U Jutarnjem listu je ovih dana objavljena vijest kako preko Sindikata udruženja penzionera Srbije srpski umirovljenici iz nekadašnje Republike Srpske Krajine (RSK) traže od Hrvatske isplatu tzv. zaostataka mirovina koje im Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje nije isplaćivao tijekom ratnih godina, tj. od 1991. do 1998. Prvi takav njihov zahtjev nadležni su međunarodni sudovi, uključujući i Sud u Strasbourgu, glatko odbili (s obrazloženjem da su srpski umirovljenici za to vrijeme primali mirovine preko parafondova tzv. RSK, pa nema smisla da im se mirovine isplaćuju dvaput), no ovih je dana stigla iz Srbije nova predstavka sličnog ili identičnog sadržaja u kojoj se, po pisanju Jutarnjeg, spominju i neke sasvim konkretne cifre.
Računa se da tih srpskih umirovljenika iz nekadašnje Krajine, kojima treba isplatiti "zaostale" mirovine, ima između 20 i 80 tisuća, a da im Hrvatska, prema njihovim ponovljenim traženjima, treba isplatiti čak 30 milijardi kuna.
Jutarnji list upozorava da predstavku srpskih krajiških umirovljenika "treba shvatiti ozbiljno jer bi u slučaju pozitivnog rješenja to bio put u mogući povrat ne samo mirovina nego i kamata te drugih naknada koje proizlaze iz mirovinskog sustava, kao i udjela u privatizaciji na temelju mirovinskog staža".
PISMO PREDSJEDNICI
To, međutim, nije jedina velika inicijativa koju su nekadašnji Krajišnici (a danas građani Republike Srbije) poduzeli, u zadnjih nekoliko mjeseci, prema Republici Hrvatskoj. U posjedu sam jednoga nesvakidašnjega prosvjednog pisma, dugačkog tri i pol tipkane stranice, što ga je, kako piše u njegovu zaglavlju, Skupština i Vlada Republike Srpske Krajine u progonstvu odaslala hrvatskoj predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović. Pismo je datirano u Beogradu 25. srpnja o. g., a potpisali su ga dvojica glavnih političkih predstavnika nekadašnje (a danas obnovljene, barem na papiru) Republike Srpske Krajine: predsjednik Skupštine RSK Rajko Ležaić i premijer Vlade RSK Milorad Buha.
Već na prvi pogled najviše upada u oči, neuobičajeno grub, drzak, pa i primitivan ton pisma, kakav bi bio neprikladan i za posve banalnu ili svakodnevnu komunikaciju, a kamoli za pismo upućeno predsjedniku, odnosno predsjednici jedne države. U pismu se hrvatski branitelji nazivaju nasljednicima ustaša iz razdoblja NDH, odnosno etiketiraju se kao "palikuće, rušitelji, pljačkaši, svirepi ubojice i progonitelji Srba", dok se Republika Srpska Krajina uzdiže na pijedestal nasljednice nekadašnje Vojne krajine koja je, kako piše, "imala autonomiju u Austrougarskom carstvu više od 300 godina, dok je Hrvatska bila jedna mala kmetovska pokrajina u istom tom carstvu".
S druge strane, hrvatske se vlasti optužuju da su tijekom Oluje, koja je u pismu Srba Krajišnika okarakterizirana kao "zločinačka akcija", protjerale iz RSK više od 300.000 Srba, uz obrazloženje: "Ono što nas Srbe nisu dokrajčile hrvatske Ustaše od 1941. do 1945. uz pokroviteljstvo nacističke Hitlerove Nemačke, dokrajčili su Franjo Tuđman i sledbenici ustaša koje vi zovete 'braniteljima', uz pokroviteljstvo NATO pakta i uz vjekovni idejni projekat Vatikana."
POPIS ZAHTJEVA
Udarno mjesto u pismu ipak zauzimaju zahtjevi srpskih Krajišnika prema Republici Hrvatskoj, a njih ima ukupno 14. Pritom se navodi da su ti zahtjevi "uslovi za normalizaciju odnosa između nas Srba Krajišnika i vas Hrvata", koje oni, srpski Krajišnici, iznose "radi mira i budućnosti mladih generacija". Prvi je njihov zahtjev formuliran ovakvom rečenicom: "Da izrazite kajanje i izvinjenje nama prognanim Srbima iz RSK i Hrvatske!!!"
