'U vrijeme rata se od svih, pa tako i od glazbenika, tražilo jasno očitovanje na čijoj su strani'

Glazba mobilizira emocije, udara o osjećaje, pa ne čudi da u opaka vremena pjesma gdjekad gotovo pa je jača negoli topovi i puške s kojima paralelno, bok uz bok, vodi rat protiv neprijatelja. Dočarava to i “Glasnije od oružja“, film dokumentarista Miroslava Sikavice, nastao u produkciji Factuma, a čija će premijera biti na Motovunu.

Autor se ne bavi samo ulogom domoljubne glazbe za nedavno minula rata, nego i u doba njegove uvertire, 1990., u vrijeme uspostave višestranačja; puno je zastava, širokih kadrova masa i pozornica s kojih se pjeva o Hrvatskoj. Kratko se osvrće i na socijalistički glazbeni narativ desetljeća prije, dok Kalember pjeva “Živi Tito“, Vera Svoboda govori kako 1971. nisi mogao pjevati “Vilu Velebita“, baš kao ni pjesme srpske nacionalne tematike…

Glazba zrcali vrijeme, prati političke promjene, stihovi pjesama prate novu ideologiju koja ne korespondira s dijelom građana, no s napadom na Hrvatsku domoljubna glazba postaje integrativni nacionalni komunikacijski kanal od kojega gotovo više nitko od autora ne bježi.

Možda to ponajbolje među Sikavičinim sugovornicima u filmu sažima rečenica Davora Gobca koji, objašnjavajući pozadinu nastanka pjesme “Hrvatska mora pobijediti”, kaže: “Nismo napravili tu pjesmu zato što smo desničari, fašisti, nego zato što je to bila iskrena reakcija na stvari koje su se tada događale kod nas… tko nije to doživio, nikad neće shvatiti kakav je to užas”.

Domoljubne budnice

Dok se zapadnim svijetom širio grunge, Nirvana izdavala album “Never Mind”, a njihov “Smells Like Teen Spirit” osvajao mlade diljem svijeta, zagrebački tinejdžer Sikavica, tad, na početku rata, 16-godišnjak, raste bombardiran domoljubnim budnicama.

Sandra Šimunović / HANZA MEDIA

“One su bile prirodni zvuk toga vremena, s jedne strane me to obilježilo… nisam ljut na to vrijeme, upisano je u mene, ne mogu od toga pobjeći, niti bih htio. Živo se sjećam tih pjesama, više-manje sam se, kopajući po arhivama, i danas mogao sjetiti skoro svakog stiha.”

U filmu se, uz puno glazbenih inserata, redaju komentari i prisjećanja Zrinka Tutića, Josipe Lisac, Miroslava Lilića, Ante Perkovića, Boruta Šeparovića, producenta Zlatnih dukata Josipa Ivanovića, Vere Svobode i brojnih drugih, što pjevača, što glazbenih kritičara i teoretičara glazbe.

“Glasnije od oružja” nastajalo je šest godina, među ostalim i zato što mnogo od onoga za što je mislio da će naći u arhivi - nije zatekao. “Iznenadilo me koliko je mala glazbena arhiva onog vremena, HTV puno toga nema. Ključne emisije, tipa ‘Gardijada’, su izbrisane. ‘Gardijada’ je išla na Drugom programu HTV-a i bitno utjecala na mene, a služila je i za komunikaciju između vojnika na ratištu i njihovih obitelji, međusobno su si slali poruke putem glazbenih spotova. Sve epizode ‘Gardijade’ su izbrisane jer je trebalo što ekstenzivnije prenositi vijesti s ratišta, nije bilo dovoljno BETA kazeta pa su se one s već snimljenim materijalom ponovo koristile, preko njih je išlo nešto novo.”

Film je sniman, većim dijelom, na prostoru poznate propale investicije, nikad završene Sveučilišne bolnice u Zagrebu, čija se devastirana scenografija pokazala dobrom kulisom za vođenje intervjua o ratu te po slavonskim mjestima, gdje su nekad bile prve linije fronte.

“U to vrijeme domoljubna pjesma nije samo budila nacionalne osjećaje i ohrabrivala borce na ratištu te njihove obitelji u skloništima, imala je i ulogu u zazivanju međunarodne pomoći u vrijeme dok je međunarodna zajednica bila suzdržana“, govori autor.

Domoljubnu glazbu tada u nas rade autori svih glazbenih žanrova, i po političkoj provenijenciji i po glazbenom opredijeljenju sasvim različiti ljudi. No, bilo ih je koji su odbili govoriti u filmu: “Mislim da to govori puno o tom vremenu, koliko je to vrijeme i dalje filmski potentno, da u njemu postoji neka vrsta dramske intrige. Mnogi od njih su mi rekli da treba uzeti u obzir da se rane nisu osušile, još ima i onih koji i dalje tvrde da neće pjevati u Srbiji.”

Puno je Sikavici, u neku ruku mentorski, pomogao producent Nenad Puhovski, među ostalim usmjerio ga je da zadrži neutralan stav, da pusti drugima, a sam se suzdrži od komentara. “Danas je lako zauzeti stav iz neke sarkastične, ironične, kritičke ili pak navijačke perspektive, ništa od toga nisam htio, bilo mi je stalo da napravimo film u kojem neću nametnuti kut gledanja na stvari, nego ostaviti ljudima da sami zaključuju. Zanimljivo je da su glazbenici različitih političkih orijentacija čitali film na način na koji su željeli čitati i svi su u njemu vidjeli nešto pozitivno, što mi je ukazalo da imamo dobar film.”

