Najljepša kuća u Delnicama

Zamislite ovo: u planinskoj ste kući na rubu šume, tiho je, ali ipak ste u blizini civilizacije. Vatra u kaminu lagano pucketa, dekoracije su u božićnom stilu, a kućom se širi miris kolača i kuhanog vina. Iz dnevnog boravka preko terase puca pogled na moćne stoljetne jele koje se njišu na vjetru, a u vašem krilu čupavi mačak osobenjak lijeno mijenja položaj. E, pa upravo su tako Ljerka Simončič i Viktor Simončič Zmago iz Siska uživali kad smo im zakucali na vrata i trgnuli ih iz maštanja.

Njihova planinska kuća smještena je u Lučicama nedaleko od Delnica, a jedinstvenim oblikom osvojila nas je na prvu, dok nas njezina rustikalna toplina i životna raznolikost u unutrašnjosti podsjeća na interijere iz najljepših američkih božićnih filmova.

Na dolasku nas je pozdravio veliki drveni medo s Djedičinom kapicom, a pozornost nam je privukla arhitektura kuće koja se sastoji od dviju “kućica”. Nije uvijek bilo tako.

– Prvo smo napravili jednu, ovu koja je danas u pozadini. Kad bi napadao snijeg, pri otvaranju vrata nama bi puna kuća bila snijega. Tako smo sagradili i prednju ‘kućicu’, ali i dodali žaluzine na ulazu jer snijeg zna biti nemilosrdan i napadati do polovice vrata, i više. Na isti način nas je iskustvo naučilo i koliko je snažan kad nam može iskriviti žljebove. Zato smo ih podbočili velikim deblima. Nije baš lijepo, ali funkcionira – smije se Viktor Simončič Zmago, a njegova supruga Ljerka dodaje da su počeli s gradnjom 2006.

– Dandanas nije gotovo, uvijek ima posla i novih ideja. Zemljište je moja ‘bakovina’, kako volim reći, poklon od mog strica Andrije Bolfa. Ovamo sam kao djevojčica dolazila na praznike i jako sam voljela boraviti u Lučicama. Zato sam još sretnija i zahvalnija što je meni pripao ovaj divan komad zemlje – kaže Ljerka, a Viktor dodaje da su se puno selili.

– Na više smo mjesta živjeli dugo, a sada smo se skrasili ovdje. Nije nam problem seliti se i mijenjati lokacije, ali ovdje nam je sada najbolje, baš smo se udomaćili. Često nam dolazi obitelj i brojni prijatelji i onda kuća funkcionira najbolje – kažu Simončiči.

Dimnjak na sredini

Novosagrađena, prednja “kućica” danas je zapravo ulaz, pretprostor u kojem su klupe i stol, a u glavnoj kućici desno od ulaza je kuhinja, lijevo ostava, a sve ostalo je otvoreni prostor s blagovaonskim dijelom i dijelom za opuštanje s garniturom, koji gleda na prostranu terasu. Na kat se ide stepenicama za jedan korak. Morate krenuti desnom, upozorava nas Viktor, ali mi već znamo o čemu je riječ. Slične stepenice vidjeli smo u obitelji Borojević u Istri, a upravo oni su nas spojili s našim današnjim domaćinima.

– Ah da, zaboravio sam da ste se već susreli s ovim izumom. Doduše, u Borojevića su manje i zavojitije – smije se vlasnik i vodi nas na kat gdje su tri prostorije. U glavnoj spavaćoj sobi kraljuje mačak Tom.

Možda je nesretnim spletom okolnosti ostao bez repa, ali ne i bez osebujne osobnosti i divne boje karamele. Desno od glavne je manja spavaća soba, sasvim uska, ali jako šarmantna. Na katu je i kupaonica s kadom, a pokraj kade doista neobična šipka. Služi li za ples, zanima nas.

– To smo montirali za Ljerkinu mamu, da lakše ustane iz kade, ali vi možete i zaplesati – kroz smijeh odgovara Viktor. I šlag za kraj, pri vrhu krova još je jedna prostorija u kojoj mogu spavati dvije osobe na madracima na podu, a do nje se dolazi skrivenim ljestvama. Vraćamo se u dnevnu zonu, gdje su vlasnici upravo ubacili drva u otvoreni kamin. Preko tog kamina grije se cijela kuća. – Ne znam jeste li primijetili, ali kamin i dimnjak su na sredini kuće, a ne postrance. U prvoj verziji on je bio sa strane, ali jedna lokalna žena nas je upozorila na to da se dimnjaci u Gorskom kotaru rade na sredini iz dva razloga.

Prvi je taj što velika količina ruši dimnjake koji su postrance, a drugi je što takav dimnjak grije okoliš umjesto kuće. Kad je dimnjak u sredini toplina se ravnomjerno širi kućom i zadržava unutar nje – govori Viktor i dodaje da je uz centralno i dimnjak recept za uspjeh i metalni krov kojim su vrlo zadovoljni.

– Naravno, osim materijala, važna je kosina. Osnovni nacrt radila je arhitektica, Ljerkina prijateljica još iz djetinjstva, Nadežda Ljuckanov, a izvedbu građevinska tvrtka Toprek. Bilo je tu i drugih majstora, ali njih želimo spomenuti, izdvojiti i pohvaliti jer su fenomenalni – kažu Simončiči.

Rustikalno i toplo

Interijer je rustikalan i topao, prepun detalja s putovanja, dragih uspomena, slika…

– Ne znam što bi na interijer rekli dizajneri ili arhitekti, ali ja ovu kuću obožavam jer je puna uspomena. Kad mi netko od prijatelja donese neku sitnicu ili dar, moram to izložiti. Ne mogu ništa baciti jer se tada osjećam kao da bacam prijatelja. Osim toga, tu je zaista mnogo starih stvari koje su pripadale našim precima i priče koje one čuvaju su neprocjenjive – zaključila je Ljerka Simončič.

Foto: Berislava Picek/Hanza Media