Zagrebačka fotografkinja Vladimira Spindler ne pamti kad je posljednji put bila toliko uzbuđena i nervozna kao uoči 20. ZagrebDoxa gdje je prikazan njen dokumentarac "Geni moje djece". Hrabar je to i iskren film o generacijama žena u njenoj obitelji - šukunbaki, spisateljici i publicistkinji Zofki Kveder, baki, dječjoj književnici Sunčani Škrinjarić, prateti, plesnoj pedagoginji Tihani Škrinjarić, majci, također autorici za djecu Sanji Pilić... Osim što se biografski govori o njihovim nevjerojatnim sudbinama, u "Genima moje djece" na vrlo se neposredan i intiman način tematizira život umjetnica i samohranih majki, nošenje s gubitkom djeteta, siromaštvom, društvenim neprihvaćanjem... "Hoćemo li razgovarati s tobom nakon premijere?" pitala je Vladimiru mama, koja je u filmu sudjelovala, ali ga nije vidjela nakon montaže. Vladimira ga je, uz prekide, snimala osam godina, i to u zgradi u Hebrangovoj ulici u kojoj njena obitelj živi od 1926.
"U vrijeme kad sam došla na ideju o snimanju dokumentarca, bila sam u svojevrsnoj krizi, obuzelo me neko profesionalno nezadovoljstvo. Htjela sam probati nešto novo, učiti... Tada sam krenula čitati memoare prabake Mire Škrinjarić, u kojima je objedinila svoj život. Posljednji put sam ih čitala s 18 godina, ali tad sam bila suviše nezrela i neiskusna da bih ih shvatila. Nije to bilo kronološki posloženo, prabaka je skakala s teme na temu, s razdoblja na razdoblje, ali sam kroz njene zapise puno doznala. Ona je bila jedna od rijetkih žena u našoj obitelji koja se nije bavila umjetnošću, ali je lijepo pisala. Njena rečenica "nadam se da ovo ne pišem bezveze i da će jednog dana netko nešto s time napraviti" bila je moj okidač za dokumentarac", prepričava Vladimira Spindler, koja nastoji razumjeti određene situacije kroz koje su prošle žene iz njenog okruženja, svaka ranjena na svoj način. Govori se o propalim brakovima, ali bez gorčine i zamjeranja - naprosto nisu uspjeli. Čitajući prabakine memoare, Vladimira je primijetila ponavljanje određenih obrazaca i to joj je bilo zanimljivo - žene u njenoj obitelji imale su slične sudbine, birale su slične tipove muškaraca, borile se za egzistenciju... Liniju tih nekonvencionalnih, snažnih žena, koje uglavnom nisu imale pomoć svojih partnera, predvodi Zofka Kveder, spisateljica i publicistkinja rođena 1878. koju je život vodio od Ljubljane, preko Praga do Zagreba. Tu je uređivala i izdavala novine Ženski svijet. Zofku Kveder trajno je obilježila smrt najstarije kćeri, koja je s 19 godina umrla od španjolske groznice.
"Zofka je bila feministkinja, neshvaćena, često je morala pisati pod pseudonimom, a muško društvo novinara i književnika nije ju prihvaćalo. Sjedila bi u kavani, čitala novine i pričala o politici, o položaju žena u društvu", govori Vladimira Spindler, koja se divi svojoj šukunbaki, iskrenoj i vjernoj svojim načelima do samog kraja. Smatrala je da žena mora biti neovisna o muškarcu i zarađivati svoj novac, bila je predana i strastvena u svom poslu unatoč preprekama. I sve druge žene iz njene obitelji imale su istu filozofiju.
"Kad su se moji mama i tata razveli početkom devedesetih, mama, brat i ja smo teško živjeli. Mama je bila fokusirana na nas dvoje, radila je neke manje poslove i pisala. Nije se oslanjala na svoju mamu Sunčanu Škrinjarić, imale su naprosto različito viđenje odgoja. Njih su dvije imale kompliciran odnos sve do kraja Sunčaninog života 2004.", govori Vladimira. S 24 godine i sama je postala majka: prvo je rodila sina Renea, a nakon tri godine i kćer Mašu. Njena mama Sanja Pilić, o čemu njih dvije i razgovaraju u filmu, rekla je tada da nije spremna biti aktivna baka.
"Bila sam ljuta, ali sam je i razumjela. Došlo je vrijeme da se posveti sebi, da proživi neke stvari koje je propustila dok smo moj brat i ja bili mali. No unatoč svemu, sigurna sam da nijedna od nas ne bi drugačije napravila. Ja bih uvijek izabrala svoj loš brak i imala Mašu i Renea. Da, život se promijeni kad imaš dijete. Moraš djetetu posložiti funkcionalan život, prestati misliti samo na sebe i partnera. Ali ja mislim da sam dobar primjer da žena može živjeti svoj život bez obzira na djecu. Ubrzo nakon što sam ih rodila, počela sam raditi, Rene bi znao biti u kolicima pokraj mene dok bih ja fotografirala. Vodila sam ih sa sobom u kazalište, kino, na festivale, sjedili bi u kafiću sa mnom, jer nisam imala baka-servis. Maša i Rene jesu moj cijeli i jedini svijet, ali nikad to nisu bili na način da to postane neka patologija i da isključuje sve drugo. Tu smo, ali si dajemo prostora", govori autorica dokumentarca koja se u filmu suočava i sa slikom koju njena kći ima o njihovoj obitelji. Njena Maša u jednom trenutku govori kako ih smatra disfunkcionalnima - jer vidi kako njeni prijatelji žive i to nije nalik njenoj obitelji.
"Maša i ja zajedno smo svašta prošle, od moje dijagnoze depresije, njenog puberteta... U tim turbulentnim godinama mislila sam da nikad nećemo naći zajednički jezik. No prošlo je i to, znala je da uvijek može računati na mene i da će tako uvijek biti. Nas dvije danas smo u odličnom odnosu. Nakon završetka snimanja filma Maša, danas studentica ekonomije, odselila se, živi s dečkom, sin Rene je u Engleskoj gdje je završio filmsku režiju, tako da sam ostala sama u našem stanu", govori Vladimira, dodajući da joj je jako neobično bez njih. Ne može, kaže, više skupiti ni dovoljno rublja za perilicu pa često ubacuje čistu odjeću iz ormara samo da bi je mogla uključiti.
"Znam reći da sam dobila depresiju - koja mi je dijagnosticirana 2016. - kako bih iz pete brzine prebacila u drugu, da bih se mogla baviti sobom, umjetnošću. Nakon završetka Škole dokumentarnog filma Restart kao hospitantica sam slušala kolegije i polagala ispite na masteru filmske režije Akademije dramske umjetnosti. Koristila sam vlastite resurse, ali ondje sam učila i snimila dva dokumentarca - ‘Mama, zašto plačeš‘ i ‘Mlada časna‘. Velika podrška bio mi je profesor Nenad Puhovski, koji mi je i pomogao da idem na master iako nemam završen fakultet, samo Školu primijenjene umjetnosti", govori Vladimira Spindler, sretna što je uz podršku Zagreb Filma, svih svojih suradnika i ilustratorice Klare Rusan, koja je radila plakat, napravila film za sve svoje žene. Teško ih je, kaže, bilo nagovoriti da sudjeluju, ali na kraju su to napravile otvorena srca, bez dlake na jeziku, životno i s puno humora.