Kako smo spasili Đuru Đakovića i što će tek biti ako u Kuvajtu dobijemo posao stoljeća

Sve sam prilike u životu iskoristio i dokazao sam se isključivo radom, govori mi Tomislav Mazal, predsjednik Uprave Đure Đakovića. Analizira svoj uspon u zadnjih 14 godina. Počeo je kao civilni ročnik u Vladinu uredu za odnose s javnošću 2003. godine. Mlad i prodoran, od PR-ovca uspio je stići do šefa slavonskobrodske tvrtke i preživjeti kao državni službenik na brojnim pozicijama u vrijeme čak tri različita premijera.

Važno mu je naglasiti da bez obzira na to nije član nijedne političke stranke. Očito je silno ambiciozan, a koliko zna i može u biznisu tek treba potvrditi restrukturiranjem tvrtke koja je već drugu godinu u ozbiljnim gubicima i odnedavno ponovno u većinskom državnom vlasništvu.

U ovom trenutku sve u Đuri Đakoviću ovisi o velikom poslu stoljeća u Kuvajtu. Očekivanja su ogromna, i upravo će Mazal postati ili glavni gubitnik ili zvijezda.

Prema kvartalnim izvješćima, Đuro Đaković Grupa nakon minusa od 124 milijuna kuna 2013. godine i 2014. Završit će u gubitku. Koliko će on iznositi?

- Očekujem oko 90 milijuna kuna minusa, što je bilo i očekivano s obzirom na situaciju na tržištu i u firmi. Od prvog dana kad sam postao predsjednik Uprave govorio sam da su radikalne promjene nužne, da moramo prestati gledati Đuru Đakovića samo kao firmu koja ima 93 godine tradicije i prestati govoriti o velikom Đuri, jer takvoga nema već više od 30 godina. U tih 30 godina svijet se tri puta promijenio, mnoge velike firme su propale, a druge, sasvim nove, postale su svjetski lideri.

Đuro Đaković 90 posto prihoda oduvijek je ostvarivao od narudžbi države i državnih firmi. U trenutku kad je zbog krize to stalo nastali su i problemi. Što ste konkretno učinili u ovih devet mjeseci na mjestu predsjednika Uprave?

- Da, oko 90 posto prihoda ostvarivalo se na domaćem tržištu i tako već 20 godina. Zadnjih 13 godina mi smo dioničko društvo izlistano na Zagrebačkoj burzi i samo u tom razdoblju temeljni kapital smanjen je oko milijardu kuna. To je gubitak za sve dioničare i na takvom poslovanju ne možete temeljiti budućnost. To više što je glavna poluga opstanka u tim godinama bila prodavanje vlastitih firmi. Preživljavalo se tako da prodate ono što vrijedi pa taj novac plasirate po firmama koje su neučinkovite, nemaju svoj proizvod, imaju višak radnika i slabu prodaju. Ta dugogodišnja praksa u zadnjih nekoliko godina došla je na naplatu.

To je potvrda da politički postavljene Uprave, prvo HDZ-ove pa HNS-ova, nisu radile ništa.

- Nije bitno tko je na vlasti, nego tko je vlasnik i kako određuje strategiju. Đuro Đaković, kao i većina ostalih tvrtki u metalnoj industriji proteklih desetljeća, nije dovoljno pratio tržište ni što se događa u svijetu. U tom smislu nismo drukčiji od cijele jedne branše koja je izgubila korak u tehnologiji. Nije se dovoljno ulagalo u ljude. Nestalo je znanja i proaktivnosti. Živjelo se uljuljkano, doći će neki posao i zaradit će se već nekako za plaće, umjesto da se stvaralo tržišno orijentiranu kompaniju.

U zadnjih deset dana dvije dobre vijesti. Prvo ste dobili posao za francuski Ermewa Ferroviaire od 61 milijun kuna, a onda predali ponudu za Kuvajt.

- Zadnjih nekoliko godina ipak smo uspjeli promijeniti neke stvari. U vagonogradnji smo puno truda uložili u dizajn i pozicioniranje u specijaliziranim narudžbama u manjim serijama po želji kupca. Prihvatili smo program borbenog oklopnog vozila i u manje od godinu dana preuzeli kompletnu tehnologiju od Patrije. Potpisani su važni ugovori između Patrije i Đure Đakovića, kao i Đure Đakovića i Kongsberga, počeo je transfer znanja i visokih tehnologija na kojima počiva naša budućnost. Tako smo konačno došli do toga da u vojnom dijelu i vagonogradnji imamo što ponuditi svjetskom tržištu.

