ZFF OTVARA FILM 'ZORAN, MOJ NEĆAK IDIOT'

Smiješna i čemerna talijanska verzija ‘Kišnog čovjeka’

Ološ Paolo stiže u Sloveniju na sprovod svoje tete koja mu je umjesto kuće ostavila na brigu neobičnog rođaka koji odlično igra pikado

Glavni junak filma “Zoran, moj nećak idiot” čovjek je za kojeg, blago rečeno, ne biste imali riječi hvale. Paolo ( Giuseppe Battiston) debeli je sredovječni pijanac, gramzivi i otresiti egoist koji gleda uglavnom samo kako bi bližnje iskoristio.

Najmilija mu je zabava kinjiti kolegu Alfija, nabožnog mucavca. O Paolu skrbi bivša supruga. Ipak, Paolo baš i ne gaji neku zahvalnost zbog toga: to što ga ona hrani ne priječi ga da noću kamenjem gađa prozor njezina sadašnjeg muža. Paolo je - ukratko - ološ.

Regionalna bliskost

Taj i takav Paolo je junak filma “Zoran, Il mio nipote scemo” talijanskog režisera Mattea Oleotta, filma koji u nedjelju navečer otvara 15. Zagreb Film Festival. U Zagreb je Oleottov film stigao s venecijanske Mostre gdje je u rujnu premijerno prikazan u popratnom programu Tjedan kritike, i gdje se ubrzo izvrgnuo u jedno od najugodnijih iznenađenja festivala. Ujedno, Oleottov film je našoj publici zanimljiv i po regionalnoj bliskosti.

Oleotto je - naime - radnju svog debitantskog filma smjestio u rodnu Furlaniju, film se jednim dijelom zbiva u Sloveniji, nastao je u slovenskoj koprodukciji, a na špici filma niz je slovenskih suradnika, uključujući i poduži popis glumaca, od glumačkog doajena Petera Musevskog do režisera Jana Cvitkoviča.

U Oleottovom filmu, život glavnog junaka pretumba se iz korijena kad jednog dana dobije obavijest bilježnika kako mu je preko granice - u Sloveniji - preminula teta. Gramzivi Paolo pohrli na karmine ufajući se da će naslijediti kuću. Ispostavi se - međutim - da će kuću preuzeti vjerovnici, a da je Paolo “naslijedio” nešto drugo: mora preuzeti skrb o slovenskom rođaku, tinejdžeru Zoranu ( Rok Prašnikar).

Zoran je, pak, mustra za sebe: usporen je i prostodušan, okolina ga drži umno zaostalim. Ipak, neočekivano je načitan, a govori otmjeni knjiški talijanski koji je naučio iz romana. Paolo ga se jedva čeka otresti, sve dok ne spozna da Zoran ima neočekivani talent: nepogrešiv je u pikadu. Talijanskom rođaku tada padne na pamet kako bi “idiota Zorana” mogao koristiti kao kravu muzaru, za turnire i klađenje po oštarijama.

Oleottov šarmantni prvijenac svojevrsni je “high-concept”, film koji bi se mogao opisati kao furlanski “Kišni čovjek”. U Oleottovom filmu, slično kao i u filmu Barryja Levinsona, glavnom junaku padne u skrb blago rečeno “neobični” rođak.

Brinući o njemu, Oleottov junak (kao i Levinsonov) i sam postaje drukčiji. Pri tom u oba filma junaci reprezentiraju tipske antijunake vlastitih kultura i razdoblja: Tom Cruise je ljepuškasti, egoistični yuppie obuzet novcem, a Paolo lakomisleni hedonist, neuviđavan prema drugom, čovjek koji robuje vlastitoj zavisti, oblapornosti i lijenosti. Paolo je - ukratko - karikatura sedam smrtnih grijeha.

Furlanija kao Zagorje

Ono po čemu je Oleottov film poseban je - međutim - sjajno korištenje regionalnog ambijenta. Oleotto je “Zorana” snimio u trenutku kad se - kako je rekao - “nakon izbivanja u Rimu vratio u zavičaj, i vidio ga nakon drugog vremena s drukčijom jasnoćom”.

Oleottova Furlanija pri tom bi slobodno mogla biti Istra ili Zagorje. To je pastoralni kraj u kojem se sve vrti oko loze i vina, zabačeno mjestašce u kojem muški samci provode popodne ispred oštarije gdje piju sjedeći na paletama ili preokrenutim kištrama. Oštarija je kod Oleotta - razumljivo - centar mikrosvijeta. “Oštarija je u mom kraju neuralgično središte društvenog života. U njoj se susreću lica, vijesti, sudbine, frustracije i strasti”, objašnjava režiser.

Svatko tko poznaje hrvatsku provinciju, ukratko, jako će se zabaviti gledajući “Zorana” i otkrivajući sličnosti. Pri tom Oleottov prikaz provincije nije bez surovosti. U hrvatskom ključu, gdje se Istra i/ili sjeverni Jadran mahom prikazuju u bukoličkom ključu vinskih rubrika i agroturizama, zanimljivo je gledati Oleottov Kras koji je i nježan, ali i okrutan. Na taj način o našoj strani granice pisao je samo jedan Slovenac - Juraj Hudolin - u svom jezivom romanu “Pastorak” koji se bavi odrastanjem u Istri.

Slični ljudi i birtije

Zanimljiv je i način na koji se Oleotto bavi fenomenom granice. Iako u filmu i slovenska i talijanska strana izgledaju slično, slični su i ljudi i birtije, za Paola je “ona strana” takoreći Sibir, a slovenski jezik naziva “iugoslavo”. Pri tom - kao i u mnogim zapadnjačkim fimovima - s tog istoka pristiže iskupljenje u vidu Zorana kojima ono što “zapad” nema: prostodušnost, idealizam, vjeru u obrazovanje.

S jedne strane duhoviti, sentimentalni film visokog koncepta, a s druge čemerni film o ruralnoj provinciji, “Zoran, moj nećak idiot” je zbilja otkriće, a Oleotto možda najsvježije novo ime koje je izbacio talijanski film.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. studeni 2024 18:15