MÜNCHEN - Oko tri sata iza ponoći ulice Münchena su sablasno puste. Niz stakla na autobusu lijeno se slijevaju kapi kiše, a brisači na vjetrobranu ne prestaju raditi već satima. Počelo je padati još u Sloveniji. Zbog radova na cesti mladi vozač Saša traži obilazne puteve do autobusnog kolodvora. Ne može se pouzdati u automatsku navigaciju. Većina putnika spava. Čuje se samo jedna žena srednjih godina u drugom redu iza vozača koja priča kao navijena, prebacuje se s teme na temu uvjerena kako je zahvalnog sugovornika našla u muškarcu koji sjedi do nje iako ga je upoznala tek nekoliko sati prije u Ljubljani gdje se ukrcala u autobus. Ne obazire se što on ne pokazuje puno interesa za njezinu priču.
Svakih nekoliko minuta nešto promrmlja, što nju potiče da dalje govori. Svako malo pogledava prema njemu, a on, Damir, zuri kroz prozor. Prvi put je u Münchenu. Pogled mu bježi prema blještavom Mercedesovom salonu u kojem se u izlozima na pet ili šest katova šepuri stotinjak najnovijih modela ove marke koja je simbol njemačkog bogatstva. A najbogatiji njemački grad, glavni grad Bavarske, mjesto je u kojem će se Damir iskrcati punih 15 sati nakon što je u Osijeku ušao u autobus na koji su ga ispratile žena i dvije kćerkice od 6 i 3 godine. Kupio je kartu u jednom smjeru i ne zna kada će nazad za Slavoniju.
Sada razmišlja kako uhvatiti vlak ili autobus za grad kojemu nikako ne može zapamtiti ime. Pa pogledava na papirić na koji je zapisao – Ingolstadt. Na internetu je našao podatak da u 5 sati ima vlak, a možda i prije toga polazi neki autobus. Provjerit će, kaže dok navlači jaknu. Termometar u autobusu pokazuje da je vani samo 13 stupnjeva. U Slavoniji je ujutro bilo sunčano i gotovo vruće. U Ingolstadtu se Damir za koji sat treba naći s poslodavcem, jednim Hrvatom koji drži agenciju preko koje zapošljava radnike za razne poslove u građevinarstvu.
Dok je autobus još vozio kroz zelenu slavonsku ravnicu, Damir Pajtel nam je ispričao kako ima 36 godina i živi u Našicama. Završio je osnovnu školu i radio razne fizičke poslove, a zadnjih nekoliko godina je bio zaposlen u državnoj tvrtki Pružne građevine koja se bavi održavanjem pruga. Krajem prošle godine mu je istekao ugovor i od tada je kod kuće. Supruga mu radi u Našicama u automat-klubu, a njezina plaća od 4000 kuna nije dovoljna za pristojan život čak i kada se pribroje dječji doplaci i naknada za nezaposlene od 1400 kuna koju je on primao.
"Našao sam posao i bježim u Njemačku. U agenciji su mi rekli da ću raditi kao zidar i da ne moram znati njemački jezik. Taj naš čovjek iz agencije će mi osigurati smještaj i srediti sve papire. Bit ću u sobi s još jednim Hrvatom. Rekao mi je da ću zarađivati 12 eura neto po satu pa računam da bi to mjesečno bilo oko 2000 eura, od čega će mi 400 eura odlaziti na stan. Čuo sam da hrana nije skupa pa računam da ću moći uštedjeti oko 1000 eura. Ako sve bude tako, volio bih u Njemačkoj ostati za stalno pa s vremenom povući i ženu i djecu. Prije 15 godina sam neko vrijeme u Njemačkoj radio na crno. Nije baš da prvi put idem u tu zemlju. Teško mi je što napuštam ženu i djecu, a njima je još teže. Bilo je i suza. Ali što mogu kada kod nas nema posla. Nudili su mi da radim na moru na građevini za mizernih 18 kuna po satu. Možda bih u Zagrebu mogao bolje zaraditi, ali kada već odlazim, idem u inozemstvo. Hoću bolji život”, govori Pajtel koji je i prije znao danima raditi na terenu, daleko od kuće. Sa svojima bi se svaki dan čuo preko Skypea. Zato je sa sobom u Njemačku ponio laptop i tek najosnovniju odjeću. U poluprazan kofer je spremio i smotuljak s malo duhana jer zna da su cigarete u Njemačkoj jako skupe.
Svjestan je da u Njemačkoj neće imati stalan posao i da mu u svakom trenutku mogu dati otkaz. No, ako i ne uspije, neće barem ništa izgubiti, a steći će novo iskustvo. “Valjda ću skupiti 200-tinjak kuna za autobusnu kartu. Čuo sam se s jednim čovjekom iz Zagreba koji radi za istu tvrtku u Njemačkoj i on kaže da mu je dobro i da ništa ne brinem, da pošteno plaćaju. Nadam se da će i mene biti dobro”, zaključuje Damir.