Je li prema tome konačno došao trenutak da tvrtka više ne ovisi samo o poslovima države?

- Danas u vagonogradnji svu prodaju ostvarujemo na tržištu EU. Ove godine ćemo prvi put imati značajan omjer izvoza u odnosu na domaće tržište. Međutim, povezanost s državnim narudžbama mora ostati snažna u vojnom dijelu jer je ona temelj za izvozne poslove. Uvijek se gleda na to koriste li i vaše oružane snage proizvod koji nudite.

Naravno, kad HŽ Cargo više ništa ne kupuje.

- Ne kupuju, ali kao grupa ćemo imati puno veći izvoz od plasmana na domaćem tržištu. Poslovi u vagonogradnji su ugovori s respektabilnim europskim kupcima i to je jedan od strateških segmenata na kojem baziramo punu zaposlenost kapaciteta. Sve što smo godinama radili sada dolazi na naplatu.

Ipak je glavna vijest da ste predali ponudu za nabavu borbenih vozila u Kuvajtu. Pozvani ste kao jedan od tri ponuđača i to bi bio najveći ugovor neke hrvatske tvrtke ikad. Koliko je realno da ćete dobiti taj posao?

- Znam da su svi nestrpljivi oko tog posla. On je već proglašen poslom stoljeća ne samo za Đuru Đakovića nego i za hrvatske prilike, ali to nije nešto što dolazi preko noći. Nabava borbenih oklopnih vozila za svaku državu je strateška nabava. Priprema traje godinama i uključuje niz studija, od toga što vam treba do toga tko to ima. Zatim se provode testiranja, pa uži izbor proizvođača i tek tada specifikacije narudžbi. Mi smo u tom procesu već dugi niz godina i dogurali smo do kraja. Prošli smo testiranje 2013. godine i s još dva proizvođača pozvani smo da damo financijsku i tehničku ponudu, i to smo učinili u roku do 15. siječnja.

Kad će se znati tko je dobio posao?

- Roka nema, stvar je kupca što će i kada odlučiti.

U ringu ste s globalnim konkurentima kao sto je General Dynamics.

- Ne bih govorio o konkurenciji jer za to nisam ovlašten.

Može li se govoriti o nekoliko mjeseci do zaključenja posla?

- Moja procjena je da je proces pri kraju jer traje već zaista dugo, a Kuvajt želi kupiti oklopna vozila. Zato očekujem i nadam se skoroj odluci.

Jesu li točne procjene da je riječ o najvećem poslu neke hrvatske tvrtke ikad u vrijednosti od 3,5 milijardi kuna?

- Svakako je riječ o velikom poslu, a potencijalni ugovor osim vozila uključuje i cijeli paket koji se sastoji od kompletnog naoružanja, municije i opreme tih vozila, podrške, obuke i svega ostalog. To je puno više od same proizvodnje. O iznosima ne smijem govoriti. Kod takvih poslova uvijek se radi o stotinama milijuna eura, a konačan iznos posla ovisi o tome kako će se opremati vozila.

Već se godinama nadate i velikom poslu od 600 borbenih oklopnih vozila za Ujedinjene Arapske Emirate. Kolike su vam tamo šanse i što ako sve te velike prilike propadnu?

- Na tom se tržištu natječe Patria, a u slučaju pozitivnog ishoda mi bismo vjerojatno bili jedan od pogona za proizvodnju. Međutim, poslovanje tvrtke ne smije se temeljiti samo na tim velikim poslovima. To je nešto što može biti strahoviti okidač za puno toga, puno novca može ući u tvrtku, ali to se možda i neće dogoditi. To su ugovori koji se događaju jednom u deset godina. Moramo naučiti živjeti i biti profitabilna firma i bez toga. Već ove godine moramo stići barem do tzv. pozitivne nule i ne gubiti više novac vlasnicima.

Hoće li to osigurati program restrukturiranja koji upravo provodite?

- Hoće. Cilj je pojednostaviti organizacijsku strukturu. Imat ćemo kompaniju majku s menadžmentom Grupe i dvije velike i jake operativne kompanije. Jedna su Đuro Đaković Specijalna vozila bazirana na poslovnim područjima vojne industrije i transporta, a druga bi bila Đuro Đaković Industrijska rješenja koja bi u energetici i industriji nudila kompletan paket proizvoda od vođenja projekata do pojedinih prozivoda u naftnoj, cementnoj i ostalim industrijama.

