heroinu. I svi, ali baš svi komentatori su, birajući rečenice, “hodali po jajima”, govorili da je bila “privilegija živjeti u Janičino doba”, a između redaka se moglo pročitati da su fotoreporteri “ionako niža bića”. Kada trener svih trenera Joško Vlašić napadne novinare, onda se kalkulira ili šuti, jer će Blanka ove godine skočiti 210 centimetara uvis i to će biti priča godine. I ne treba mu se zamjeriti da nas ne “odgurne od vatre”. Bez obzira na to što smo za sve njih sasvim obično - smeće! Ali kad Mamić odapne nekoliko vulgarnih “trpnih glagola” kako bi zaštitio Dinamo, dobit će po glavi. Janica Kostelić, Joško Vlašić ili Zdravko Mamić? Hm, što je dopušteno Jupiteru, nije volu...