Davora Bukvića (49) u Münchenu su na kolodvoru u sitne sate dočekali kolege s posla. Zajedno zadnjih mjeseci ta hrvatska ekipa radi na gradnji novog BMW-ovog pogona. On im se kao cjevar pridružio prije dva i pol mjeseca. Svakih mjesec dana ima 5 dana slobodno koje provodi kod kuće u selu Zadubravlje pokraj Slavonskoga Broda gdje ga čekaju supruga i majka. Po struci je tokar i godinama je radio u Đuri Đakoviću i HŽ-u. Na odlazak u Njemačku se odlučio jer mu hrvatska plaća nije bila dovoljna da pokrije sve troškove i kredite. Namjera mu je ostati nekoliko godina dok ne uštedi nešto novca.
“Satnica mi je samo 8 eura, ali mjesečno odradim i 250 sati pa se nakupi 2000 eura. Troškove stanovanja pokriva tvrtka pa mjesečno uštedim oko 12.000 kuna. Posao je jako naporan, svaki dan osim nedjelje radimo od 7 do 18 sati, ali plaća stiže redovito. Od 35 cjevara je nas 15 Hrvata. Gazda je iz Zagreba. Smješteni smo u stanu, po trojica u sobi. Odlično se slažemo. Ima nas od 19 do 60 godina. Mlađi vikendom izlaze van, a mi stariji kupimo pivo u trgovini i pijemo u stanu. Ništa žestoko, samo pivčina. Samo da mi se sarma ne usmrdi. Nosim je smrznutu pa ćemo se počastiti sutra navečer poslije posla. Običaj je da svatko nešto donese kada se vrati iz Hrvatske”, otkriva Bukvić koji njemački ne uči jer mu za posao ne treba. Navikao je, kaže, na težak rad daleko od kuće. Veseli se ženi kada se vraća, ali i kada opet odlazi u Njemačku jedva čeka da vidi svoje kolege s kojima je, tvrdi, postao blizak kao da su obitelj.
Autobusom koji je iz Županje krenuo u 9.30 ujutro do Zagreba se dovezlo 11 putnika da bi im se tamo pridružila nekolicina iz Dalmacije i desetak putnika, pretežno stranih turista, čije je odredište Ljubljana. Većina Slavonaca se ukrcala u Županji, Osijeku i Slavonskom Brodu. U Vinkovcima, Vukovaru, Đakovu, Novoj Gradišci i Kutini nije bilo novih putnika. U Zagreb autobus stiže malo iza 16 sati i upada u popodnevnu prometnu gužvu. Srećom, vozač Nikola Pavelić, koji autobuse vozi više od 20 godina, zna prečice pa se brzo probijamo do kolodvora.
Tu već autobus čije je konačno odredište Frankfurt čeka i Ivica Lipak (27) iz Petrinje, po zanimanju stolar. Uglavnom je bio nezaposlen, a povremeno bi radio fizičke poslove u pilanama, 12 sati dnevno za dvjestotinjak kuna. Dosta mu je takvoga života.
“Prvi put u životu idem u Njemačku s namjerom da tamo i ostanem. Preko jednog prijatelja koji je u Njemačkoj već 7 mjeseci dogovorio sam da ću raditi za jednu njemačku tvrtku na poslovima košnje trave i živice. Zarađivat ću 6 eura po satu. Za početak ću živjeti u kontejneru s radnicima i taj smještaj plaćati mjesečno 90 eura. Isplati se probati. Nisam čuo da se ikada vratio netko tko je otišao u Njemačku. Kod nas nema budućnosti. Ne da mi se više gubiti vrijeme. Povratak u Hrvatsku mi je zadnja opcija. Spreman sam raditi bilo što samo da ostanem”, govori Lipak koji je u novčaniku ponio 220 eura što mu je sva imovina. Ne zna njemački, ne zna gotovo ništa o Njemačkoj, ali se nada da će mu biti dobro.
Na zagrebačkom kolodvoru Janja Lukač na autobus ispraća sina Vinka Mijića koji putuje stricu Benjaminu u Ulm u nadi da će tamo naći posao. Tužni su oboje, ali majka ipak zaključuje da je za njezinog sina bolje da u Njemačkoj radi nego kod kuće besposličari.
