Nekada su vladale najvećim prostorom u Europi. Bile su vladajuće i jedine stranke od Trsta do Vladivostoka, od Crnog i Jadranskog do Baltičkog mora. Komunističke partije (mada su i one bile međusobno različite, od liberalnije u Jugoslaviji do tvrdokorne, ali izvan sovjetske stege, u Rumunjskoj i pogotovo Albaniji, ili čehoslovačke koja je išla od slobodarskih eksperimenata do retrogradnih represija) gotovo 50 godina vladale su istočnom Europom, a danas su ponegdje stavljene izvan zakona te su u ilegali ili se kao reformirana ljevica (uglavnom socijaldemokratskog tipa) s manjim ili većim uspjehom nose s tranzicijskim višestranačkim demokratskim procesom, pritom se noseći i sa sadašnjom općeeuropskom krizom ljevice.
Doduše, stranke proizašle iz komunističkih partija, ili one koje u svom nasljednom i opterećujućem povijesno-političkom koferu imaju vezu s nekadašnjim komunistima, bile su ili jesu na vlasti u mnogim istočnoeuropskim državama. Bile su na vlasti u Hrvatskoj, Sloveniji, pa čak i Latviji i Poljskoj, koje se smatraju najantikomunističkijim zemljama Europe, a trenutačno su na vlasti u četiri države: Albaniji, Litvi i Crnoj Gori te u neku ruku i u Slovačkoj jer su sadašnji Socijaldemokrati daljnji izdanak nekadašnje KP Čehoslovačke, odnosno njenog “odjeljenja” KP Slovačke, čiji je član na početku svoje političke karijere bio i premijer Robert Fico. A smiješi im se i skori dolazak na vlast u Makedoniji.
Malo ih je zadržalo nekadašnja marksističko-lenjinistička načela, a u nekim zemljama uklopile su se u aktualne tendencije, pa su često ljevičarske tek po nazivu. Mnoge imaju problema s novim postkomunističkim identitetom, pa vrludaju čak do radikalnonacionalističkih paradigmi.
'Bad guys'
Najbolji primjer je Socijalistička partija Srbije koja je ostala konzervativna, ali s više desnim nego lijevim pedigreom. Osim toga mnogi bivši članovi komunističkih partija prešli su u mnoge demokratske desne i nacionalističke stranke, ali i popunili praznine u radikalnim nacionalističkim konzervativnim strankama obje provenijencije – i lijeve i desne.
Danas se u većini postkomunističkih zemalja stvara i piše nova revizija povijesti, u kojoj je “komunistima” uglavnom namijenjena uloga nacionalnih “bad guysa”, kojima ne daju pravo na “novi početak”. U većini se tih zemalja, pogrešno, izjednačava s nacifašizmom u floskuli “protivljenja obama totalitarizmima”. U mnogima od tih zemalja zapravo je došlo tek do zamjene jedne paradigme drugom, pa je komunistička u najvećem broju slučajeva zamijenjena za isto tako radikalnu konzervativnu i otvoreno nacionalističku. Doduše, kao što ni demokracija nije svuda ista, tako ni komunizam nije u svim tim državama bio jednak, mada ih se danas sve skupa želi staviti u istu vreću.
Gdje su i “što rade” nasljednici nekadašnjih vlasnika života i smrti u istočnoeuropskim zemljama, tj. bivše komunističke partije, te koliko su se promijenili i prilagodili novim društveno-političkim odnosima i tendencijama?
Krenimo od “matice” – višemilijunske Komunističke partije Sovjetskog Saveza. Nakon propasti neokomunističkog kolovoškog puča 1991. godine tadašnji šef Rusije, još uvijek u sastavu SSSR-a, stavio je KPSS izvan zakona te mu oduzeo svu imovinu – 6. listopada 1991. partija je bila zabranjena. Na ostacima KPSS-a u Rusiji pojavljuju se često kratkotrajne i rigidne komunističke stranke, koje se ubrzano gase, a tek 1993. godine osnovan je Savez komunističkih partija koji je trebao okupljati ostatke razbijenih i devastiranih republičkih partija, mada su u svim, pogotovo srednjoazijskim novostvorenim postsovjetskim državama, tamošnji komunistički lideri preimenovali strukturu republičkih partija u razne nacionalne i formalno demokratske stranke, a partijski šefovi postaju “lideri samostalnih država” i očevi neovisnosti – u Kirgistanu, Kazahstanu, Tadžikistanu, Turkmenistanu, Uzbekistanu.
