Eksperiment je doista propao, ali zašto HDZ odmah nudi novi

Eksperiment je, rekao bih, ključna riječ ovog tjedna, premda joj “preslagivanje” puše za vrat. Nema večeri da u nekoj od beskrajnih debata netko sadašnju hrvatsku vladu ne nazove eksperimentom. I to na više načina.

Eksperiment je bio već imperativni uvjet koji je Most postavio na početku: tripartitna vlada u kojoj bi bile sve tri najjače saborske grupacije. Praktički koncentraciona vlada koja je u Hrvatskoj jednom već funkcionirala, ali samo za rata i ni časak dulje i u kojoj je HDZ imao ulogu apsolutnog vođe, dok su ostali bili unutra malo kao kontrola a više kao kontrolirani. Dobro, bio je rat, kada se koncentracione vlade imaju zašto sastavljati. Čak je dobila i programski naziv: Vlada narodnog jedinstva – a jedinstvo u parlamentarnom sustavu znači izočnost suštinske oporbe, u bitnim strateškim pitanjima (toga je dobro sjetiti se kada hrvatski katolički biskupi, ne baš bez argumenata, zazivaju jedinstvo).

Taj prvi eksperiment nije imao šanse, jer ni HDZ ni SDP, bez obzira na sve veće sličnosti (i po sposobnosti, i po poštenju), ili upravo uslijed tih sličnosti, nisu htjele zajedno. Netko je od njih postavio jedino logično pitanje: ako ćemo skupa, a što će nam onda Most?

Sljedeći eksperiment bio je pregovaranje Mosta s tim strankama, za paralelnim stolovima, pomalo kao u Daytonu. Poput okrutne princeze Turandot dao im je da se nadmeću u rješavanju zagonetke što je to čime će ga zadovoljiti. Valjalo bi zaključiti da se Zajednica pokazala podatnijom od Partije.

Rezultat tog eksperimenta bio je očit: i HDZ i SDP bili su spremni dati k vragu i političke principe (dobro, ne bi im bio prvi put: HDZ još nije objelodanio privredni program koji je tajio da mu ga ne prekopiraju 1990, SDP je Program 21 točke obilježio baš kao psi uglove, ali obilnije i odlučnije, HDZ nije programu onih Nijemaca poklonio ni toliko pseće pažnje…), a i ključne resore, samo da uzjašu opet na vlast, sve računajući da će s nevježama izići na kraj.

Eksperiment je bio, jedan u nizu, i odabir nestranačkog premijera, privrednog stručnjaka, za predsjednika Vlade. Čovjeku izglasali povjerenje i on shvatio to ozbiljno, kako piše u Ustavu. Sposoban ili ne, ali nije pristao biti trbuhozborčev ginjol. Pa ga trbuhozborac baca kroz prozor, tražeći nepovjerenje vlastitoj kreaturi, što je već eksperiment nad eksperimentima (ali i on neoriginalan, ne biste vjerovali).

Čuli smo pritom jednu od genijalnih primjedaba: da je premijer Orešković zaslužio otkaz, jer koji je to menedžer koji ne postupa po nalogu svoga glavnog dioničara? Postoji neka sitna razlika: dioničar tvrtku osniva ulaganjima znanja i kapitala, ili je kupuje kapitalom, a ovi dioničari misle da su na izborima stekli tvrtku. Sada barem znamo da iz nje kapital izvlače ne zato što su nepošteni, nego zato što misle da je država poduzeće koje se svake četiri godine prodaje na dražbi, za kunu ili jeftinije.

Budući da je eksperiment s nestranačkim menadžerom Oreškovićem kao premijerom propao, HDZ nudi novi eksperiment: nestranačkog menadžera Marića kao mandatara. A u čemu je razlika? Veli Domagoj Milošević: u tome što Marić pozna situaciju. Kako to protumačiti? Da mu je jasno da se ne poziva na Ustav i njegov opis premijerskih ovlasti, zar?