Drugi "uvjet za normalizaciju" Srba Krajišnika glasi ovako: "Prestanak ustašovanja petog avgusta u Kninu!!! Prestanite likovati i sipati sol na našu ljutu ranu petog avgusta, jer vi niste nikoga pobijedili, osim onih 2000 staraca, žena i djece koje ste pobili na kućnom pragu. Za takvu pobjedu moralni narodi se stide dok je vijeka i svijeta."
Osobito zvučno djeluje 3. zahtjev, koji je formuliran riječima: "Vratite nama Srbima otetu našu zemlju Republiku Srpsku Krajinu!!!" Pod rednim brojem 4. piše: "Vratite nam imovinu u onakvom stanju u kakvom smo je ostavili, bežeći ispod vaših granata i ispred vaših kama! Sve što ste srušili, uništili, opljačkali vratite ili platite! Vi ste srušili! Vi sagradite!"
Zahtjev br. 5 glasi: "Vratite Srbe u Ustav R. Hrvatske, kao ravnopravan i državotvoran narod!" Šesti je zahtjev: "Isfinancirajte i omogućite slobodan povratak svim prognanim Srbima u njihove kuće i stanove! Srušili ste ih, vi ih i obnovite!"
A onda se od rednog broja 7. do rednog broja 14. navode, taksativno, ovi zahtjevi: "Da odmah počnete sa procesuiranjem onih hrvatskih 'branitelja' koji su počinili zločine nad Srbima!"; "Da Hrvatska odmah materijalno obešteti porodice poginulih Srba i sve Srbe koje su vaši 'branitelji' osakatili!"; "Da Hrvatska srpskim penzionerima isplati sve neisplaćene penzije!"; "Da se penzionisanim Srbima obračunavaju penzije po istoj metodologiji kao i Hrvatima!"; "Da se prognanim Srbima isplate akcije državnih i društvenih preduzeća koje ste vi prodali i uzeli novac, a mi ih gradili i stvarali!"; "Da se Srbima isplate bankovni ulozi i kamate u Ljubljanskoj i Jugobanci!"; "Da Hrvatska Srbima vrati njihove (oko 50.000) stanove!"; i naposljetku, pod rednim brojem 14 - "Da odmah prestane proganjanje Srba Krajišnika po lažnim i izmišljenim optužnicama".
Na kraju pisma odaslanog hrvatskoj predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović Srbi Krajišnici, odnosno njihovi politički predstavnici, predlažu "razgovore i pregovore" sa službenim hrvatskim vlastima o svim navedenim točkama, napominjući pritom da bi ti pregovori trebali biti direktni, tj. između samih Srba Krajišnika i Republike Hrvatske, a ne uz posredovanje srbijanskih vlasti. To su obrazložili ovim riječima: "Mi cenimo dobronamjernost srbijanskih vlasti i one mogu biti medijatori, ali ipak po onoj narodnoj 'tuđa ruka svrab ne češe'."
Iz Ureda predsjednice RH dobio sam informaciju da je to pismo (najvjerojatnije) stiglo na Pantovčak, ali da je, što zbog svog sadržaja što zbog samoga tona obraćanja hrvatskoj predsjednici, po svemu sudeći, završilo tamo gdje i jedino zaslužuje - u košu ili rezaču papira.
Ove, 2016., godine Srbi Krajišnici obilježavaju i proslavljaju okruglih 25 godina od osnivanja Republike Srpske Krajine (1991.-2016.) pa su za tu prigodu priredili voluminozni set od čak 10 Zbornika o povijesti RSK u kojima je objavljeno - odnosno u kojima će biti objavljeno - oko tri tisuće dokumenata iz cjelokupne povijesti te (para)državne tvorevine, osnovane u vrijeme rata na hrvatskom teritoriju. Zbornici će, kako mi je rečeno, biti javno promovirani na ovogodišnjem Sajmu knjiga u Beogradu.
Zbornike je potpisao Ratko Ličina (rođ. 1964. u Gračacu), kojega se neki možda još sjećaju kao najmlađeg zastupnika Srpske demokratske stranke u prvom sazivu Hrvatskoga sabora, uspostavljenom nakon prvih slobodnih višestranačkih izbora u Hrvatskoj, u svibnju 1990. On je danas ministar za informiranje u Vladi RSK u progonstvu, odnosno jedan od ukupno 11 članova te Vlade. Ostali su njezini članovi: Milorad Buha (predsjednik Vlade, Baranja), prof. Lazar Macura (Dalmacija), Mile Bosnić (Kordun), mr. Svetozar Vinčić (Banija), dr. Momčilo Subotić (Zapadna Slavonija), Dragoljub Jakšić (Srijem), Rade Čubrilo (ministar obrane), Nikola Dobrijević (ministar pravosuđa), Branko Bibić (sekretar u Vladi) i, kao jedanaesti, Slobodan Jarčević (savjetnik u Vladi, inače nekadašnji ministar vanjskih poslova RSK).