Vječni Zjuganov
U Rusiji je pak osnovana KP Rusije, koja je od početka parlamentarna stranka, a 1996. godine njihov lider Genadij Zjuganov dospio je u drugi krug kontroverznih predsjedničkih izbora za kojima se vuku mnogi repovi, te izgubio od Borisa Jeljcina. Komunisti su tada bili nadomak velikog come backa u Rusiji, međutim su, nakon tih izbora, bili potonuli – mada su u ruskoj Dumi uvijek po broju zastupnika druga stranka, ali zapravo bez ikakva većeg utjecaja na politički život zemlje.
Današnja vladajuća stranka u Rusiji, Ujedinjena Rusija, ne vuče direktno podrijetlo od moćnog KPSS-a, iako je glavnina stranačke strukture proizašla iz tzv. drugog ešalona partijaca, kojima je pripadao i sadašnji neprikosnoveni ruski predsjednik Vladimir Putin.
Komunistička partija Rusije stalni je “član” Dume, a njen kandidat, vječni Genadij Zjuganov, pet puta se kandidirao na predsjedničkim izborima, i priprema se opet. No, ruski komunisti više ne predstavljaju neku oporbenu niti političku snagu, nego su “obična” tranzicijska klijentelistička stranka koja previše ne živcira novu političku elitu, također proizašlu iz iste maternice.
U Ukrajini je pak nakon raspada SSSR-a ostala proruska nereformirana KP Ukrajine koja je nakon bijega iz zemlje predsjednika Viktora Janukoviča nije, po prvi put, uspjela osvojiti mjesta u Verhovnoj Radi. U Bjelorusiji je situacija posve ista kao i u Ukrajini, a najdugovječniji predsjednik Aleksandar Lukašenko (od 1991.) bio je je član KPSS-a do njezina raspada.
Najzanimljivija je KP Moldavije, nekoć najmanje sovjetske republike. Naime, to je jedina nereformirana komunistička partija bivšeg SSSR-a koja je uspjela biti na vlasti i nakon sloma komunizma. Partija komunista Moldavije bila je vladajuća stranka 2001.– 2009., a i sada ima najveći broj zastupnika, ali je pet nacionalnih i desnih stranaka u koaliciji uspjelo ostaviti komuniste u oporbi. Imali su i predsjednika države Vladimira Voronjina u istom periodu kada su obnašali vlast.
Izvan zakona
U baltičkim republikama sudbina lokalnih komunističkih partija posložila se na različite načine.
U Estoniji je još početkom 1990. godine, kada se ta baltička zemlja počela boriti za izlazak is SSSR-a, dogodio raskol unutar KP-a. Dio s uglavnom etničkim Rusima ostao je vjeran Moskvi, a drugi dio, uglavnom Estonci, podržali su borbu za neovisnost te istupili iz KPSS-a. Bili su to “samostalci” koji su se dodatno raskolili. Reformisti su osnovali Lijevu partiju Estonije. Nakon neuspjelog puča estonske vlasti zabranile su obje komunističke partije, proglasivši ih zločinačkim organizacijama. No, i ti reformirani komunisti, sada pod plaštem socijalista odnosno Estonske lijeve partije koja je nakon 2008. i ujedinjenja s Ustavnom strankom postala Estonska ujedinjena lijeva partija, ni na jednim izborima u Estoniji, nakon neovisnosti, nisu polučili značajan rezultat i niti jednom nisu uspjeli osvojiti zastupničko mjesto u parlamentu. No, čak je i predsjednik te zemlje Arnold Rüütel (2001. – 2006.) bio bivši član KPSS-a.
