Plenkovićev je projekt jednostavan, ali težak: napraviti od Hrvatske uljuđeno društvo

Plenkovići su mi prirasli srcu: novinarstvo, visok tlak i ništa neobično što sam još devedesetih završio na pregledima kod gospođe Vjekoslave Raos-Plenković, internistice i kardiologa. Moram priznati da do danas, kad počinjem pisati tekst o sinu gospođe Plenković, novom predsjedniku HDZ-a Andreju Plenkoviću, te okolnosti nisam bio svjestan. Tek rutinska provjera podataka Plenkovićeva CV-a svratila mi je pažnju na taj detalj. Detalj koji je presudan za cjelinu razumijevanja Plenkovićeva habitusa. O ovome je riječ: budući da sam oko tjedan dana ležao na pretragama, gospođa Plenković se pokazala kao izuzetno brižna liječnica, i po otpuštanju iz bolnice htio sam joj prikladnom gestom zahvaliti na pruženoj pažnji: donio sam cvijeće i parfem. Ali, iako je riječ o građanskoj konvenciji, doktorica Raos - kako sam je zapamtio iz tih dana - uljudno se zahvalila za cvijeće, otklonivši ne manje učtivo, ali sasvim decidirano, svaki spomen parfema. To je naprosto bio njen posao, i ta simbolična zahvala, buket cvijeća, dostajao je kao nedvosmislen znak pohvale njenom trudu, znanju i predanosti.

Razmišljajući o očekivanjima koja se pred Plenkovića stavljaju u ovom kratkom vremenu od trenutka preuzimanja stranke do izbora te osnovnom problemu svih naših stranaka, a to je klijentelizam, pervertiranje politike kao nastojanja oko općeg dobra u instrument osobnog boljitka, nisam mogao previdjeti ovo osobno iskustvo: Andrej Plenković dolazi iz obitelji – otac Mario profesor je komunikologije, osnivač studija novinarstva – kojoj je očito stalo do temeljnih moralnih vrijednosti. Ne radi se tek o tome da je Plenković iz obitelji koja je imućna, pa ne ulazi u politiku e da bi se prvi puta vozio u A6. Radi se naprosto o kućnom odgoju: Andrej Plenković sasvim je decidirano, kao njegova majka u obavljanju svog liječničkog posla, nezainteresiran za te izvanjske učinke političke moći. Povratak iz Pariza, gdje je bio zamjenik veleposlanika, u Zagreb, gdje preuzima dužnost državnog tajnika za europske integracije, svjedoči što je Plenkovićev drive: kad danas govori da je njegova politika u HDZ-u dugoročna, profilirajuća i transformacijska, treba ga vrlo ozbiljno shvatiti jer Plenković je od one rijetke vrste političara koju nikakav novac ne može odvratiti od misije kojoj su sasvim intimno posvećeni: Plenković zaista duboko vjeruje da može promijeniti ne samo HDZ, nego i hrvatsko društvo.

Plenković, naime, vidi da problem potrage za političkom definicijom nije samo problem HDZ-a.

Mi smo još uvijek u formativnoj fazi, govori, misleći pri tome kako cjelokupnu političku sferu Hrvatske iz pretpolitičkog stanja uvesti u svijet autentične građanske politike. Odatle ova prva postavka: dugoročnost projekta. Plenković zna da su društveni procesi često vrlo spori: ovdje je sve bilo moguće, samo ne jedno: liberalna demokracija. Umjesto nje, imamo njen privid: hrvatska je demokracija insuficijentna. Taj se demokratski manjak očituje i u inzistiranju na tome da su svi politički problemi riješeni, pa preostaju samo oni ekonomski, što je tipičan ideološki potez depolitizacije. Pretvarajući političke probleme u puke svjetonazorne razlike, politiku se pacificira i time se naprosto čini sve da se ne promijeni ništa. Održavanje statusa quo, interpasivnost politike, temeljna je karakteristika našega trenutka. Plenković će ovih dana tomu nasuprot programatski kazati: profilirajuća i transformirajuća politika, to mi je na pameti.

No, s čime Plenković ima posla, kad se naumio poduhvata kakav je već stajao pred njegovim prethodnicima – redefiniranja Hrvatske demokratske zajednice?

