LEONARD COHEN Spreman za smrt - oduvijek

Leonard Cohen proslavio je 82. rođendan 21. rujna, obilježivši ga 14. albumom u pola stoljeća glazbene karijere. Ironijski naslovljen You Want It Darker objavljen je 21. listopada na valu dojava o skoroj smrti autora. Naime, u broju od 17. listopada New Yorker je objavio Cohenovu izjavu, izrečenu u njemu svojstvenom metafizičkom registru, koja je izmakla i uglednom časopisu, kako je "spreman umrijeti". Cohen je morao stišati viralnu paniku i prije izlaska časopisa iz tiska, ustvrdivši, na javnom predstavljanju albuma za novinare 14. listopada u Los Angelesu, kako je u trenutku malodušnosti pretjerao te da "namjerava živjeti vječno".

Pogrešna je predodžba kako je kanadski pjesnik i kantautor oduvijek imao takav zvjezdani status da vijest o njemu dopre do naslovnica. Ono što se u zadnjih desetak godina promijenilo, i to u toj mjeri da svaki svjetski medij prenosi naslov "Cohen spreman umrijeti", nije samo sveopća medijska težnja za senzacionalizmom koja i metafizičku spremu za svima neumitni dolazak smrti u slučaju osviještenog pjesnika, starog 82. godine, pretvara u instantnu vijest bez kritičke provjere konteksta u kojem je izrečena. Štošta se moralo dogoditi da bi bile zaboravljene višedesetljetne medijske pogrde na račun depresivnosti i nemuzikalnosti, svjedočanstvo Nicka Cavea kako se Cohena moralo slušati tajno, vic da se uz njegove albume režu žile, pa i to da mu je vlastiti glazbeni label, Columbia, odbijala objaviti albume da bi danas tržila milijune na pjesmama poput "Hallelujah".

Oproštajni albumi

Ako je itko spreman umrijeti, to je zasigurno Leonard Cohen, s obzirom na to da je par desetljeća, albuma i knjiga posvetio temama ljubavi, smrti, religije i smisla života. Što se samog Cohena tiče, i tako je bio pokopan mnogo puta: oproštajnim albumima ugledni su mu kritičari proglašavali Dear Heather 2004., Old Ideas 2012. i Popular Problems 2014. Cohen je i prije toga više puta simbolički umirao, ne samo u naslovu svojeg albuma Death of a Ladies' Man 1977. Prvu ploču, Songs of Leonard Cohen, objavio je potkraj 1967, u 33. godini, kad je pod rukom već imao, u rodnoj Kanadi, dva romana, Omiljenu igru i Divne gubitnike, četiri zbirke poezije, izabrane pjesme i Guvernerovu nagradu za poeziju. Ranu etapu zaokružio je klasičnim pločama Songs from a Room (1969.) i Songs of Love and Hate (1971.), koji za mnoge glazbene čistunce ostaju Cohenovim najboljim djelima. Uslijedila je prva smrt: nakon turneje 1972. najavio je povlačenje, iako se demantirao četvrtim albumom, New Skin for the Old Ceremony 1974: sam naslov ukazivao je na pokušaj potrage za novim izrazom. Ipak, live ploča i klasični best of album 1975. zaokružili su opus "ranog Cohena".

