Umro filmski i TV redatelj Zoran Tadić

Ovog ljeta smrt kao da žrtve bira hladnim poljupcem filmofila. Nakon Antononija, Bergmana i Ante Peterlića, preminuo je još jedan čovjek koji je među domaćim filmoljupcima imao opravdani kultni status.



Zoran Tadić, redatelj "Ritma zločina", jedan od najistaknutijih hrvatskih redatelja, preminuo je u nedjelju popodne u 66. godini života nakon dulje bolesti. Zagreb je tako izgubio svog dobrog filmskog duha, čovjeka koji je bio ne samo dobar filmaš, nego i omiljen čovjek, prava zavjetrina dobrote u cehu često sklonom častohleplju i zlopamćenju.



Zoran Tadić rođen je 1941. u Livnu, a odrastao je u Zagrebu. Početkom 60-ih bio je pripadnik kritičarskog kruga tzv. "hičkokovaca", filmskih publicista koji su relativizirali tadašnji normativni filmski kanon i - poput Cahiers du cineme u Francuskoj ili Andrewa Sarrisa u SAD-u - revalorizirali klasični Hollywood kroz optiku autorskog filma. Od kraja 60-ih Tadić počinje i režirati, isprva dokumentarne filmove.

nema filmski

identitet, s 'Ritmom

zločina' taj je

identitet dobio

Grad koji se žalio da

Omiljena mu je dokumentaristička tema Zagora, kao u "Poštaru s kamenjara" (1971), "Pletenicama" (1974), "Derneku" (1975), te možda najboljem dokumentarnom filmu koji je napravio - "Drugama" (1972), filmu bez riječi u kojem prikazuje život starice koja pojatu dijeli s jedinom sustanarkom - kozom. Premda je tijekom 70-ih dokumentarcima stekao nagrade i ugled, Tadić je u filmskom poslu još uvijek bio autsajder, čudak daleko od političke moći, ali i dominantne struje tadašnjeg filmskog ukusa. Tadića ne zanima politički film, izravna socijalna kritika, ne zanima ga stilsko eksperimentiranje, a tadašnji hrvatski film iskazuje malo interesa za tip filma koji gaje Tadićevi idoli: Hitchcock, Lang, Chabrol.



Tadić je bio na najboljem putu da postane još jedan od mnogih uništenih hrvatskih talenata koji nisu dočekali cjelovečernji film, da ujesen 1981. nije neočekivano debitirao. U okviru filmske emisije urednik Nenad Pata dao je Tadiću i ekipi skroman budžet i 16-mm kameru da snime demonstracijski film, a Tadić je u Trnju snimio fantastičan crno-bijeli triler temeljen na kratkoj priči Pavla Pavličića "Dobri duh Zagreba" (film se izvorno tako i zvao). "Ritam zločina" postao je programatski rodonačelnik novožanrovskog smjera u hrvatskom filmu 80-ih. Za sam Zagreb, međutim, "Ritam zločina" je mnogo više. Grad koji se često (ne uvijek opravdano) žali da nema pravi filmski identitet, s "Ritmom zločina" taj je identitet dobio. Tadićev film izgradio je ikonografiju i mitologiju zagrebačkog radničkog prigrađa, upravo onih prostora koje danas kapital nepovratno zatire.



Osamdesete su za Tadića najplodnije godine. Snima još pet žanrovskih filmova, sve osim jednog prema scenarijima Pavla Pavličića. "Treći ključ" (1983) je moj osobni favorit: kafkijanski horor koji posredno tematizira korupciju, a prema osnovnom motivu (bezdušnost i anonimnost modernih urbanih anglomeracija), podsjeća na kasniji klasik Johna Carpentera "Netko me promatra" (1978). "San o ruži" (1978) triler je o čovjeku koji prima mito da bi prešutio ubojstvo kojem je svjedočio. "Osuđeni" (1987) socijalistička su inačica "Cape Fear", film o razbojniku koji otima i u samotnu kuću odvodi sve koji su mu nanijeli nepravdu. "Čovjek koji je volio sprovode" (1989) malomještanski je "whodunnit" sniman u Samoboru prema scenariju Dubravka Jelačića Bužimskog, a prema duhu blizak današnjim "Ubojstvima u Midsommeru".

Ovaj ciklus filmova Tadić završava "Orlom" (1990), filmom koji je ekranizacija Pavličićeva "Čeličnog orla", a pripovijeda o grupi vršnjaka koji istražuju tajnoviti suicid jednog od njih. Tadićevi filmovi iz 80-ih žanrovski variraju od detekcije do trilera i horora, ali nikad nisu gole stilske vježbe. Više nego što je tadašnja kritika uočavala, ti su filmovi moralna kronika ere. Heroji tih filmova odražavaju osjećanje Hrvatske 70-ih i 80-ih, zemlje koja odustaje od principa jer se uljuljkala u komotnost. Tadićevi heroji su ljudi koji su preko veze dobili stan, uzeli ili dali mito, napredovali preko leđa drugih, ukratko - socijalističko građanstvo koje "radi što rade i drugi", dok ne stigne metafizička kazna.



Hrvatski film izgubio je sjajnog čovjeka i čestitog umjetnika, ali možda ponajprije - čovjeka istinski odanog filmu, umijeću pokretnih slika prema kojem je Tadić gajio gotovo vjerski žar.

Tadić je upravo bio u pripremama za svoj idući film, "Drvo života" prema scenariju Tomislava Jageca. Bolest je, međutim, bila brža i Tadić taj film neće dovršiti.

Smrt u jeku priprema za novi film Premda je bio ono što se obično zove 'hrvatski orijentiran', Tadić se nakon 1990. nije snalazio - novi svijet bio je odviše bezočan i divlji za njega. Sredinom 90-ih u jednom mi je razgovoru rekao da ne može snimati filmove jer više ne razumije ljude koji su postali previše strašni. Ipak, 1997. snima "Treću ženu", spolno inverzni remake Reedova "Trećeg čovjeka" koji je unatoč slabostima ipak prošao pretjerano slabo kod publike i kritike.

Jurica Pavičić