PAVLICA BAJSIĆ BRAZZODURO

RADIO JE IZ KUTIJICE IZVELA VAN, U KAZALIŠTE Kći radiorevolucionara koja je stvorila radiofonijsko kazalište

Hörspiel je predstava s 10 glumaca, muzičara i radijskih entuzijasta koja je u tri godine stekla mali klan onih koji putuju za njom. Njezina autorica je dramaturginja s berlinskom adresom čiji se rad nadovezuje na ostavštinu njezina oca Zvonimira Bajsića
 HANZA MEDIA

Tek kad se odselila u Berlin usudila se reći: ja to mogu! Okupila je drage ljude i napravila čudnu malu predstavu koja obara šarmom. Samozatajna poput svoje autorice, predstava Hörspiel procvjetala je ovog ljeta, tri godine od nastanka: u nekoliko tjedana ekipa koju predvode Jelena Miholjević i Sven Medvešek obišla je Hrvatsku, izvodeći tu radijsko-kazališnu čaroliju od Zagreba do Dubrovnika, Zadra i Pule. Nakon što ih je proljetos izbornica hrvatskog centra ITI-ja Željka Turčinović uvrstila među nekoliko najboljih predstava koje će pokazati stranim producentima i intendantima, nezavisna produkcija Hörspiel uvrštena je i u program Splitskog ljeta.

- Sretni smo što smo ušli u krug tih velikih kulturnih manifestacija - smije se Pavlica Bajsić Brazzoduro. Dramaturginja s pariškim magisterijem iz estetike godinama je honorarno radila na Hrvatskom radiju, a kazališno iskustvo je stjecala radeći na nizu poslova za Teatar Exit, od vozačice kombija do dramaturginje. Dobitnu kombinaciju otkrila je kad je spojila dvije svoje ljubavi, kazalište i radio, u nešto sasvim novo: radiofonijski teatar. Hörspiel, mala igra za slušanje i gledanje, njen je autorski projekt: "Šumimo po kućama, zviždimo po potrebi. Šutimo na časak. Zujimo." Muzika, šum lišća, dječji smijeh, poezija i svjedočenja iz logora, sve je tu upotrebljivo. Ona je radio izvela van, iz kutijice, i uvela ga u kazalište. Predstava s deset glumaca, muzičara i radijskih entuzijasta u tri godine stekla je pravi mali klan onih koji putuju za njom, upisujući se na obavezne liste čekanja da bi dobili kartu.

Pavlica Bajsić Brazzoduro posljednjih nekoliko godina s dvoje male djece veliki dio vremena provodi u Berlinu ili u vlaku za Zagreb gdje joj se nalazi muž i umjetnička organizacija Multimedijalna koliba koju vodi s plesačicom Zrinkom Šimičić Mihanović. Razgovaramo u kafiću pored Rosa Luxemburg Platza, na mirnom mjestu, nekoliko stepenica iznad šanka.

Mali prostori

Početkom godine Hörspiel je dobio svoju njemačku verziju, Aether über Berlin (Eter nad Berlinom), uz troje njemačkih glumaca i dio stare ekipe (Ivana Rushaidat, Dino Brazzoduro, Matija Antolić, Marino Frankola). Do kraja godine s Hörspielom planiraju gostovati u Sarajevu i Beogradu, pa u Beču. Eter nad Berlinom ide u Ljubljanu, pa vjerojatno u Rijeku.

Obje predstave najbolje funkcioniraju u malim, jedinstvenim prostorima, okružene publikom, kako bi svatko mogao dobro čuti svaki šum. Hörspielu je u Zagrebu dom bila Kula Lotrščak, pa vrt Muzeja za umjetnost i obrt, a sad je, zahvaljujući pomoći ITI Centra, u Vili Arko na Gornjem gradu. Za advent se vraća u Zagreb s nizom izvedaba.

Pavlica Bajsić Brazzoduro crta što bi u idućih nekoliko godina mogla izvesti sa svojim radiofonijskim teatrom. Piše prijave za razne stipendije: čeka odgovor za njih devet, još ih desetak sprema. Paralelno snima radiodokumentarce: upravo je snimila postavljanje “Stolperteina”, mjedenih pločica s imenima bivših stanara u svom susjedstvu, akciju kojom umjetnik Günter Demnig želi spriječiti da zaboravimo žrtve koje ne bi bile žrtve da se njihovi susjedi nisu pravili da su gluhi i slijepi.