Druga simbolička smrt bio je katastrofalni nagovor njegova menadžera Martina Machata da mu Phil Spector producira album Death of a Ladies' Man; tu je srednju životnu etapu Cohenu obilježio brak sa Suzanne Elrod, rođenje dvoje djece, potonja rastava te smrt majke Mashe. Cohenova privatna, duhovna i autorska autoreforma, uz prelazak s gitara na sintesajzere, potrajalo je desetak godina, sve do njegova "prvog povratka", u novom, postmodernističkom i ironijskom pop ruhu, albumom I'm Your Man 1988. Iste godine Cohen je postao i poslovno samostalan, otvorivši vlastiti ured koji je vodila njegova tajnica Kelley Lynch. Do sredine 1990-ih Cohen je, za standarde glazbene industrije "starac" od 60 godina, živio drugu mladost, izdavši 1992. album The Future; međutim, pritisak mogućeg drugog braka (s glumicom Rebeccom De Mornay) i vlastitog stanja uma (depresija je njegovu turneju 1993. učinila neizdržljivim pothvatom), kao i skori 60. rođendan nag­nali su ga na umirovljenje: već 1994. bio je u zenbudističkom samostanu u Kaliforniji, ostavivši svoje poslove u menadžeričinim rukama. Drugi veliki Cohenov povratak zbio se 2001., kad je album Ten New Songs označio i treću reformu Cohenova zvuka, odvevši ga u digitalno programiranje glazbe, i privukao pristojnu pozornost javnosti, potaknutu hitom "In My Secret Life". Sljedeći album Dear Heather 2004. uspio je priskrbiti tek pokoji stupac na stranici glazbene kritike, uz 131. mjesto na američkoj top ljestvici. Ipak, Cohen je živio, činilo se, neočekivanu, ali zasluženu kasnu slavu, najavljujući umirovljenički život, izliječen od depresije (ne zna kako: pripisuje to smirenju uslijed pozne dobi) uz još jedan album; 2006. objavio je pjesnički bestseler, Knjigu čežnje, a 2011. primio "španjolskog Nobela", nagradu Principe de Asturias za književnost; objava izabranih pjesama u biblioteci Everyman's Library iste godine označila je njegovu konačnu kanonizaciju u književnosti angloameričkog područja.

Treći povratak

Nitko nije mogao ni naslutiti da je najvažniji dio karijere tek pred skoro osamdesetogodišnjim pjesnikom. Godine 2004. otkriveno je da je njegova tajnica/menadžerica, koristeći pravo Cohenova potpisa, pronevjerila svu njegovu zaradu. Razni vanjski faktori – među kojima i pojava interneta koji je prvi put omogućio vidljivost Cohenove nepovezane, ali masovne publike koja je prelazila rodne, klasne, nacionalne, političke i generacijske granice, kao i potreba da se pronađu glasovi nestora kojima se može vjerovati, ostarjele Johnnyja Casha, Boba Dylana, Leonarda Cohena, postavili su temelje njegovu neočekivanom medijskom i komercijalnom usponu kad se dogodio treći povratak Leonarda Cohena. Odluka da 2008. krene na svjetsku turneju, u 75. godini života, pretvorila se u njegov osobni i profesionalni životni trijumf, završivši tek pet godina poslije nakon čak 372 koncerta, uključujući Zagreb 25. srpnja 2010. i Pulu 2. kolovoza 2013. Posljedice te turneje još su uvijek nepojmljive. Upravo je Cohen, ironijom sudbine ili srećom i upornošću, ostvario nešto nezabilježeno u povijesti glazbe – golem uspjeh u poznoj životnoj dobi, doslovce u osamdesetima. Sljedeći albumi priskrbili su mu, kao i izdanja s turneje i koncerti, jednoglasne pohvale kritike, ali i odveli ga prvi put na vrhove top lista u većini zemalja, a prvi put i u SAD-u: s Old Ideas 2012. bio je službeno "debitant" u top 10 Billboarda, a jednak uspjeh ponovili su i Popular Problems te You Want It Darker, postavši najprodavanijim albumima njegove karijere diljem svijeta. Golem uspjeh za pjesnika čiji je prvi album zlatni certifikat u SAD-u dostigao tek 1989., više od 20 godina nakon objavljivanja.