“Već sam slao životopis na neke natječaje u Njemačkoj, a nadam se da me stric može malo pogurati. Bio sam više puta u Njemačkoj turistički i jako mi se sviđa zemlja, a i s jezikom se dobro snalazim jer sam ga učio u školi. Volio bih se i dodatno educirati za neko strojarsko ili tehničko zanimanje. Ne razmišljam o velikom novcu nego mi je samo želja zarađivati za normalan život, a mislim da nije normalno da šest dana u tjednu radim po 10 sati i za to primim 3300 kuna, kao na mom zadnjem poslu u Hrvatskoj”, otkriva Mijić koji je baš te noći u autobusu dočekao svoj 26. rođendan. Dva tjedna prije dobio je otkaz u jednoj zagrebačkoj tvrtki gdje je radio kao skladištar. Završio je srednju strojarsko-tehničku školu, ali nikada nije radio u struci nego, kako sam kaže – sve i svašta.
Skoro sat vremena autobus čeka na Bregani prelazak granice sa Slovenijom. Vozač Nikola komentira da su za gužve odgovorni slovenski policajci. Ponekad čekaju i po tri-četiri sata. Oko 20 sati stižemo u glavni grad Slovenije gdje opet narednih pola sata čekamo putnike koji dolaze drugim autobusom istog prijevoznika Črnja Toursa iz Istre. Kiša lijeva. Putovanje postaje sve napornije. Autobus je, naime, iz Županje krenuo u 9.30 ujutro. Put do Frankfurta po rasporedu traje 23 i pol sata, no zna se i odužiti.
U Ljubljani se u sada već solidno pun autobus za Njemačku ukrcala i Isabella Dondolo (28) iz Rovinja koja putuje u Baden Baden gdje zadnjih osam mjeseci radi kao animatorica za starije osobe u jednom staračkom domu. Pomaže im, objašnjava kako da lakše šeću, ili im gura kolica. Bila je deset dana kod roditelja i veseli je povratak u Njemačku.
“U Rovinju uvijek ima posla, ali u ugostiteljstvu gdje za 1000 eura radiš dnevno 10 do 12 sati, i vikendom i praznikom. U Baden Badenu radim 6 sati dnevno, vikendi su mi slobodni, stan mi je plaćen, a zarađujem 1000 eura, što nije velika plaća i od koje se ne može ništa uštedjeti, ali mi je dovoljno za život. Ostaje mi dosta slobodnog vremena koje provodim obilazeći okolne planine jer obožavam prirodu. Jako sam zadovoljna, a nedavno sam našla i dečka, Brazilca, koji u istom staračkom domu radi u kuhinji. Lijepo nam je”, otkriva mlada Rovinjanka koja je završila gimnaziju. Njemački zna malo pa ga sada usavršava. Ističe kako je lutalačka duša pa će, kada joj dosadi u Njemačkoj, potražiti neko novo, sretnije mjesto, a možda se jednog dana vrati i u Rovinj.
Iza nje se u autobusu za Frankfurt vozi i Josip Ćurković iz Zadra. Ima 41 godinu, suprugu i blizance od 12 godina, a po zanimanju je vodoinstalater. Taj je posao od 1998. do 2003. radio i u New Yoku, a nakon toga u Zadru, no zadnjih je godina posla bivalo sve manje pa je odlučio ugasiti svoj obrt i od studenoga prošle godine radi u Njemačkoj za jednu hrvatsku tvrtku.
“Nije loše. Tvrtka plaća smještaj u hotelskoj sobi koju dijelim s još jednim ili dvojicom kolega iz Hrvatske. Uspijem supruzi mjesečno poslati 1500 eura. Živim skromno, pazim na svaki cent, ne idem u kafiće i restorane, a svakodnevno radim 10 do 11 sati. Slobodan sam nedjeljom kada u Njemačkoj ništa ne radi pa nemaš ni na što trošiti. Svakih 30 dana imam 7 dana slobodno pa idem kući u Zadar. Ne znam dokle ovako. U Njemačkoj treba radnika za sve poslove u građevinarstvu, a ne vidim da se u Hrvatskoj situacija popravlja pa mi se čini da ću do daljnjega ostati gore. Nisam požalio što sam otišao. Mnogo je naših ljudi. Gdje god se okreneš, čuješ naš jezik”, kaže Ćurković dodajući kako je u autobusu uvijek bolja atmosfera kada se iz Njemačke vraća za Hrvatsku.
Oko 22 sata većina putnika već kunja. Stajemo samo u Villachu, a sljedeća stanica je 200-tinjak kilometara udaljeni Salzburg do kojeg nam trebaju barem dva sata jer autobus ne smije voziti brže od 100 kilometara na sat.
Među putnicima kojima san ne dolazi na oči je i 54-godišnji muškarac iz Zagreba koji ne želi otkriti ime. Po zanimanju je nogometni trener. U Mainzu zadnjih šest mjeseci trenira jedan niželigaški klub i tvrdi da je mnogo mirniji i sretniji nego u Hrvatskoj gdje je u jednom od najboljih hrvatskih klubova bio pomoćni trener. I prije je živio u Njemačkoj, ali se prije 18 godina sa suprugom i troje djece odlučio vratiti i započeti novi život u svojoj domovini. No, sada ima gorak okus u ustima i želju da mu se i supruga i djeca uskoro pridruže u Njemačkoj i da svi zauvijek ostanu tamo.
