Hrvatski avangardisti u Londonu i NewYorku stavljeni u kontekst latinoameričke umjetnosti i pop arta

The world goes pop” naziv je goleme izložbe, sa 160 umjetničkih radova, od danas otvorene u Tate Modern galeriji u Londonu, s osam milijuna posjetitelja godišnje, jednoj od najposjećenijih galerija svijeta. Pop art je pokret koji smo navikli povezivati s Amerikom i Velikom Britanijom, on i jest rođen u te dvije zemlje. Odnosno, smatra se da nastao s Richardom Hamiltonom u Londonu, krajem 50-ih, a procvao je u New Yorku ranih 60-ih. Međutim, kustosica izložbe Jessica Morgan širi pogled, i pop art pronalazi u zemljama, među ostalim, i Istočne Europe, Bliskog Istoka te Latinske Amerike.

Slatko nasilje

“Spremni smo ispripovijedati globalnu priču pop arta, pokazati drugu stranu ovog umjetničkog pravca. Dokazati da pop nikada nije bio samo slavlje zapadne konzumerističke kulture, nego je često riječ o subverzivnom, međunarodnom jeziku protesta, jeziku koji je relevatniji danas nego ikada prije”, tvrdi Jessica Morgan, na čelu kustoskog tima. Riječ je o radovima koji su nastajali između šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, teme su politika, tijelo, revolucija, javni protesti, potrošnja...

Namjerno su izbjegnuti neki ikonični radovi, pa iako su u fundusu muzeja Warholova “Marilyn Monroe” ili “Whaam!” Roya Lichtensteina, nisu izloženi. Rad koji je na pozivnici izložbe, pak, potpisuje japanski dadaistički umjetnik Ushio Shinohara.

Jedna od teza koje se provlače kroz izložbu jest kako je pop art uvriježeno smatran muškim pokretom. Zato su na izložbi u prvom planu radovi Marthe Rosler i Sanje Iveković, među ostalim.

Riječ je o radu “Sweet Violence”, koji je ovaj muzej od Sanje Iveković i otkupio. Uz njezin, na izložbi su od hrvatskih autora i radovi iz serije “Bućan Art” Borisa Bućana.

U radu “Sweet Violence”, podsjetimo, na televizijskim se ekranima projiciraju reklame koje su bile dijelom ekonomske propagande u bivšoj Jugoslaviji, preko kojih ova umjetnica stavlja crne trake, kako bi distancirala promatrače od “slatkog nasilja” kojemu je izložen.

Teško je zapravo Sanju Iveković povezati s ovim pokretom. I sama objašnjava. “Svaki umjetnik je trebao dati intervju uz izložbu, na pitanje smatram li se pripadnicom pop arta, odgovorila sam da se ne smatram”, priča: “Pripadam generaciji koja je došla na umjetničku scenu 70-ih, i nazivali su nas konceptualnim umjetnicima... Pop art činio nam se kao još jedan proizvod kapitalističke mainstream kulture. Tad smo vjerovali da je alternativa moguća.”

Bućan art

Bućanova serija “Bućan Art” nastala je 1973. (drugi dio 2009.), izložena u galeriji SC: od logotipa svima poznatih brandova oblikovao je slova “Art”. U svakom slučaju, više se uklapa u definiciju pop arta, ako se ovaj umjetnički pokret promatra kao kritika konzumerističkog društva.

U razgovoru za Jutarnji, prije puta u London, umjetnik kaže: “To je jedan od mojih prvih radova, bio sam još student, dijete. Rad je bio cijenjen kada je nastao, kasnije toliko i ne. Čini mi se da je kod nas takav mentalitet da rad prvo mora otići u London ili New York da bi cijenili.”

Na pitanje kustosa Tate Moderna, kao i Sanja Iveković, i Bućan kaže da se nikada nije smatrao protagonistom pop arta. “Iznenađen sam da ste prepoznali bilo koji rad kao pop art u Hrvatskoj, taj pokret nikad nije bio prisutan.”

Je li onako tanka granica u definiciji ovog pokreta prešla granicu dozvoljenog? Podijeljene sukritike oko izložbe, The Independent piše kako su napokon umjetnice pop arta dobile zasluženo priznanje, no utjecajni kritičar Guardiana Adrian Searle razočaran je te tumači kako su na izložbi “i umjetnine koje uopće nisu pop”, te da bi “izložba po mjestu održavanja i elitnom terminu (traje do kraja siječnja) trebala vrištati da je blockbuster, međutim nije.”

Radovi i Sanje Iveković i Borisa Bućana, osim u Londonu, izloženi su u još jednom vrlo prestižnom prostoru, u njujorškoj MoMA-i.

Gotovac i Botero uz bok

Kustosica izložbe “Prijenos: Umjetnost u Istočnoj Europi i Latinskoj Americi 1960–1980.” je Roxana Marcoci, koja je već radila je s našim umjetnicima. Uz spomenute izložila je i radove Mangelosa, Gotovca, Picelja, Stilinovića,Trbuljaka, te Gorgone. Sa strane latinoameričke umjetnosti, djela su Fernanda Botera, poznatog po punašnijim tijelima žena, potom talijanskog spacijalista Lucia Fontane, rođenog u Latinskoj Americi.

Njujorški muzej smatrao je da nema dovoljno umjetnika iz ovih zemalja pa se u posljednje vrijeme puno bavio otkupima, i to su željeli i pokazati. “Umjetnici koji su radili u drugačijem političkom i ekonomskom kontekstu, od Praga do Meksika, razvili su svoje umjetničke mreže i razmjenjivali ideje. Te su mreže funkcionirale neovisno o tradicionalnim institucijama i tržištu umjetnina”, tvrde.

Hrvatski umjetnici su na izložbama posve drugačija predznaka, u dva važna muzeja Tate Modern i MoMA-i.

Koliko to odražava stvarnu sliku naše umjetnosti izvan granica? Povjesničarka Tihana Puc dovršila je doktorat o vidljivosti hrvatskih umjetnika u međunarodnom umjetničkom prostoru.

Više od 80 posto umjetnika mlađe generacije nema vidljivosti. Kao što se i dalo pretpostaviti, najprisutniji umjetnici na međunarodnoj izlagačkoj sceni su Mladen Stilinović, Sanja Iveković i David Maljković.