U zagrebu

Krajem srpnja 2010. preda mnom stoji niski starčić, toliko tanak da je skoro proziran, ali žilav, srastao s fedora-šeširom i crnim odijelom kao da se u njemu rodio. Tako je izgledao Cohen kad smo se susreli u Areni Zagreb. Bolje rečeno, kad me primio, jer Cohen je višegodišnju svjetsku – povratničku, ali i, na kraju, izgleda oproštajnu – turneju 2008. – 20013. pretvorio u dom na kotačima, s deveteročlanim međunarodnim bendom, pratnjom od nekoliko desetaka suradnika te nekoliko puta više tehničkog osoblja. Otprilike svaki drugi dan nova zemlja, novi grad, nova arena, nova pozornica. Svi su ti ljudi bili na osobnom road tripu, a da ništa drugo nije bio ni za glavnu "zvijezdu", Leonarda Cohena, rječito svjedoči podnaslov i ovitak četvrtoga koncertnog izdanja s te turneje. Album Can't Forget, izdan 2015., podnaslovljen je A Souvenir of the Grand Tour, aludirajući na tradiciju "sentimentalnog", "studijskog putovanja" (grand tour) na europski jug, koje je bilo uobičajeno za dobrostojeću englesku i američku mladež u 19. i 20. stoljeću. Upravo stoga naslovnica prikazuje fotošopiran Cohenov lik posjednut u rimski amfiteatar. Tijekom recentnoga "puta na jug" (sličan put do Grčke i Italije napravili su mnogi umjetnici, od Byrona i Matoša do Durrella, Millera i samog Cohena, koji je 1960-ih živio na grčkom otoku Hidra) Cohen je nastupio u dvjema rimskim arenama, u Veroni i u Puli, pa je lijepo misliti da je naslovnicu tog albuma mogla inspirirati Pula. U Puli, prvih dana kolovoza 2013., bilo je paklenski vruće, pa me taj put Cohen primio, u šatoru podignutom među kamenjem pulske arene, u bijeloj košulji, bez šešira i sakoa. Pod tendom pulskog šatora 2013. nastala je i kultna fotografija Cohena kako drži enigmatski časopis Kviskoteka na čijoj je naslovnici osvanuo tih pulskih dana, komentiravši da je "napokon uspio".

Te tople kolovoške večeri u Puli koncert je toliko emocionalno nabijen da su oni koji poznaju Cohena imali dojam kako će stari pjesnik poletjeti s pozornice. Emocionalna transgresija, koja je emanirala iz Cohena i vraćala mu se iz publike, postala je do biseva tolika da se promatraču sa strane mogla činiti vidljivom potreba koju su neki komentatori znali isticati – potreba da se čovjek izmakne iz te preduboke upletenosti i presnažne posvećenosti u vrlo osobit i privatan, skoro religijski obred, što je učinak koji proizvode već sami Cohenovi albumi, ali koji koncerti pojačavaju katkad i do praga izdržljivosti.

Lutka na koncu

Vidjeti prvi put Cohena obično je šok za njegove dugogodišnje slušatelje, pogotovo ako iz prvih redova golim okom svjedoče živoj slici pjesnika koji kleči sklopljenih očiju i kao da u tom trenutku, kanalizirajući božansko nadahnuće, na licu mjesta smišlja, proizvodi stihove, katkad se krećući, kako je davno primijećeno, kao "lutka na koncu" nepoznatog majstora ceremonije odozgo. S obzirom na rijetkost Cohenovih turneja do 1993., stariji slušatelji mogli su ga vidjeti jednom ili dvaput u životu, a najveći broj njegovih obožavatelja nikad – on je bio, kako ga opisuje stih Joni Mitchell, "glas sveca s radija". Prvi koncert nakon petnaest godina 11. svibnja 2008. počeo je ustajanjem cijele dvorane i ovacijama, snimke su već istu noć bile na You Tubeu i fenomen Leonarda Cohena stekao je sve uvjete da postane globalnim. Na koncertima koji su uslijedili publika je znala biti ošamućena pred činjenicom da gore, na pozornici, stoji ni manje ni više nego Leonard Cohen. Upravo to je Cohenov efekt.

