HTV je zauzela malobrojna ali dobro organizirana profesionalna hunta

Sadašnja upravljačka struktura HRTV-a instalirana je na dosad neviđen način. Nije zaposjela medijsku vlast u nas uobičajenim postupcima promjene vodstva javne radio-televizije kao posljedice izborne smjene stranaka na vlasti, nego pučem malobrojne, ali dobro organizirane i politički umrežene profesionalne hunte. Nekoliko mjeseci prije parlamentarnih izbora, u srpnju 2015., dvadeset troje novinara potaknulo je osnutak nove strukovne udruge, obrazlažući to svojim nezadovoljstvom neprofesionalnošću i političkom pristranošću Hrvatskoga novinarskog društva (HND). Nazvali su se Hrvatskim novinarima i publicistima (HNiP), a osnivačku skupštinu svoje udruge održali su 2. srpnja, nedugo prije parlamentarnih izbora na kojima se očekivala nadmoćna pobjeda HDZ-a. Ta je profesionalna hunta nakon smjene političke vlasti kolektivno preuzela svu vlast na HTV-u: predsjednik HNiP-a Siniša Kovačić postao je glavni ravnatelj HRTV-a, a potpredsjednica Katja Kušec voditeljica radne jedinice HRT-ovih centara, to jest šefica cijele dopisničke mreže. Osnivači su podijelili i ostale najviše položaje: Jozo Barišić postao je ravnatelj programa HTV-a, Katarina Periša Čakarun voditeljica Informativnoga medijskog servisa, Ružica Renić Andrijanić urednica HTV-a 1, Jasna Burić urednica HTV-a 2, Krešimir Čokolić urednik HTV-a 3, Tončica Čeljuska urednica HTV-a 4. Ima na najvišim položajima i ponešto pristaša koji su nakon smjene vlasti izašli iz zavjetrine. No srž čine utemeljitelji HNiP-a.

'DESNI GETO'

Neki ih nazivaju “novinarima iz geta”, aludirajući na to da su u vrijeme Radmanova mandata bili stjerani na Četvrti program HTV-a. Ima istine u tome, premda svojima slabim novinarskim kvalitetama, očitom stranačkom pristranošću te jezičnom nekulturom izraženom u jakima zavičajnim dijalektima, neugodnima nazalnim unjkanjima i čujnima govornim manama većina nikad nije ni trebala dospjeti na televizijske zaslone. No neki su do posljednjeg trenutka, poput Katarine Periše Čakarun, bili novinarske perjanice središnjeg Dnevnika za Radmanova mandata. Dobro su iskoristili “geto” te su Četvrti program pretvorili u medijski prostor za svakodnevne istupe političke desnice, uključujući krajnju desnicu, gdje su stalni gosti bili oni političari i politički komentatori koji su se sada preselili na Prvi i Drugi program. Hoće li i novinari koje je novo vodstvo smijenilo dobiti Četvrti program pa ga pretvoriti u lijevi medijsko-politički geto?

U nevjerojatnom Blitzkriegu, na kojemu bi im pozavidjeli i ratni stratezi, smijenili su urednike televizijskih i radijskih kanala, posmicali urednike i većinu voditelja glavnih informativno-političkih emisija, počeli ukidati politički nepoćudne emisije i otkazivati suradnju nepodobnima vanjskim suradnicima. Pošteđen nije ostao ni Treći program HTV-a, najbolji televizijski projekt u posljednjih četvrt stoljeća u zemlji, koji je osmislio i uređivao Dean Šoša. Uzalud su filmski i kulturni djelatnici tražili da Šoša ostane na uredničkom mjestu. On je, doduše, mogao biti nepouzdan i zbog odabira igranih i dokumentarnih filmova i serija, ali je smijenjen poglavito zato da ne bi bio prepreka ukidanju Treće povijesti, Treće runde, Filozofskog teatra i drugih kulturnih i znanstvenih emisija koje su bile prostor slobodnih rasprava i razmišljanja i onoga dijela intelektualne elite koji nije sklon HDZ-u.

Što je cilj stranački sponzorirana profesionalnog puča i posljedične programske revolucije na HTV-u? To je misionarska preobrazba HTV-a iz protuhrvatskoga ili makar nehrvatskog u hrvatski medij, ponovno pohrvaćivanje javne televizije, njezino izmicanje utjecaju bivše lijeve nenarodne vlasti i njoj sklonih novinara te vraćanje hrvatskom narodu koji utjelovljuju ratni veterani i njihove udruge, svi stradalnici Domovinskog rata i njihove udruge, Hrvatski generalski zbor, Hrvatska biskupska konferencija, HDZ i Domoljubna koalicija te oni mali obični hrvatski ljudi koji su stenjali pod jarmom nenarodnog HTV-a pa su se zato masovno prebacivali na komercijalne televizije. Takva je misija neostvariva bez belicizma u medijskoj politici koji prati jednak trend u nacionalnoj politici HDZ-a i njegovih stranačkih prirepaša iz Domoljubne koalicije. Kako to izgleda, zorno je postalo u događajima kojima su obilježeni devedeseta obljetnica Hrvatskog radija i šezdeseta obljetnica Hrvatske televizije.

DONACIJE

Srž proslava činilo je prikupljanje novca za pretvaranje vukovarskog Vodotornja u spomenik Domovinskog rata. To što se na koncertu na glavnom trgu gotovo milijunskog Zagreba okupilo dvije-tri tisuće ljudi i što je prikupljeno oko pet posto potrebnih sredstava za obnovu Vodotornja unatoč višetjednoj agresivnoj promidžbi akcije na HTV-u i unatoč izdašnim donacijama velikih tvrtki – samo je INA donirala četvrt milijuna kuna - simptomi su ozbiljnijih promjena u hrvatskom društvu i politici koje sadašnja upravljačka struktura HTV-a jednostavno ne razumije ili ne prihvaća.