Moji sugovornici, srpski Krajišnici definirali su mi "Vladu RSK u progonstvu" kao političko (dakle ne kao humanitarno ili zavičajno) tijelo, koje, po njihovim riječima, nastavlja kontinuitet rada državnih organa Republike Srpske Krajine kakva je ona postojala prije hrvatske vojno-redarstvene akcije Oluja, početkom kolovoza 1995. Odnosno, kako oni to tvrde, prije "pogroma" ili "okupacije RSK".
U Beogradu sam se najprije upoznao s predsjednikom Skupštine RSK u progonstvu Rajkom Ležaićem, a onda me on povezao i sa samom Vladom RSK u progonstvu, s čijim sam se predsjednikom Miloradom Buhom te ostalim članovima Ratkom Ličinom, Mirkom Dobrijevićem i Jankom Dobrijevićem sastao u Zmaj Jovinoj 15, u najstrožem središtu Beograda.
Prvo mi je privukao pažnju vrlo jaki kontrast između političkih stajališta Krajišnika (uključujući i one što su ih iznijeli u svom pismu predsjednici RH) i njih samih kao osoba. Doživio sam ih kao (relativno) tople i komunikativne ljude, s kojima bi čovjek mogao i normalno razgovarati, kada ne bi bile na dnevnom redu političke teme kojima su oni opsesivno zaokupljeni.
“UZDAMO SE U PUTINA”
Na moje pitanje jesu li u Republici Srbiji službeno priznati kao "Vlada RSK u progonstvu", odnosno jesu li igdje kao takvi registrirani, Ratko Ličina mi je ovako odgovorio: - Republika Srbija ne priznaje našu Vladu RSK. Kao što je nije priznala za vrijeme rata, tako je ne priznaje ni danas. RSK se, zasad, međusobno priznala s Pridnjestrovljem, Južnom Osetijom i Abhazijom. Mi sebe smatramo političkim i pravnim sljednikom prijašnjih krajiških organa. Rad Vlade RSK u progonstvu je politički samostalan i autohton.
Došli smo tako i do dva središnja pitanja vezana za politički organizirane izbjegle srpske Krajišnike u Srbiji. Prvo je pitanje: koji je smisao postojanja Vlade i Skupštine RSK u progonstvu? A drugo je pitanje: što oni doista traže - i to, konkretno, od Vlade, odnosno od vlasti, Republike Hrvatske? Ratko Ličina, kao ministar za informiranje Vlade RSK, nekoliko je puta, u različitim prigodama, već izjavio - a i meni je to u našem razgovoru ponovio - kako je bit formiranja te Vlade "opstajanje do nekog pogodnog geopolitičkog momenta koji nam bude naklonjen za djelovanje". A vrlo su mi slične, ili istovrsne, izjave dali i ostali moji sugovornici.
Srpski Krajišnici generalno smatraju da njih 1995. zapravo nisu pobijedili Hrvati nego Zapad kao takav, tj. Sjedinjene Američke Države i NATO, odnosno da su na kraju završili tako kao što su završili ponajprije zbog uspostavljanja tzv. monolateralnoga svjetskog poretka u sklopu kojega je SAD, kao jedina istinska svjetska velesila, Hrvatima bio prijatelj ili saveznik, a njima, Srbima, neprijatelj ili čak krvnik.
Oni su, međutim, danas uvjereni da će u skoroj budućnosti (kako mi rekoše - možda već i za pet godina) doći do ponovnog uspostavljanja bipolarne strukture svjetskoga poretka, kakva je postojala i za vrijeme Hladnoga rata (samo ovaj put bez komunizma), odnosno da će Istok (predvođen Rusijom, a zatim i Kinom) opet postati onoliko jak, moćan i utjecajan kao što je to bio i ranije, a u takvim će onda okolnostima, nadaju se, i njima, srpskim Krajišnicima, ponovno svanuti sunce. I onda će se Hrvati njih, Srba Krajišnika, opet morati bojati (ili će ih barem morati uvažavati kao ravnopravnog partnera).