Onoga poslijepodneva u Areni Zagreb, kao uostalom i bilo kojeg poslijepodneva dok je "primao" prije tonske probe (službeno ulaska na backstage nije bilo, ali Cohen je redovito primao prijatelje, prevoditelje, webmastere, izdavače), Cohen je za svaku osobu koju su mu dovodili bio ono što je za nju trebao biti: pjesnik, duhovni vođa, prijatelj, savjetnik. Ljudi koje mu dovode često plaču ili su najčešće sasvim izvan sebe. Preda mnom i svojim webmasterom ne igra nijednu od tih uloga. Nije prestajao s pitanjima koja su se odnosila na to što ću piti, što ću jesti, je li mi udobno, neću li ipak nešto drugo popiti itd. Savršen domaćin i gospodin, europejac među Amerikancima; njegov menadžer za to vrijeme teksaški razvlači rečenice i priča o mogućnostima ulaganja u Hrvatskoj te se sjeća neke davne cure iz Splita. Bilo je jasno da nije ni vrijeme ni mjesto da se razgovara o smislu umjetnosti ili o tome ima li Boga – ako je s Cohenom ikad to vrijeme. Naime, Cohen je redovito otklanjao takve razgovore, ističući kako stihovi govore sami za sebe. Preda mnom se nalazio srdačan, ljubazan, nasmijan, duhovit i žovijalan stari gospodin, puno niži nego što je dojam koji ostavlja glas iza pjesama, no na neki neobjašnjiv način sasvim smiren. Bio je, činilo mi se, kao neka prazna ljuštura, prisutan u trenutku, a ipak odsutan, prazna posuda koja je čekala vrijeme da se napuni. Ono što se događa poslije, kao i na svakom koncertu, zorno svjedoči o tome da je Cohen svoj "život u umjetnosti" pretvorio u poslanstvo, a svoje djelo u svjedočanstvo "tihog obrta" u poeziji.

Samotnu posvećenost i samostansku, skoro vojnu stegu prenio je i na svoj tim. U hodnicima Arena vlada tišina, na backstageu još dublja tišina. Nakon tonske probe i večere bend se okuplja i nakon meditativne minute kreće prema pozornici. Počinje Cohenova transformacija: žuta crta označava mu put do pozornice, a od označene startne crte on počinje trčati, usprkos osmoj dekadi života. Dok dolazi do mikrofona, u tih desetak metara već je transformiran: na pozornici se pojavljuje kao druga osoba, prisutna, s aurom, a on uskoro postaje kanalizator nečega što je onkraj i njegova vlastitog razumijevanja. Leonard Cohen, sad sam siguran, u punom smislu postoji samo kad je posrednik – onda kad razgovara s muzom, kad se hrva s anđelima i demonima, proučavajući Toru, Ji đing ili Deset slika o kroćenju bika, kad sjedi za neispisanim, bijelim stranicama i "mrči ih" tintom (njegova fraza "blackening pages"), kad sjedi u "ćeliji" i radi na songovima (sve njegove radne sobe okrečene su bijelo), a napose kad izlazi na pozornicu gdje ga čekaju gitara i mikrofon te publika.

Prava priča

Njegova životna priča nije priča o uspjehu, nego o opstanku. "Love is the only engine of survival" ("Ljubav je jedini motor opstanka"), glasio je jedan od stihova u proročkoj pjesmi "The Future" s istoimenog albuma iz 1992., ispjevanom u burnom razdoblju sloma komunističkog bloka, rušenja Berlinskog zida, Zaljevskog rata, rata u bivšoj Jugoslaviji i samodopadnog američkog proglašenja "kraja povijesti". No pjesnik je mislio drukčije, vidjevši naznake drukčijeg poretka i nove svjetske borbe, kako će povijest i pokazati desetak godina poslije: slomit će se "drevni zapadnjački kôd", pjevao je, "vidio sam budućnost, ona je ubojstvo". Kad je ta budućnost stigla, već 2001., Cohen je povodom albuma Ten New Songs izjavio da je došlo vrijeme da se radi na iscjeljivanju – i u to se sljedećim albumima i upustio, postavši od glasnogovornika "tihe generacije" glas novog milenija.

Sad već sa sigurnošću možemo reći da Cohenova priča završava kao bajka. Na kraju su ga dočekali neka vrsta prihvaćanja, pomirenje s drugima i sa sobom, priznanje, djeca na koju se može osloniti, unučad, povratak korijenima. Od vlastite životne borbe i potrage za onim što sve muči – ljubav, smisao, smirenje – učinio je ekskluzivnu temu svojih pjesama, a to ga je pak učinilo, na kraju krajeva, univerzalnim pjesnikom.