U Latviji je nešto drukčija situacija, mada je i ta zemlja jedna od najžešćih predvodnica u osudi komunističkog režima kao zločinačkog. I tamo dolazi do raskola unutar KP Latvije. No, na njenim ostacima osnovana je Socijalistička partija koja se deklarirala kao “marksistička”. U siječnju 1991. godine dolazi do sukoba između latvijskih boraca za neovisnost i specijalaca poslanih iz Moskve. Bilo je i žrtava. Latvija je, nakon proglašenja neovisnosti, donijela zakon kojim je svima koji su djelovali u Komunističkoj partiji nakon krvavih siječanjskih događaja u Rigi zabranjeno da se kandidiraju na izborima svih razina. Ostaci u Socijalističkoj stranci koja se dodatno raspala na pokret “Ravnopravnost” nikad se nisu uspjeli oporaviti od žestoke antikomunističke kampanje, pa tavore na marginama, mada trenutačno imaju tri zastupnika u Sejmu i smatraju se uglavnom strankom ruske manjine. Međutim, manji ostaci bivših “komunista” snašli su se u Socijaldemokratskoj stranci “Suglasnost” Janisa Ubranovičsa, bivšeg šefa komunističke omladine Latvije. Trenutačno u Sejmu od 100 zastupnika stranka ima 24 zastupnika, a i gradonačelnik glavnog grada Rige je perspektivna nada stranke Nil Ušakovs.
Dalia Grybauskaite
U Litvi su se bivši komunisti sasvim dobro snašli, unatoč tomu što je ta zemlja jedna od predvodnica među onima koje ističu naslijeđe komunističkog totalitarizma kao najopasnije. No, ljevica u toj zemlji uspjela je da se njen sadašnji rad više ne povezuje s davnom prošlošću. Iako je KP Litve bila protiv neovisnosti, pa je nakon njezina proglašenja dio vodstva stranke emigrirao, dio je “nacionalno svjesnih” osnovao Demokratsku stranka rada, koja je, neočekivano, na prvim izborima i pobijedila, a generalni sekretar KP Litve Algirdas Brazauskas postao je i prvi predsjednik obnovljene države. Nakon poraza bivših komunista na sljedećim izborima on osniva Socijaldemokratsku stranku koja je, danas, jedna od vodećih stranaka u Litvi. Trenutačna predsjednica Litve Dalia Grybauskaite dolazi iz te stranke, a i sama je nekada bila članica KP Litve, odnosno KPSS-a, kao i sadašnji premijer Algirdas Butkevičius.
U Poljskoj je na vlasti izrazito antikomunistička, ali i otvoreno proturuska politička snaga iz vladajuće stranke Pravo i pravda (PiS) Jaroslawa Kaczynskog, brata osnivača Lecha Kaczynskog koji je poginuo u avionskoj nesreći kod ruskog grada Smolenska kada je letio na komemoraciju zarobljenim poljskim časnicima što ih je Staljinov NKVD pobio u Katinskoj šumi. Današnja PiS-ova Poljska zamijenila je samo ideološku mantru – nekadašnji rigidni komunistički konzervativizam zamijenjen je desnim. Dakle, nije lijevo zamijenjeno desnim, nego su samo nekadašnji nacionalni konzervativizam zamotali u drugi celofan. No, iako je Poljska danas na prvim linijama bojišta u borbi protiv aveti komunističke prošlosti, nekadašnji komunisti, koji su se među prvima u istočnoj Europi reformirali (pod utjecajem promjenama koje su tu zemlju zahvatile početkom 80-ih godina 20. stoljeća) bili su i u toj zemlji na vlasti te davali predsjednike države. Naime, još 1989. godine tadašnja vladajuća Ujedinjena radnička partija (zapravo poljski komunisti) prepustila je vlast, malim, ali i od tog režima toleriranim demokratskim strankama, više kao ukras.