“Sport je u Hrvatskoj rijetka svijetla točka, ali su uvjeti rada pali na razočaravajuću razinu i više to nisam mogao trpjeti. U Mainzu imam stan i pristojnu plaću. Sin će uskoro doći kod mene jer ima šanse dobiti menadžerski posao, a nadam se i starija kći koja je medicinska sestra. Oboje dobro govore njemački i vjerujem da će se snaći. Njemačka je meni i mojoj obitelji nažalost pružila mnogo više od naše domovine. Tragično je da to moram reći, ali je tako”, zaključuje nogometni trener koji je u Frankfurt stigao tek oko 9 sati ujutro, nakon 17 sati vožnje iz Zagreba.
Mirjana Tominac iz Našica ide u posjet 26-godišnjem sinu Matiji koji zadnja tri i pol mjeseca živi i radi kao električar u Ludwigshafenu nedaleko od Mannheima. Ne može dočekati da ga vidi.
“Žao mi je što je moj sin morao otići iz Hrvatske, ali sam ga podržala u toj odluci jer sam protiv toga da ovdje radi za minimalac ili da mene mora tražiti novac da bi s prijateljima otišao na kavu. Ne očekujem da mi šalje novac jer muž i ja za sebe imamo dovoljno. Nama je rat uzeo najbolje godine života pa ne bih htjela i svoju djecu gledati kako propadaju čekajući bolje sutra koje možda nikada neće doći. Drago mi je kada znam da se osjeća korisnim jer zarađuje 2000 eura i može si kupiti sve što poželi. U Njemačkoj se cijeni pošten rad. Zato ne vjerujem da će se ikada vratiti u Hrvatsku. Jako je puno mladih otišlo iz Slavonije, ali izgleda da to više nikoga nije briga”, komentira Mirjana Tominac.
U posjet suprugu iz Županje je krenula i Marinka Lasić sa sinom Matom (15) te kćerima Anitom (9) i Ivanom (6). Zauzeli su sjedala u zadnjem redu i prespavali veći dio puta na koji su već navikli jer im otac i muž Stjepan već 4 godine radi u Njemačkoj gdje se bavi postavljanjem knaufa.
I Zdravko Babić (32) iz Zagreba je na put krenuo s povratnom kartom jer u Njemačkoj ide posjetiti oca, brata, sestru, baku, ujaka... “Svi moji su u Njemačkoj. Samo smo mama i ja u Zagrebu. Mogao bih se i ja sutra zaposliti u Njemačkoj jer sam kao i moj otac građevinske struke u kojoj se stalno traže radnici. Ali neću. Više volim živjeti u Hrvatskoj makar i s nešto manje novca. U Zagrebu imam svoju građevinsku tvrtku, bavimo se adaptacijama stanova i imamo dosta posla. Ne zavidim našim radnicima u Njemačkoj koji većinom jako puno rade, sigurno više nego u Hrvatskoj, a na kraju kada sve poplaćaju, jedva preživljavaju. Zato mislim da je nama u Hrvatskoj bolje”, uvjeren je Babić.
Među one koji u Njemačkoj nisu našli svoju sreću spada i Saša Nestorović (26) iz Vinkovaca koji sjedi za upravljačem autobusa. U prijevozničkoj tvrtki Črnja Tours se kao vozač zaposlio prije tri mjeseca i jako je zadovoljan. Obožava svoj posao iako nije nimalo lagan. Jednom ili dvaput tjedno, obično sa starijim kolegom Nikolom Pavelićem, vozi za Frankfurt i nazad. Ali ne žali se jer je prošle godine iskusio tri mjeseca gastarbajterskog života u Njemačkoj gdje je vozio mikser za beton.
Kako nisam oženjen, morao sam plaćati jako velik porez pa bih mjesečno neto zarađivao jedva 1300 eura. Kada bih platio stan, jako bi mi malo ostajalo pa sam se vratio u Hrvatsku i imao sreće što sam našao ovaj posao koji jako volim i pristojno sam plaćen”, govori Nestorović.
“Po Slavoniji su sela pusta. Ostali su samo starci. Mladi odlaze jer malo tko uspije naći posao na kojem će zaraditi više od 2400 kuna minimalca”, kaže Nestorović dok Pavelić dodaje kako su njihovi autobusi koji svakoga dana voze iz Slavonije za Njemačku uglavnom uvijek puni s time da nekim danima na istoj liniji voze i autobusi drugih prijevoznika.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....