Franjo Tuđman: Možemo se spasiti samo uz pomoć Crkve...

Jedan od razloga zašto je jubilejski pokret Katoličke crkve u Hrvatskoj “Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata” relativno slabo istražen u našoj publicistici i historiografiji jest svakako i taj što se za nj veže nekoliko krupnih, uvjetno rečeno, tabu-tema, na kojima bi se malo neoprezniji istraživač lako mogao poskliznuti.

A naravno da je, osobito kada je o istraživanju suvremene hrvatske povijesti riječ, kudikamo ljepše i bezbolnije igrati na sigurno nego stalno biti u strahu da ćeš naletjeti na neku minu koja bi te mogla i malo skuplje koštati.

U ovome ću članku skrenuti pozornost na 13 najvećih tabu-tema vezanih za projekt “Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata”, o svakoj od kojih bi se, kada bismo se malo bolje potrudili, mogla napisati i poveća studija.

13 tabu-tema

Prva je tabu-tema kompariranje toga pokreta, “Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata”, sa 1971. i tadašnjim, Hrvatskim narodnim pokretom ili “Maspokom”, kojemu je naknadno dano ime Hrvatsko proljeće.

O Hrvatskom proljeću danas znamo mnogo više nego o jubilejskom pokretu Katoličke crkve u Hrvatskoj “Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata”, o njemu su već napisani kilogrami knjiga, studija i članaka, a o jubilejskom pokretu Crkve u Hrvata, osim onih luksuznih prigodnih fotomonografija iz 1976. (Solin), 1979. (Branimirova godina u Ninu) i 1984. (NEK u Mariji Bistrici), praktički ništa vrijedno - a opet, neprijeporna je činjenica da je u suvremenoj hrvatskoj povijesti jubilejski pokret Crkve u Hrvata imao neusporedivo važniju ulogu od 1971. Međutim, rijetko tko će se usuditi takvo što javno reći (kao da bi zbog toga mogao biti kažnjen ili stigmatiziran).

Svaka ozbiljnija usporedba između Maspoka iz 1971. i pokreta Katoličke crkve u Hrvatskoj iz razdoblja 1975.-1984. može ići samo na štetu prvoga, a u korist drugoga.

Prvo, 1971. završila je porazom, a pokret Crkve u Hrvata 1975.-1984. trijumfom. Već sam jednom napisao da je Nacionalni euharistijski kongres u Mariji Bistrici 1984., pred 400.000 (ili najmanje 250.000) ljudi, bio ujedno i anticipacija općenarodnoga referenduma za hrvatsku državnu neovisnost, koji će se u svom punom i doslovnom političkom značenju održati u svibnju 1991.

Drugo, između jubilejskoga pokreta Katoličke crkve u Hrvatskoj 1975.-1984. i onoga što se u Hrvatskoj dogodilo u razdoblju 1990.-1992. (mislim na osamostaljenje i međunarodno priznanje hrvatske države) postoji jasna i vidljiva uzročno-posljedična veza, dok u slučaju 1971. i Hrvatskoga proljeća takve uzročno-posljedične veze nema.

Na ishod novije hrvatske povijesti u onome prijelomnom trenutku ili vremenu kada se raspadao Istočni (komunistički) blok i kada se, na međunarodnom (globalnom) planu, stvaralo ono što danas nazivamo novim svjetskim poretkom presudno su utjecala dva čimbenika: prvi je čimbenik bio predsjednik HDZ-a Franjo Tuđman, a drugi čimbenik - Katolička crkva u Hrvatskoj, sa svojim državotvornim projektom “Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata”. Hrvatsko proljeće iz 1971. nije samo vremenski nego i sadržajno, tj. suštinski, potpuno izvan te priče.

Elitistički pokret

Naravno, svatko će se ovdje upitati zašto onda o Hrvatskom proljeću danas znamo neusporedivo više nego o jubilejskom pokretu Crkve u Hrvata. Za to postoji nekoliko razloga, a za ovu ću priliku izdvojiti dva, možda i najvažnija.

Prvo, jubilejski je pokret Crkve u Hrvata mnogo teže razumjeti, a samim time i mnogo teže istražiti, od Hrvatskoga proljeća. Bio je to izrazito elitistički pokret, s vrlo jakom intelektualnom dimenzijom, za razliku od ipak pretežno populističkoga (ili po “ho-ruk” sistemu strukturiranoga ili, možda bolje rečeno, nestrukturiranoga) pokreta iz 1971.

Živko Kustić jedanput mi je, sasvim sigurno ne bez razloga, rekao da je projekt “Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata” bio toliko kompleksan, intelektualno dubok i konceptualno besprijekorno razrađen i sofisticiran da ga nije potpuno razumio čak ni dio ondašnjega hrvatskoga episkopata (a o narodnim, tj. vjerničkim masama koje su dolazile na velika misna slavlja, obuhvaćena tim pokretom, da i ne govorimo).