Uspon i pad
Prvi premijer postao je Tadeusz Mazowiecki, a komunisti su se na svom XI. kongresu 27. siječnja 1990. – samoraspustili. Na ostacima njihove partije iznikla je prvo Socijaldemokratska stranka, a potom (1999. godine) dodatno reformirani Savez lijevih demokratskih snaga. Predsjednik Poljske u dva mandata, od 1995. do 2005., bio je Aleksander Kwaśniewski, političar koji je naslijedio Lecha Wałęsu, s kojim je krajem 80-ih u ime tada vladajućih komunista pregovarao s predstavnicima Solidarnosti. Poljski su Socijaldemokrati 2001. godine pobijedili na izborima, a premijer je bio Leszek Miller s podrškom od čak 43 posto. No, nakon toga, nizom neuvjerljivih poteza, a i pojavom ultrakonzervativaca iz PiS-a, Savez lijevih snaga pada čak ispod 10 posto te više nemaju gotovo nikakvog političkog utjecaja.
Praktički su jedini komunisti koji se nisu reformirali i iz čijih razbijenih ostataka na razvalinama Berlinskog zida nije izašla neka preporođena lijeva stranka u Češkoj. Iako je 1993. godine KP Čehoslovačke nestala zajedno s tom državom, a k tome je proglašena i “zločinačkom organizacijom”, što je s obzirom na češko iskustvo okupacije 1968. godine posve jasno. No, uskoro je na preostalim natruhama nekadašnje najrigidnije komunističke vlastele u istočnoj Europi niknula Komunistička partija Češke i Moravske, a ortodoksni kadrovi osnovali su KP Češke koji je zaposjeo krajnje marginalno mjesto na tamošnjoj političkoj sceni. No, KP Češke i Moravske od 1996. na svim izborima (do danas ih je bilo šest) ima zastupnike u češkom parlamentu. Najviše 2002. – 41 (od 200), a trenutačno ih je 33, a ima ih i među češkim europarlamentarcima – četiri od njih 22. Inače, među značajnim članovima KPČM-a je i jedini češki astronaut Vladimír Remek (koji je u svemiru proveo više od sedam dana) i, zanimljivo, jedini Heroj SSSR-a koji je bio član Europarlamenta. No, izborna baza im pada – od 1990., kada su osnovani, do danas broj članova pao im je s gotovo 300 tisuća na nekih 80 tisuća, a srednja dob glasača na zadnjim izborima bila je 69 godina.
Jedini češki astronaut Vladimir Remek član je KPČM-a i, zanimljivo, jedini Heroj SSSR-a koji je bio član europarlamenta
U Slovačkoj stvar se s bivšim komunistima odvijala bitno drugačije. Nakon propasti države i vladajuće partije u tranzicijskim vremenima nikla je, odnosno politički se “preformulirala”, KP Slovačke, koja se vuče na repu političkih zbivanja u toj državi. No, od reformiranih komunista nastala je prvo u 90-ima Stranka lijevih demokrata, a iz nje je onda iznikla danas vladajuća stranka SMER – Socijalna demokracija (Pravac), aktualnog premijera Roberta Fica, nekadašnjeg člana KP. Doduše, mnogi Ficovi potezi zapravo se uklapaju u novu konzervativnu revoluciju istočne Europe.
Robert Fico
Rumunjski come back
U Mađarskoj se vladajuća Mađarska socijalistička radnička partija raspala 1989. Iz nje se rodila reformirana Socijalistička stranka, koja je u tri izborna ciklusa – 1994., 2002. i 2006. pobjeđivala na izborima te je dala trojicu premijera – Gyulu Horna, Pétera Medgyessyja te Ferenca Gyurcsányja. Ostatak čvrstog olovnog jezgra nekada vladajuće Radničke partije preimenovao se u Komunističku radničku partiju, da bi se kasnije iz nje otkinulo još jedno radikalno krilo – Radnička stranka. No, obje te stranke nemaju nikakav značaj na mađarskoj političkoj sceni.