Ponajprije, simbolična snaga Vukovara uvelike je potrošena. Simbol nevjerojatnog otpora malobrojnih i slabo naoružanih branitelja osvajačkom ratu, presudna brana zamišljenom munjevitom pohodu regularnih i paravojnih srpskih postrojba koje su kanile u dva-tri dana pregaziti Slavoniju i doći do Zagreba, mjesto kolektivne hrvatske traume izazvane padom grada, glavni motiv vojne, političke i moralne mobilizacije cijele nacije da obrani zemlju i oslobodi sve njezine okupirane dijelove – takav je Vukovar izblijedio u kolektivnome i individualnom imaginariju mnogih građana ove zemlje. Njegovu simboličnu snagu počeli su razarati političari i prije nego što je rat završen. Počelo je s nikad razjašnjenim slučajem Dedaković - Borković, uhićenjem i mučenjem dvojice zapovjednika obrane Vukovara u režiji vlasti, nastavilo se s pogubnom lokalnom politikom u gradu i nacionalnom politikom prema gradu tijekom svih poslijeratnih godina, a kulminiralo u formiranju dviju kolona sjećanja na dan obilježavanja pada grada 2014. U svim tim događajima ključnu je ulogu imao HDZ. HDZ je naredio uhićenje i mučenje Dedakovića i Borkovića; HDZ je najdulje vladao gradom i činio sve da nijedna druga stranka ne zavlada njime, a ako i zavlada, radio je sve da je što prije svrgne s vlasti, uključujući mobiliziranje paramilicijskog Stožera za obranu hrvatskog Vukovara koji je maltretirao cijelu zemlju sve dok HDZ nije preuzeo vlast u gradu i dok sami stožeraši nisu zasjeli u gradske fotelje; HDZ je najdulje oblikovao neuspješnu nacionalnu politiku prema gradu koja je najočitija u činjenici da danas u Vukovaru živi upola manje stanovnika nego prije rata; HDZ je formirao drugu, “narodnu” kolonu 2014. nasuprot koloni u kojoj su bili najviši dužnosnici demokratski izabrane državne vlasti i tako označio kraj jedinstvenoga kolektivnog sjećanja i doživljaja Vukovara. Od simbola zajedništva grad se polako i sigurno pretvarao u simbol podjela: ne samo podjele između vukovarskih Hrvata i Srba nego i podjele među samim Hrvatima u gradu i cijeloj zemlji.

KVAZIELITA

Groteskno je stoga organizirati medijsku akciju prikupljanja novca za obnovu vukovarskog Vodotornja u kojoj su glavne zvijezde bivši i sadašnji političari – isti oni likovi koji su godinama rastakali simboličnu snagu Vukovara i trošili njegove ujediniteljske potencijale u međusobnima političkim obračunima i nesmiljenoj borbi za vlast u gradu i državi; isti oni likovi koji četvrt stoljeća nisu našli novca da se obnovi Vodotoranj, ali su ga našli za neisplative megalomanske projekte, poput glomaznih sportskih Arena u gradovima u kojima ljubitelji sporta ne mogu ispuniti ni školske sportske dvorane; isti oni likovi koji nisu osmislili politike koji će taj grad dignuti na noge gospodarski, socijalno i kulturno te potaknuti stare stanovnike da se vrate i nove ljude da se dosele u nj. Osim što uzimaju velike poreze, prireze, pristojbe, namete svake vrste od građana ove zemlje i potom ih neodgovorno troše, sada je HTV pozvao iste te likove, a oni su se sa zadovoljstvom odazvali pozivu, da prikupljaju telefonske uplate građana za vukovarski Vodotoranj. Asistirali su im pripadnici društvenih kvazielita, lokalni celebrities bez spomena vrijednih postignuća, važnosti i znamenitosti, muške i ženske iventske posvuduše, koji podržavaju takvu politiku bilo zato što je razumiju bilo zato što je ne razumiju.

Sva se ta društvena i politička ekipa okupila kako bi poduprla još jedan projekt muzealizacije Vukovara, njegova konzerviranja u hrvatsku prijestolnicu rata, smrti i stradanja, još jedan prilog apoteozi rata kao rodnog mjesta države, jedinstva i zajedništva svih Hrvata kojima treba težiti i u miru. Kome je doista stalo do Vukovara, organizirao bi akciju prikupljanja novca za obnovu vukovarskih škola i učeničkih domova, razvoj veleučilišta i izgradnju studentskih domova, gradnju sportske dvorane, kina, kazališta, knjižnica, pa i proširenje dunavske luke i slične “dokaze života”. Kome je doista stalo do Vukovara, organizirao bi akcije za izgradnju Vukovara živih ljudi – Hrvata, Srba, Mađara, Nijemaca i pripadnika svih drugih manjina koji su snažno obilježili povijest grada i koji bi mu mogli udahnuti malo više života. Ako je rat jedini temelj ove države i zajedništva njezinih građana, loše nam se piše. Bellum a nulla re bella. Zajedništvo se gradi na ekonomskom blagostanju, socijalnoj pravednosti, političkoj demokraciji, miru svake vlasti sa svim građanima, sa svima u zemlji i svima izvan zemlje. Ne bude li tako, u ovoj će zemlji rasti samo autobusni i željeznički promet prema Zapadnoj Europi.