Sanader je, nakon Tuđmana, tome posvetio cijeli svoj govor na konvenciji HDZ-a. HDZ je tu shvaćen kao općenarodni pokret koji je s početka novog milenija sabirao niz uglavnom suprotstavljenih identiteta. Elektorat je zbunjen takvom kakofonijom ideološki disparatnih motiva i stoga je cijeli problem tumačen tek pragmatično, ne suštinski. Rješenje se tražilo u uspostavljanju jedinstvenijeg identiteta novog HDZ-a koji bi ukinuo sukobe različitih stranačkih profila; osnovni sukob interpretiran je kao sraz tuđmanovskog HDZ-a i koncepta proeuropske stranke desnog centra. U konačnici, Sanader je obavio tek make-over za domaće potrebe onim povijesnim: Hristos se rodi!, a proeuropskom politikom prema van. Problem je zataškan i perenira, jednostavno rečeno.

HDZ je, naime, devedesetih, nakon 45 godina komunističkoga monopola, ideološkim, stilskim i retoričkim referencama predstavljen kao postradićevski općenarodni pokret: masovni skupovi i putovanje HDZ-ove karavane, improvizirane govornice i gomile zastava, crkvene mise, pučka slavlja i govori stranačkih prvaka u jedinstvenom projektu izravne demokracije, s hrvatskom državotvornom idejom kao stožernom izbornom porukom, odvijali su se gotovo bez medijskog posredovanja. I možda je ta okolnost zavela tumače izvornoga HDZ-a: tu ne samo da se ne radi o predmodernoj pojavi, već se radi o tipičnoj postliberalnoj ideologiji koja je patchwork krajnje heterogenih motiva: nacionalističkog populizma, Blut-und-Boden-ukorijenjenosti, aristokratsko-vojničke elitističke etike etc. etc. Takav je upravo bio taj Tuđmanov ideološki bricolage: HDZ-ova kompozitna ideologija Starčevićeve državotvornosti, Radićeva republikanizma i antifašističkog nasljeđa Hebrangove ljevice.

No takve aglutinacije redovito imaju uporišna točku totalizacije ideološkog polja: poseban njegov element, onaj koji pozitivira stanovitu prazninu. “Ja sam kao prazan ekran na koji ljudi posve različitih političkih orijentacija projektiraju vlastite vizije”, kaže se u Obaminoj autobiografiji. Tome nalik, taj je element bio sam Franjo Tuđman, koji je biografijom, napose konverzijom, mogao uvezati sve te sastavnice u cjelinu. Nestankom takve osobe, koja kroz te divergentne motive prolazi kao prošivni bod koji se rašiva po odlasku s povijesne scene, rasipaju se i takvi amalgami. Stoga je retuđmanizacija unaprijed promašen projekt i tu je vrst revivala nemoguće realizirati.

S druge strane žuđeno demokršćanstvo ionako ništa ne znači, jer niti je u Hrvatskoj imalo niti svjetskopovijesno ima nekakvu perspektivu. Osobno mi je Davor Stier izrazito simpatičan političar, ali inzistiranje na demokršćanskoj definiciji HDZ-a promašeno je in nuce: demokršćanstvo u povijesti političkih ideja Hrvatske, baš kao i ideje liberalizma, konzervativizma, socijaldemokracije itd., i nije imalo neku prođu, a pogleda li se današnji svijet, suočit ćemo se s krizom toga demokršćanstva. Napokon, sužavati ideološku definiciju HDZ-a na tu passe odrednicu, neproduktivno je, ako je uopće izvedivo.

I Karamarko je stajao pred ovim izazovom: svoju platformu imena “nova neovisnost” pokušao je odvojiti od prošlosti. Problem koji ga je pritom zadesio osveta je te prošlosti pri pokušaju da temeljne vrijednosti preinači unošenjem ekvidistance spram oba dvadesetostoljetna totalitarizma. Karamarko je pokušao ukinuti onaj HDZ koji mu i danas predbacuju kao izvorište, a koji je u svojoj nacionalkomunističkoj anakronosti postao pretežak teret Hrvatskoj u cjelini. Pokušao je promijeniti paradigmu na kojoj počiva jedinstvo svih ideoloških frakcija HDZ-a: dojučerašnja ideja pomirenja crvenih i crnih, partizana i ustaša, trebala je biti zauvijek odmijenjena posttotalitarnom paradigmom na kojoj se temelji, u konačnici, i suvremena Europa, kako sam to napisao u tekstu o Karamarku prije no što je postao predsjednikom HDZ-a. Danas, kad je to prestao biti, sasvim je jasno da je taj pomak od antifašističke paradigme prema postkomunističkoj paradigmi bio jedan od dva uzroka Karamarkova pada. U Hrvatskoj, naime, na djelu je već četvrt stoljeća suradnja revolucionarnih ekstremizama: jučer kroz ideologem “nacionalnog pomirenja”, danas kroz dijalektiku crveno-crne reprodukcije moći na vlasti. Započevši javnu diskusiju o nužnosti odmjenjivanja pojma antifašizma pojmom antitotalitarizma, Karamarko kao da je zanemario da to u nas eo ipso znači lustraciju.