Teško je, ponavlja Sikavica, iz svoje tada tinejdžerske, novozagrebačke perspektive, ono što u filmu kaže i Gobac, iz svoje rockerske, autorske pozicije, “nekome tko nije odrastao u tim vremenima i na ovim prostorima to objasniti”. “Bit će zanimljivo vidjeti hoće li film moći komunicirati izvan tog nacionalnog i regionalnog spektra.” Premijera je krajem srpnja, logično zaključuje da su baš ti mladi što hrle u Motovun možda baš i najzahtjevnija publika tog filma, jer velika većina ih u doba rata nije bila dovoljno stara da bi pamtili te pjesme, “zanima me kako će reagirati netko koga su te pjesme zaobišle, hoće li ga to emocionalno dotaknuti i na koji način, hoće li se s time moći i na koji način identificirati…”

Otvorena agresija

Da je glazba moćno oružje, za rata je shvatio i zapovjednik srpskih Bijelih orlova, tvrdio je da bi ratna učinkovitost njegovih vojnika bila 30 posto manja bez novokomponirane narodne muzike koja je propagirala srpski nacionalni mit…

U Srbiji masovni mediji nisu mogli mobilizirati sve glazbenike, tek one nacionalistički nastrojene, dok je u napadnutoj Hrvatskoj otvorena agresija na zemlju homogenizirala gotovo sve ljude sa scene.

“Nemam pravih informacija o tome koliko je domoljubna glazba motivirala naše branitelje, to je neizmjerljivo… no činjenica da ne postoji gardijska jedinica koja nije imala svoj bend. U to se vrijeme od svih, pa tako i od glazbenika, tražilo jasno očitovanje na čijoj su strani, to me je na neki način možda i iznenadilo”, govori Sikavica.

Na početku rata i neposredno prije njega “čisti“ se nacionalni eter, miču sve što asocira na jugoslovensko, komunističko i srpsko. Glazbenike poput Štulića proglašavaju nepodobnim, jer se nije svrstao. Odjednom više u nas nema srpskih narodnjaka, glazba se, uvjetno rečeno, okreće zvuku Zapada, koračnice koje tad nastaju asociraju na američke.

Događalo se da su i politički korektne pjesme, uglavnom neznanja radi, znale poprimiti neželjene konotacije. Tako je domoljubna “Čekam te”, što je izvode Anja Šovagović Despot, Urša Raukar, Alma Prica…, a u čijoj je podlozi melodija “Lili Marlen”, koju nisu slušale samo njemačke trupe, nego je postala antiratna pjesma svih strana, kad ju je američka propaganda prigrlila za potrebe vlastitih vojnika, političarima unosila nelagodu. “Državni narativ ne zna gdje bi tu pjesmu smjestio, makar je antiratna, ona kod njih ima sasvim drugačije konotacije i pribojavaju je se.”

Osim domoljubne glazbe, u to doba gotovo da ništa drugo nije bilo niti komercijalno, niti publici zanimljivo. Gobac kaže: “Jedino takve pjesme su i bile u eteru… mogao si ti napisati i bilo što drugo, ali ne znam gdje bi ju vrtio.”

Čisti i pere stubišta

Sikavica izvlači iz džepa kazetu, mrmlja: “Baš sam jučer došao do ove koja mi je nedostajala”, čitamo skupa, na omotu stoji “Dan Hrvata” Mladena Kvesića. Ikonografsko rješenje na naslovnici sasvim je domoljubno, no redatelj upozorava: “Kad otvoriš popis, vidiš da su to redom ljubavne pjesme, tek je jedna domoljubna, ‘Dan Hrvata’, ali, eto, cijela je kazeta, samo zbog te pjesme i naslovnice dobila epitet ‘nacionalne’ i tako se, vjerojatno, bolje prodavala.”

Ponajveće mu je otkriće bila Sandra Kulier. “Nisam prije ni čuo za nju. No, ona je među svima najviše svirala po frontu, nisam vidio nikoga tko ima toliko zahvalnica.” Nekadašnja pjevačica više od desetak godina čisti i pere stubišta, o tome govori bez gorčine. “Imam veliki ljudski respekt prema njoj, bilo je poslije rata glazbenika koji su tražili status, braniteljske mirovine, njoj to nije palo na pamet, a svojim domoljubnim angažmanom u tom vremenu je na to imala pravo.”

Najrašireniji kontranarativ vezan uz domoljubnu glazbu 1990-ih naslanja se na ustašku pjesmaricu, to je živjelo na tzv. piratskim kazetama, alternativnoj glazbenoj produkciji, ali ne i u onoj “službenoj“ koja je bila dostupna u javnom medijskom prostoru. Na Dolcu se, daje primjer Sikavica, “prije ulaska dublje u tržnicu, moglo kupiti što god si htio”.

Većina autora i pjevača s kojima je htio razgovarati o glazbi i tekstovima koji se naslanjaju na NDH - odbili su razgovor.

“Mi smo se na filmu usmjerili na taj mainstream, jer onaj ‘ustaški’ segment domoljubne glazbe nije postojao u nacionalnom eteru, pa ga nisam duboko ni zagrebao. Mnoge takve kazete i nemaju autorskog popisa pjesama, samo su navedeni naslovi. Autori su bili svjesni da je to politički rubno, no nisu se autori cenzurirali, nego ih je cenzurirala postojeća prikrivena kontrola, kopajući po arhivi nisam vidio niti jednu takvu pjesmu koja je završila u javnom eteru, bile su vezane za štandove na placu i za lokalne radiostanice, čija funkcija i nije bila toliko informiranje koliko da se drži moral.”

Jednako intenzivno kao što su onda osjećali potrebu pisati takvu glazbu, gotovo svi autori s kojima je razgovarao, danas kažu da su - razočarani stanjem u društvu i državi, daleko su danas od toga da bi mogli skladati domoljubne pjesme.