Komunisti su u Rumunjskoj s vlasti otišli u krvi 1989. godine. Nakon pada diktatora Nicolaea Ceausescua njegov KP stavljen je izvan zakona, ali su razbacani ostaci uskoro osnovali novi KP koji ne osuđuje eru Conducatora te na Stranku socijalističke alternative koja je imala niz kritika na račun Ceausescuove vladavine. No, jedini koji su se održali na vlasti su, kao i svuda, Socijaldemokrati. I prvi predsjednik postkomunističke Rumunjske (1990. – 1996.) bio je njen član, ali nekoć i član CK KPR Ion Iliescu. On se ponovno vratio na čelo Rumunjske nakon izbora 2000. Naime, sadašnja Socijaldemokratska stranka koja vuče neke korijene od bivših komunista, nastala je njihovim ujedinjenjem sa Strankom socijalnih demokrata. Premijeri su bili Adrian Năstase, koji je suđen za korupciju, te Victor Ponta koji se povukao s dužnosti zbog lažiranja doktorata. Slabo su tragove neokomunizma zabašurili Socijaldemokrati i u osnivanju nove stranke – Socijalno-liberalnog saveza, koji sebe smatra desnim centrom, jer su u savez ušli još i Konzervativna stranke te Nacionalno-liberalna stranka.
Nakon što je i na krajnjem jugoistoku Europe pao komunizam, tamošnji se bugarski KP raskolio. Preimenovan je u Socijalističku stranku, ali dio tvrdokornih dogmata nije se dao te je osnovano nekoliko manjih komunističkih i radničkih partija, od kojih je KP Bugarske ostao najjači, mada bez većeg utjecaja. Žan Videnov, nekadašnji član KPB-a, bio je premijer od 1995. do 1997., a Sergej Stanišev obnašao je tu dužnost od 2005. do 2009. Socijalisti su stalno u parlamentu, a 2001. osnivaju “Koaliciju za Bugarsku”. Nakon poraza na parlamentarnim izborima pobijedili su u utrci za predsjednika. Georgij Prvanov sjeda na tron 2002. i bio je na funkciji u dva mandata, do 2012. godine.
Sa scene nisu nestali ni nasljednici vladajuće Jedinstvene socijalističke partija Njemačke, koja je od 1949. do 1989. držala DDR. Nakon što je Istočna Njemačka nestala, vladajući komunisti preimenovali su se u Stranku demokratskog socijalizma Gregora Floriana Gysija, nekadašnjeg ortodoksnog komunista koji se u 80-ima odmetnuo i postao lijevi disident. Stranka se 2005. preimenovala u Stranka ljevice te je na svim izborima u ujedinjenoj Njemačkoj imala predstavnike u Bundestagu. Nakon što su 2007. uzeli ime Lijevi (Die Linke), nastavljaju s usponom. Trenutačno imaju 64 mjesta u Bundestagu, a vodi ih Lothar Bisky, koji je 60-ih godina prebjegao u obratnom smjeru – iz Zapadne Njemačke u Istočnu, gdje se školovao i postao članom Partije.
Edi Rama
U Albaniji, koja je slovila kao najortodoksnija, čak maoistička verzija komunizma u vrijeme svemoćnog Envera Hoxhe, reformirani komunisti trenutačno su na vlasti. Naime, iz Albanske partije rada proizašla je Socijalistička stranka Edija Rame, koji je sada premijer. Ta je stranka dala i predsjednika Albanije 1997. – 2002. Rexhepa Qemala Mejdanija.
Savez komunista Jugoslavije raspao se na nezavršenom 14. kongresu u siječnju 1990. godine, kada su ga napustili slovenski i hrvatski komunisti najavljujući time i razdruživanje države. Republički SK-ovi prošli su različit put, ali njihovi reformirani nasljednici u svim državama imaju značajnu poziciju i u svima su makar u jednom mandatu bili na vlasti.