Evo kako su mi to Buha, Ličina i Ležaić objasnili: - Svijet više neće biti jednopolaran nego višepolaran, doći će do jačanja Rusije i mi računamo na pomoć Rusije, da se vratimo na našu zemlju, Krajinu. Mi od Rusa konkretno očekujemo da preko međunarodnih faktora urazumi Hrvatsku, da mi i Hrvati sjednemo za stol te da se dogovorimo o našem povratku na našu zemlju. Mi se, dakle, jako mnogo uzdamo u Putina, vjerujemo da je on doista u stanju urazumiti Hrvate.
Na moje pitanje jesu li Putinu, preko nekih posrednika ili možda izravno, uspjeli objasniti svoju situaciju i ono što od njega očekuju, moji su mi sugovornici odgovorili: - Imamo kontakte preko nekih kanala s Rusima, i to na takvoj razini da to dođe i do ušiju predsjednika Ruske Federacije Putina. Koristimo sve sajtove, pokušavamo plasirati našu priču, mi smo jedini iz Srbije čestitali Jedinstvenoj Rusiji na pobjedi na zadnjim parlamentarnim izborima u Ruskoj Federaciji...
Koliko se srpski Krajišnici uzdaju u ulogu i u (buduću) moć Rusa, pa i ruske vojske, dovoljno uvjerljivo govore i ove riječi Rajka Ležaića i njegovih kolega-suradnika: - Jedan ruski general nam je rekao: "Mi očekujemo napad Zapada na Rusiju, međutim oni na Zapadu ne znaju koliko smo mi Rusi opasni u kontranapadu. Kad mi krenemo, mi ne stajemo sve do Atlantskog oceana, kao što smo to, uostalom, demonstrirali i u vrijeme Napoleona!"
“POVRAT SRPSKE ZEMLJE”
Što se zahtjeva Srba Krajišnika prema Hrvatima i hrvatskim vlastima tiče, ako sažmem sve ono što su mi oni ispričali, a i što su taksativno nabrojili u svom pismu hrvatskoj predsjednici, ti se zahtjevi mogu podijeliti u tri skupine. Ili u tri glavna zahtjeva (odnosno "potraživanja"). Prvo, Srbi Krajišnici inzistiraju na svom povratku u "Republiku Srpsku Krajinu", koju oni i danas smatraju "srpskom zemljom". Na moju zamolbu da mi taj, tzv. srpski teritorij u Hrvatskoj pobliže definiraju, odgovorili su mi:
- To je svih onih 19.903 kvadratna kilometra na koliko se od prosinca 1991. do siječnja 1998. rasprostirala Republika Srpska Krajina. U taj teritorij ulaze: sjeverna Dalmacija, Lika, Kordun, Banija, Zapadna Slavonija, Istočna Slavonija, Baranja i Zapadni Srijem. To je, po našoj interpretaciji, srpska zemlja.
Drugo, on traže povrat sve imovine bez koje su ostali za vrijeme i neposredno nakon rata, jednako kao i povrat svih, po njihovu tumačenju, oduzetih prava - socijalnih, umirovljeničkih, invalidskih itd.: "Po osnovi ličnog prava privatne svojine, kroz najstrožije tržišne procene vrednosti srpske imovine, Srbi iz Hrvatske oštećeni su za najmanje 30 milijardi evra. Sve da neki određeni Srbin i jest ratni zločinac, Hrvatska je to dužna isplatiti!
I treće, Srbi Krajišnici također inzistiraju i na tome da im se, kad se (i ako se) vrate na svoju "srpsku zemlju", u današnjoj Republici Hrvatskoj, njima, Srbima, ponovno vrati status jednoga od dvaju državotvornih naroda, kakav su imali u SR Hrvatskoj prije demokratskih promjena 1990.
No ipak, u našoj intenzivnoj mail-korespondenciji, što smo je vodili proteklih dana, Ratko Ličina nagovijestio mi je da oni, politički organizirani Srbi Krajišnici, itekako razlikuju "polazne osnove" ili "maksimum" u svojim zahtjevima od onoga krajnjeg dogovora ili sporazuma koji bi, po njegovim riječima, "bio nešto na sredini". - Osobno mislim - podvukao je Ličina - da je važniji status konstitutivnog naroda od omeđivanja teritorija.
Na moje pitanje koja je njihova (srpskih Krajišnika) ponuda Vladi RH, tj. što oni nude za uzvrat, ako bi se jednoga dana doista pristupilo pregovorima, Ličina mi je odgovorio: - Ono što Hrvatska dobiva, to su njezini građani (mislio je na njih Srbe - op. a.) na sada praznom teritoriju, a pored toga Hrvatska dobiva i, za današnje svjetske i europske standarde, puno veću multietničnost i multikulturalnost.