A drugi je razlog to što je liderima Hrvatskoga proljeća bilo neizmjerno stalo do slave, kao i do toga da im se podignu spomenici još za njihova života, dok su se kreativni “mozgovi” u Crkvi u Hrvata, tvorci programa “Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata”, uglavnom skrivali od javnosti i publiciteta, dijelom i zbog toga što su morali veoma paziti da se ne ogriješe o Protokol iz 1966. (potpisan između Vatikana i SFRJ) koji je Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj zabranjivao da se bavi (osobito dnevnom) politikom.

Sastanak u Nazorovoj

Druga se tabu-tema, u nizu onih o kojima govorimo u ovome članku, tiče međusobnog odnosa Franje Tuđmana i Katoličke crkve u Hrvatskoj - dva ključna državotvorna čimbenika koji su 1990.-1992. doveli do osamostaljenja i međunarodnog priznanja RH.

Franjo Tuđman, iako povjesničar, nije dokraja razumio jubilejsku priču “Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata”. Ona je za njega bila prekomplicirana i previše historicistička (kao i previše naslonjena na rani srednji vijek, koji njega nije posebno zanimao), a, osim toga, ona se ni na koji način nije uklapala u njegov koncept svehrvatske pomirbe (prvi i pravi tvorac kojega je bio Vjekoslav Maks Luburić, još 50-ih).

A pored toga, Tuđman se 1987., na svojoj prvoj turneji po Kanadi, priklonio tzv. norvalskoj skupini (Gojku Šušku i ostalima), u kojoj su vrlo važnu ulogu imali hercegovački (širokobriješki) fratri u Kanadi - a s kojima je vrh Katoličke crkve u Hrvatskoj, otjelovljen u zagrebačkom Kaptolu i prvom biskupu Crkve u Hrvata Franji Kuhariću, bio u sukobu.

U svojoj propovijedi u hrvatskoj crkvi u Oakvilleu (pokraj Toronta) 6. svibnja 1984., četiri mjeseca uoči NEK-a u Mariji Bistrici, Kuharić je oštro ukorio norvalske fratre zbog njihova neposluha prema Kaptolu te im poručio: “Braćo i sestre, i na ovom području se događa određeni nemir koji nas boli, koji je žalostan, kojemu treba otvoreno pogledati u oči.”

A eto, s tim i takvim “norvalovcima” budući je predsjednik HDZ-a i osamostaljene hrvatske države Franjo Tuđman ušao u najotvoreniji mogući deal (dijelom i zbog toga što su kanadski Hrvati, među kojima je osobito utjecajan i bogat bio poduzetnik Ivica Zdunić, imali dovoljno novca za financiranje projekta osnivanja Hrvatske demokratske zajednice).

Međutim, to nipošto ne znači da Tuđman nije razumio središnju poruku crkvenoga projekta “Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata” o nemogućnosti dugoročnijeg opstanka Jugoslavije zbog nepremostivih kulturno-civilizacijskih suprotnosti i podjela između jugoslavenskoga Zapada i Istoka te o trajnoj okrenutosti katoličkih Hrvata prema Rimu (Vatikanu), odnosno šire gledano - prema Zapadu. Dana 9. svibnja 1984., samo tri dana nakon maločas citirane Kuharićeve propovijedi u Oakvilleu, primio je u svojoj kući u Nazorovoj jednog nepoznatog Amerikanca (stanovitog G. Ginsberga), što mu ga je bio doveo Smiljan Paraga, te mu održao cijelo predavanje o prošlosti, ali i o skoroj budućnosti, Jugoslavije i Hrvatske.

Taj je razgovor tajno prisluškivala Služba državne sigurnosti RSUP-a SRH (kojega transkript imam u svom posjedu) te, uz ostalo, zabilježila i ove “Sočine” (tako je, po slovenskoj rijeci Soči, glasio Tuđmanov kodni naziv u SDS-u) riječi: “Američka nacija je stvorena na anglosaksonskim kulturnim tradicijama, jeziku i drugome. Mi ovdje imamo nekih razlika, Srbija i Hrvatska do 1918. nikad nisu živjele skupa. To su Istok i Zapad, Bizant i katolicizam...”

I malo zatim, u drugom dijelu razgovora:

“Vi znate da je Jugoslavija u doba Rimskog carstva... sredinom Jugoslavije podijeljeno je Rimsko carstvo na Zapadno i Istočno. Nakon toga, ovdje u Jugoslaviji, nastala je pravoslavna i rimokatolička misao... Jugoslavija je evropska, malo Istoka i Zapada, Sjevera i Juga, i mogla bi biti spašena samo unutar zapadnoevropskih društava, uz konsenzus Crkve...”

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju novog Globusa