TEKST ŠPANJOLSKOG NOVINARA IZ VUKOVARA 1991. 'Od nekih zgrada je ostala tek struktura. Hodamo zgrčeni, pognuti, zadržavajući dah. Ne možemo disati...'

Da bi se stiglo u Vukovar, „Hrvatski Alamo“, kako je poznat među novinarima, slobodan je samo jedan put kroz kukuruzište. Ostali prilazi, cestom, pod kontrolom su fede­ralne vojske. Glavna cesta koja povezuje taj grad s Osije­kom prekrivena je vojnim vozilima i blindiranim trans­por­terima. Njih su uništile hr­vatske snage. Jedno vojno vozilo potpuno je spaljeno. Jedan mrtav srpski vojnik leži pored prignječenog vozila. Izbrojao sam šest tenkova različitih vrsta. Hrvatska nacionalna garda pogodila ih je bacačima granata RPG-7 i protuzračnim oružjem. U nedostatku pravog oružja Hrvati koriste automatsko oružje s velikom koncen­tracijom vatre, a čija je prva zadaća bila pucati na avione i helikoptere.Centar Vukovara uništen je stalnim bombardiranjem posljednjih deset dana. Prema pričanju stanovnika, onih rijetkih koji su ostali, topovski i zračni udari nastavljaju se i danju i noću. Najteže bitke dogodile su se prije samo 48 sati. Gradska bolnica izgleda poput podruma podmornice. Ondje leži više od 200 osoba. Bolnica se nalazi na strateškom mjestu. Od 25. kolovoza bilo je ondje 360 ranjenih, a 60 ih je umrlo. Među ubijenima su 70 posto civili. Upravo donose dvanaestero civila ubijenih nakon posljednjeg bombardiranja. Kada napadaju avioni, bolesne sklanjaju u podrume. Usred tog kaosa rodilište funkcionara čudesno. Svakog dana rode se jedna ili dvije bebe. Život se nastavlja čak i u ovim ekstremnim uvjetima.Vukovar je grad s 55.000 stanovnika gdje je vjerojatno ostalo njih jedva 10.000, iako je to teško znati sa sigurnošću jer se i tijekom dana ljudi na ulicama jedva vide. Svi ostaju skriveni u podrumima i skromnim skloništima. Samo nacionalna garda i hrvatski naoružani civili trče preko zebre i obližnjih područja. Drže se zajedno i podižu ruke s dva prsta, oblikujuću slovo V, početno slovo pobjede, kada nas vide. Nas, malu srezanu grupu novinara. Među njima sam ja. Tu su i fotograf magazina “Tribuna“ i dvoje kamermana španjolske javne televizije TVE.Hrvatski branitelji održavaju moral unatoč situaciji u kojoj se nalaze. Upravo će ih izravno napasti nove blindirane jedinice federalne vojske. Iz posljednjih kuća u Vukovaru, na obali Dunava, vidi se raspoređivanje ljudi s druge strane rijeke. Odande prijete srpski snajperi. „Četnici“ nestrpljivo čekaju zadnji napad. Bivše nastambe prekrivene su rupama metaka iz mitraljeza. Od nekih zgrada je ostala tek struktura. Hodamo zgrčeni, pognuti, zadržavajući dah. Ne možemo disati.U centru grada pronašli smo desetke spaljenih automobila, porušene crkve, uključujući i pravoslavne. Rubovi cesta su minirani. Tvornica gdje je prije rata radilo 25.000 osoba jako je oštećena. Prelazimo željezničku prugu s nekoliko uništenih vagona i dva automobila prignječena uz vagone.Jedini hotel koji radi u gradu, gdje ćemo spavati danas, nalazi se na prvoj crti bojišnice. To je jedan toranj s pet katova s prekrasnim pogledom na Dunav u kojem se ne može uživati zbog snajpera. Jedino sigurno mjesto je diskoteka u podrumu hotela. Ondje su improvizirani ležajevi za hitne slučajeve.Na snazi je trenutno primirje. No tijekom našeg obilaska mjesta, posebno kada smo stigli do kolone uništenih vojnih vozila, čula se rafalna paljba iz mitraljeza te više minobacačkih hitaca.Pristup Vukovaru je iznimno opasan. Nemoguće je ući po glavnoj cesti. Iz Osijeka, udaljena jedva 30 kilometara, ta je cesta pod kontrolom federalne vojske pa ju je potrebno zaobići u širokom luku. Prvo je potrebno doći do Đakova. Ako je do Osijeka situacija bila mirna, od Đakova se vide mala sela uništena u borbama. Većina mjesta od Đakova do Vinkovaca je pusta, s vidljivim znakovima borbi posljednjih dana. U Vinkovcima su srušene brojne zgrade. Naselje je napušteno. Trgovine su spaljene a crkveni zvonik oštećen topovskim granatama.Vidimo kako iz same crkve izlazi i trči čovjek s dvije kutije projektila. U daljini odjekuje top. Hrvatski gardisti ostaju sklonjeni iza barikada i vreća s pijeskom. Puca se.Nastavljamo prema Vukovaru gdje je prije nekoliko sati bio propucan automobil s drugim novinarima. Izlazeći iz Vinkovaca susrećemo kamion iz pravca Vukovara. Vozači su pijani. Na prednjem staklu je rupa od metka. Kažu nam da nastavimo, ali da budemo jako oprezni. Najveću opasnost prolazimo prije samog ulaska u Vukovar. Krećemo se oko 500 metara kroz kukuruzište koje je prije tri dana kontrolirala hrvatska garda. Sada je to ničija zemlja.Zaustavljaju nas dva vojna vozila i govore nam da jureći, najbrže što možemo, prijeđemo do druge kontrolne točke. Zemljana cesta puna je kratera od granata i rovova. Na ulasku u Vukovar hrvatski gardisti nas pozdravljaju s kontrolne točke podižući dva prsta. Proživjeli smo jako opasne trenutke no uspjeli smo stići u “Hrvatski Alamo“. Prvo nailazimo na jednu staricu koja hoda noseći glavice luka.Vukovar je spreman braniti se od napada za koje svi znaju da će uslijediti. Grad je praktično ostao bez komunikacija. Preostaje samo ova telefonska linija preko koje sam, začuđujuće, uspio stupiti u kontakt s redakcijom Heralda te izdiktirati vijesti najbrže što sam mogao. Mjesto gdje se nalazi ovaj jedini telefon jest jedan podzemni prostor hrvatske garde.Dok razgovaram sa Zaragozom, čujem kako jedan hrvatski dužnosnik daje upute mojim kolegama. Govori im da napuste Vukovar postane li situacija ružna. Bit će opet potrebno proći kroz kukuruzište, a savjetuju krajnji oprez jer su i polja minirana.