Dakle, suština prethodnog eksperimenta bila je: dovući onoga tko situaciju ne pozna? Ne bi li ga se lakše veslalo?

Evo se navršava 60 godina otkako me poslalo (vlaški pasiv) u eksperimentalnu osmogodišnju školu, vježbaonicu Više pedagoške škole. Zahvatilo me eksperimentalno godište reforme školstva. Pola radnog staža prošlo mi je u samoupravnom eksperimentu, druga polovica u eksperimentiranju kapitalizmom (tako uspješnim da je u eksperimentalnoj Republici Hrvatskoj razina privrednog razvitka otprilike ondje gdje je bila potkraj samoupravnog eksperimenta).

Kako tu tuđicu, eksperiment, prevesti na narodni jezik? Kada bismo analizirali samo navedene recentne eksperimente, njihov tok i rezultate, možda bi prijevod glasio: glavinjanje.

Eksperiment, u znanosti, provodi se u kontroliranim uvjetima, provjeravajući hipotezu koja je prethodno pažljivo izračunata, kako bi se rezultat postigao sa što manje lutanja, što manje arčenja energije i vremena – i sa što manje štete.

Da bi se stekla vozačka dozvola za automobil, svakodnevnu spravu koja, međutim, može i ubiti ako se njome rukuje neznalački ili nepažljivo, kandidat mora dokazati fizičku i psihičku sposobnost, prvo mora položiti propise, pa voziti u simulatoru, i tek onda sjesti za volan, s instruktorom, u automobilu s dvostrukim komandama.

Za upravljanje državom niti se ide liječniku opće prakse, kamoli psihiću, a kao simulator se koristi država i njezin aparat, ionako je to dioničarova tečevina, zna se.

U, što smo izabrali eksperimentatore! S neznatnom pogreškom u nomenklaturi alata: nije sjekira tesla.

Sada nam predstoji još jedan eksperiment: u početku spomenuto preslagivanje.

Preslagivanje? Zašto ne: napokon smo sami gospodari svog jezika, valjda oni koje smo izabrali (lepe nam je, krasne nam je, tak nam je i trebale) imaju pravo i jezikom eksperimentirati, nisu li i za to stručnjaci?

Dosada se moglo slagati i složiti, pre­slagati i presložiti. Evo domoljubno verificirana glagola: preslagivati, složenice glagola slagivati, drevnoga hrvatskoga (po uvriježenu obrascu: imamo i razminiravanje, po glagolu miniravati, zar ne?)

Prođe li (neka, bilo kakva, ne nužno ova) kurikularna reforma, mogle bi za dvadesetak godina stasati generacije kadre opaziti da im vođe ne znaju ni govoriti, da je nejasan govor iskaz nejasnih misli, a da onaj koji nije kadar ni reći, ni misliti kako spada (“kako Bog zapovijeda”), nije baš najbolji odabir za vođu. “Ne bih mu dao ni dvije ovce voditi, jednu bi izgubio”, glasi izreka iz domaje koja nam je dala Karamarka i Milanovića i još ponekoga (potpisani se izuzimaju).

Po čemu ćete ih prepoznati? Lukaviji i oprezniji među njima neće vam ni otkriti svoje gledište, da ne primijetite koliko je šuplje, nego će vam obećati: sve u svoje vrijeme, pravodobno ćete doznati – prekrivajući tajanstvom prazninu. Na vašu inicijativu će se umno zapitati: zašto baš sada?, kome to treba? tko stoji iza toga? Radije će podragati riđovku nego se baviti meritumom, nego će vam predbaciti što ste rekli prije šest godina (po mogućnosti izvitoperivši) i prisnažiti da se zna tko vam je otac, tko stric, i što su vaši radili našima još od stoljeća sedmoga.

Tko ne zna što bi, taj, poput kornjače u labirintu, traži put metodom pokušaja i pogreške. Pa onda to zove eksperimentom.