Lustraciju za koju ionako nije bio spreman: bavljenjem 1945. i jamama samo je pružao argument za revizionizam, ne dirajući se međutim onih koji su sedamdesetih ili osamdesetih ljude slali u zatvor zbog vica o Titu. Naime, naš antifašizam nije, nažalost, nakon 1945. bio antitotalitaran. Taj se režim samorazumijevao kao diktatura proletarijata. A akteri se toga režima itekako razlikuju od antifašista: potonji su dobili bitku s nacifašizmom za rata; prvi su krivci za zločine i protiv svojih, u staljinističkim čistkama, i protiv svih političkih neistomišljenika. Za te političke zločine u Hrvatskoj nitko nije odgovarao, problem je i gori: hrvatska pomirba nije izmirenje djece ustaša i partizana, nego Norvala i Udbe, par tisuća ljudi, dok gro građanstva Hrvatske s tim podjelama ni s pomirenjima naprosto nije imao i nema nikakve veze. Interesna struktura nastala na tom paktu protagonist je obnove hrvatske državnosti. Devedesetih problem se emancipacije od toga nasljeđa nahodi u tome da ono nije ideološke prirode – progenij Udbe nije zadržao uvjerenja, nego novac. Adaptirali su vlast, ali ne i režim. Ta je interesna struktura intaktna i danas. Stoga je pri pomisli na unošenje odredbe antitotalitarizma u Ustav RH Karamarko morao znati da to znači - lustracija. Lustracija, dakle patricid. Patricid, jer ako bi htio biti dosljedan, Karamarko bi morao lustrirati Founding Fathers, utemeljitelje ove države, stupove društva. A tu se lako gubi glava.

I tu sada dolazimo do Plenkovićeva posla i poslanstva: kako HDZ, koja ne samo da je ideološki desupstancijalizirana zajednica bez političke definicije, profilirati i transformirati u suvremenu pučku, konzervativnu stranku? Modernu stranku desnoga centra.

Plenković kani to identitetsko pitanje rješavati strukturno: njemu je nezamislivo, primjerice, da suvremena stranka nema checking stranačkih kadrova. Iako kani djelovati integrativno – u stranku se vraćaju Prgomet i Kujundžić npr. – Plenković ni u kom slučaju ne kani biti neselektivan. Tu je sada važno uočiti presudnu činjenicu današnje hrvatske politike: vanjska je politika postala unutarnjom, i političkom scenom dominiraju kadrovi MVP-a. MVP kadrovi postali su to u sportskom smislu: most valuable players. Pogledajte državu: predsjednica je MVP, šef HDZ-a i šef SDP-a su MVP, premijer je došao izvana. Pogledajte HDZ: Plenković, Stier, Jandroković, Kovač… Personalno, dakle, sasvim je jasno da se promjena već zbila: samo oni koji razumiju širi kontekst mogu participirati u profiliranju i transformiranju HDZ-a u suvremenu europsku stranku. Jadranka Kosor je stoga začuđujuće dezorijentirana kad kaže: “Plenković nema iskustvo. No zato ima Šeksa, koji ima golemo iskustvo. On će se, vjerojatno, držati u pozadini da bi se potpuno stvorio dojam kako novi predsjednik misli isključivo svojom glavom.” Ovdje postoji krupniji problem od sugestije da Plenković ne misli svojom glavom: da, lijepo je da stranke pokazuju stanovit senzibilitet spram seniorata, ali Kosor ne razumije da je iskustvo o kojemu ona govori sasvim nepraktično i Plenkoviću suvišno. Ili će se ta čahura HDZ-a o čijoj bi povijesti Šeks mogao podučiti Plenkovića transformirati u novi HDZ, oslobođen toga balasta, ili HDZ-a unatoč svom centripetalnom klijentelizmu njegova članstva uskoro neće biti. Stoga je Plenkoviću njegova glava sasvim dostatna, a oni kojima se okružio odaju svijest o istoj misli: ili ćemo napraviti europsku konzervativnu stranku, ili će HDZ postati suverenističkom nacionalnom strankom pravaške profilacije. Drugim riječima, ako su već otpali antifašisti, pa su preostale komponente Starčević + Radić, HDZ mora odlučiti hoće li prevagnuti ovo narodnjaštvo u pripadnosti pučkom europskom miljeu ili će i Starčevićevo pravaško državotvorstvo biti istumačeno kao nacionalističko odmicanje od današnje EU. Za Plenkovića je nezgoda trenutka u tome što je to – sasvim legitimna tendenca, od Britanije do Srednje Europe.