Bivša jugoslavija
Prva reformirana partija unutar SK Jugoslavije bili su slovenski komunisti koji su i pokrenuli promjene što će dovesti do raspada SFRJ. Slovenski SK, a kasnije i SK Hrvatske, pokrenuli su demokratsku preobrazbu i uveli višestranački sustav. U travnju 1990. godine SK Slovenije preimenovao se u SKS-SDP, a na izbore 1993. izašao je pod nazivom Združena lista da bi od 2005. postali Socijaldemokrati (SD). Prvi predsjednik neovisne Slovenije bio je zadnji šef SKS-a Milan Kučan, a potom i Janez Drnovšek, čelnik Liberalnih demokrata, stranke proizašle iz SSO-a Slovenije, a bivši čelnik SD-a Borut Pahor je aktualni predsjednik Slovenije, koji je od 2008. do 2012 bio i premijer.
Hrvatska je slijedila slovenski primjer. Nekadašnji SK Hrvatske na prve višestranačke izbore, koje su izgubili, izašao je još pod nazivom SKH-SDP (Stranka demokratskih promjena), da bi potom zadržao inicijale ali pod nazivom Socijaldemokratska partija. Stranka je dala svoj doprinos neovisnosti, a dva je puta osvojila najviše glasova i imala dva premijera – Ivicu Račana i Zorana Milanovića – te predsjednika Ivu Josipovića. U Hrvatskoj je, recimo, više članova nekadašnjeg Saveza komunista bilo ili ih ima u HDZ-u nego u SDP-u koji pak nikako da se otarasi optužaba o prošlosti, a naposljetku HDZ su i osnovali sve bivši komunisti – Franjo Tuđman, Josip Manolić, Vladimir Šeks, Stipe Mesić, Josip Boljkovac.
Miloševićev SPS
U Srbiji je nekadašnji Savez komunista, od početka kada se sredinom 1990. godine prozvao Socijalistička stranka, koju je vodio Slobodan Milošević, zauzeo nacionalističku “busiju”. Odgovoran je za ratove 90-ih u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu. Stranka je vladala Srbijom do puča 5. listopada 2000. kada je srušen Milošević. Nakon toga, SPS vodi njegov nekadašnji glasnogovornik Ivica Dačić koji nastavlja s konzervativnom politikom. Nisu na vlasti, ali su dio desnonacionalističke koalicije koju predvodi Aleksandar Vučić.
Iako je SK Kosova također danas dio SPS-a, albanski dijelovi komunističke partije osnovali su Socijaldemokratsku stranku koju vodi nekadašnja čelnica pokrajinskog SK Kaqusha Jashari, ali nema nikakvog utjecaja na politički život te države.
Milo Đukanović
Crnogorski SK u burnim 90-ima preimenovao se u Demokratsku partiju socijalista, koja je tada bila uz ratnu politiku Slobodana Miloševića. No, 1996. na njeno čelo dolazi Milo Đukanović koji se otvoreno suprotstavlja Miloševićevoj politici, preuzima politiku neovisnosti, a na vlasti je neprekidno od 1996. godine. Može se reći da je Crna Gora jedina zemlje istočne Europe u kojoj su reformirani komunisti neprestano na vlasti, što su potvrdili i izbori prošle nedjelje. Nasljednicom SK Crne Gore možemo smatrati i Socijalističku narodnu partiju koja se 1996. izdvojila od DPS-a te je jedna od glavnih tamošnjih prosrpskih stranaka.
U BiH se Savez komunista reformirao u SDP, ali samo jednom je bio u koalicijskoj vladi, a njihov član Željko Komšić prvi i jedini put poremetio nacionalni odabir članova predsjedništva te je 2006. godine zauzeo “hrvatsko mjesto” u Predsjedništvu BiH.
Kao i u drugim republikama bivše Jugoslavije i u Makedoniji je početkom 90-ih tamošnji SK dobio nastavak SDP. Kasnije je preimenovan u Socijaldemokratski savez Makedonije koji danas vodi Zoran Zaev, kojem na skorim izborima predviđaju pobjedu. Prvi lider SDSM-a Branko Crvenkovski bio je dva puta premijer – od 1992. do 1998. te od 2002. do 2004. – te predsjednik republike od 2004. do 2009.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....