I dalje radi jako puno za Hrvatsku, ne samo za svoju Multimedijalnu kolibu nego i kao dramaturg na nizu scenarija za filmove i dječje serije Studija Dim. "I dalje sam s nogom i pol u Zagrebu. Voljela bih da više radim u Berlinu, i to kreće u tom smjeru, ali da nikad ne izgubim taj, meni prijeko potreban, balans udaljenosti i blizine."

Berlin ju je ohrabrio da radi ono što želi. "Ja vjerujem u to što radim, sada tek vjerujem zato što tek sada vidim da postoje ljudi kojima treba to što radim. Dosad to nisam mogla reći, nisam se usuđivala uopće na taj način izlaziti među ljude. Radila sam sve i svašta, i to puno - samo da preživim s honorarima i gomilala loš osjećaj i nesigurnost”, kaže. Odlaskom iz Zagreba dobila je odmak i izgubila osjećaj frustracije. Kad je tek došla u Ballhaus Ost, malo derutno kazalište na Prenzlauerbergu, gdje će napraviti Eter nad Berlinom, upravnik ju je predstavio kao redateljicu iz Hrvatske.

"Odmah sam skočila, pa nisam ja redateljica, ja samo imam tu jednu ideju, jednu predstavu… a on me zaustavi i kaže: 'Smiri se, u Berlinu si! Možeš reći što god hoćeš i nitko neće zbog toga podići obrvu. To je Berlin, to je ta sloboda'", smije se.

U listopadu je ponovno u Zagrebu: krajem mjeseca će treći put bit održan "Plan za bijeg", ciklus malih radiofonijskih izvedaba koji organizira s Ljubicom Letinić, kolegicom s radija i prijateljicom. Ovogodišnje izdanje prozvale su Studentskim planom za bijeg i sav prostor dale mladim ljudima, s kojima su lani s Gornjeg grada 24 sata emitirale "Radio Koji Je Tu Prije Radio" na 90. obljetnicu osnivanja Radio Zagreba, 15. svibnja. Na poziv Olinke Vištice i Muzeja prekinutih veza okupile su 15 mladih autora i nekoliko tjedana s njima istraživale Gornji grad. "Tražili smo njegovu izbrisanu dušu ili smo je sami izmaštali u zvuku."

Najbolja stvar

Taj "Radio Koji Je Tu Prije Radio" smatra najboljom i najvećom stvari koju su Ljubica i ona napravile u životu. “Virus je pušten na slobodu”, kaže jer misli da je kroz to stasalo desetak mladih radijskih i radioteatarskih autora. Šire ga i dalje: u lipnju će "Plan za bijeg" raditi u Art radionici Lazareti zajedno s bendom IZAE, a razmišljaju i o drugim zemljama.

Ono što Pavlica Bajsić Brazzoduro radi jedinstveno je: u Americi rade fanovske rekonstrukcije kultnih starih radiodrama, u Deutsches Theatru u Berlinu rade audiorekonstrukcije poznatih filmova u formi radiodrame uživo. Ono što ona radi, predstave koje mogu funkcionirati u oba medija, na pozornici i na radiju, ne radi nitko.

Njezin otac Zvonimir Bajsić, legendarni radijski autor, radio je i u kazalištu. Iako kaže da o tome nije razmišljala tijekom rada na Hörspielu, sjeća se da je upravo on prvi “izašao iz radijske kutije”, predstavom “Posljednja vrpca” Samuela Becketta izvedenom krajem šezdesetih na Javnoj sceni dramskog studija Radio Zagreba u GDK Gavella s maestralnim Svenom Lastom.

Zvonimir Bajsić je 1960-ih revolucionirao radiodramu i uveo u nju dokumentarni materijal koji je tretirao kao da je dramski. Postao je poznat izvan jugoslavenskih granica, njegovo ime naći će se vani u svim važnijim knjigama o radiju. Do danas je ostao naš najveći i najnagrađivaniji radijski autor.

“Kod nas je njegovo ime najpoznatije po studiju na Prisavlju, ali se sve zaustavlja na tome. Kad sam rodila kćer Zvonku, u rodilištu na Sv. Duhu me doktorica zezala jesam li dijete nazvala po studiju. Moj brat Tomica i ja se nadamo da uskoro objavljujemo tatina sabrana djela dopunjena sjećanjima, audiozapisima i esejima autora naše generacije. Naziv knjige bit će u skladu s njegovom osnovnom poetikom, zvat će se TIŠINA.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 21:06