Ali, Plenković upravo tu temu poznaje savršeno: hoćemo li federalističku Europu ili onu koja je tek suma nacionalnih država povezanih jedino slobodnim tržištem? U tom smislu možemo shvatiti i Plenkovićev liberalizam: da, spram Milanovića, koji su u slučaju Lex Perković ponio konzervativno, nacionalistički se suprotstavljajući europskim zakonima, pri čemu je jedini problem taj da je Milanović, podredivši se nacionalkomunističkoj kabali, kao nacionalni interes RH pretpostavio zaštitu vodećih ljudi Udbe, Plenković zaista na vanjskopolitičkom planu ima liberalnu agendu: njegova politika usklađivanja s Europom e da bi Unija bila snažnija jasno je suprotstavljena Milanovićevu poimanju članstva u EU kao instrumenta ostvarenja specifičnih nacionalnih ciljeva.

Milanović nas je posvadio sa svim susjedima, a uzor mu je bio David Cameron. U tome smislu Milanović ima savršeno pravo – iako on toliko toga tvrdi o sebi da jest da je dopustivo pomisliti da u stvari nije ništa – kad kaže za sebe da je (liberalni) konzervativac. Plenković je, naprotiv, profil koji već izborom suradnika poručuje hrvatskoj javnosti da za njega dileme oko europske Hrvatske ne postoje.

Ta politika učinit će suvišnim i to naoko sudbinsko pitanje Hasanbegovića: Plenković itekako kani uvažiti povijesnu okolnost HDZ-ovih ideoloških sastavnica, ali – kao legitimnih frakcija. Hasanbegović, ikona HDZ-a koji je do te mjere kliznuo udesno da su mu pravaški koalicioni partneri pleonastički balast, stoga ima u HDZ-u Andreja Plenkovića budućnost u mjeri u kojoj mu u demokratskoj raspri uspije promovirati vlastite ideje. Sve ostalo, sasvim je jasno, i već i hrvatskoj javnosti očito: čim je Plenković ukinuo Domoljubnu koaliciju, poručivši javnosti da Drugi nisu nacionalno insuficijentni zato što su politički konkurenti, dokinuo je i načelo koje političkog protivnika vidi kao neprijatelja. Za hrvatsku političku kulturu i demokraciju već to je ogroman napredak: Milanović je od nervoze ponovo započeo sa zoranizmima, nazvavši u istom tjednu HDZ vulgarizmom “papci”, ali, to je ono o čemu smo već pisali: Zoran Milanović dobio je najgoreg mogućeg protivnika, normalnu osobu. To će ga tjerati ili da se vlada autentično, dakle da arogantno vrijeđa, ili da vrši nasilje nad svojom istinskom prirodom, što će ga hendikepirati u diskusiji s prirodno relaksiranim, uljuđenim Plenkovićem. Samo jedna gesta, spomenuto ukidanje Domoljubne koalicije, dostajala je da se HDZ gotovo izravna s SDP-om. Moralni kapital i čiste ruke ionako više nisu argument koji bi SDP mogao u bilo kojoj ozbiljnoj raspravi koristiti – jer koalicione su ruke u dvadeset i osmoj recidivistički provaljivale u automobile! – i tu će nekako i toj priči biti kraj.

Plenković svoj projekt vidi dugoročno. U današnjoj Europi koju bi koliko sutra mogli determinirati Trump, Putin, Erdogan i ljudi koji bježe od ISIL-a, da sam ISIL i teror ne spominjemo, svaki je dugoročni plan neizvjestan. Ali, ovaj bi morao uspjeti jer Plenkovićev je plan u osnovi jednostavan: zašto ne bismo živjeli kao uljuđen svijet, kao Europejci? Morao bi uspjeti, jer što drugo?

Ne vidim kako bi bilo tko mogao kazati da to nije i njegov osobni ili, ako baš hoćete, i nacionalni interes.