Najavili ste otkaze za 200 zaposlenih. Jeste li to riješili? Koliko je teško restrukturirati tvrtku u državnom vlasništvu sa 1100 zaposlenih u Slavonskom Brodu uz stalni socijalni pritisak?

- Đuro Đaković za Slavonski Brod jako puno znači, tih tisuću zaposlenih u Slavonskom Brodu je ekvivalent firmi od 10.000 zaposlenih u Zagrebu. Da krenete u restruktriranje takve firme, to bi i Zagreb osjetio. Međutim, polazim od obrnute teze. Nije pitanje viška 200 ili 300 ljudi, nego je pitanje opstanka njih 800. Kad bi se inzistiralo da je to socijalno osjetljivo, za godinu dana moglo bi postati upitno svih tisuću ljudi. Utvrdili smo da nam je od ranijih 1145 potrebno 806 zaposlenih i na tome radimo. Restrukturiranje mora završiti 1. travnja da bismo već 2015. godine pokazali promjenu smjera i nakon dvije teške godine ušli u plus što se tiče operativne dobiti.

Država je ponovno većinski vlasnik sa 60,28 posto dionica. Dokapitalizacija je propala i država je bila prisiljena preuzeti 42,7 posto novih dionica za 65 milijuna kuna.

- Ne bih se složio da je propala jer je dokapitalizacija uspjela tko god je na kraju upisao dionice. Postavili smo prag uspješnosti na 80 milijuna, prikupili smo 87,2 milijuna i ostvarili cilj. Država je bila dioničar i povećala je svoj udio.

Nije imala izbora jer je spašavala tisuću radnih mjesta u Slavonskom Brodu.

- Imala je izbora. Uvijek gledate što dobivate, a što gubite. Država se postavila kao dioničar štiteći vlastito ulaganje i interese kompanije. Mislim da se vodila tržišnim motivima i vjerujem da će kao dioničar imati od toga koristi. Nažalost, mi smo primjer gdje se vidi da ono što se se priča o višku novca, a manjku prilika za ulaganje, nema uporišta u praksi. Danas novca u Hrvatskoj za vlasnička ulaganja nema. Imate mirovinske fondove i državu, mi se nismo imali kome drugome obratiti. Jasno smo rekli da se radikalno mijenjamo, izlazimo na burzu i da želimo tzv. equity ulaganje.

Morate priznati da bi to bilo rizično ulaganje.

- Apsolutno sa stajališta nekog investitora to može biti rizično, ali takvih investitora ima, samo očito ne u Hrvatskoj. U Hrvatskoj nema investicijskih fondova koji idu za većim rizikom, nema pravih private equity fondova. Imamo štednju u bankama i mirovinske fondove i od toga se nismo pomakli. Đuro Đaković je potencijalno vrlo uspješna priča, i to je apsolutno rizik, ali u svijetu ima onih koji su spremni na takav rizik.

Kao što je Nenad Bakić, drugi najveći dioničar?

- Kao što je i Nenad Bakić, čovjek koji ulaže vlastiti novac jer vjeruje da za to ima razloga. To je njegov rizik.

Bi li priča bila već danas drukčija da ste uspjeli preuzeti HŽ Cargo koji je ponovno pao na teret proračuna?

- HŽ Cargo je u poslovnim problemima i mi smo već 2011. godine znali da se naš ključni kupac suočava s tim problemima te smo se postavili aktivno jer smo znali da smo inače mi sljedeći. Bilo je nekoliko ideja koje nisu naišle na interes države kao vlasnika. Od osnivanja zajedničkog društva za najam vagona, pa je HŽ Cargo čak imao ideju da se mi kreditno zadužimo i njima damo vagone u najam. Da smo to napravili, bili bismo danas mrtvi. Mi smo zatim našli partnera u češkoj AWT kompaniji s kojom smo imali ispregovaran ugovor prema kojem bi svi vagoni potrebni HŽ Cargu temeljem njihova plana restrukturiranja bili proizvedeni u Đuri Đakoviću, a i sav remont vagona također bi bio naš posao.

Krivite li i vi ministra prometa za propast tog posla?

- U biznisu nema mjesta ni krivnji ni ljutnji. Oni su odlučili ići u drugom smjeru i raspisati novi natječaj. Mi smo se zbog toga razišli s Česima jer nismo ispunili što smo trebali. Zatim smo oformili domaći konzorcij Đuro Đaković s dva fonda za gospodarsku suradnju Nexus i Questus jer smo znali da će najveći teret restrukturiranja u svakom slučaju podnijeti država. Rok za predaju obvezujućih ponuda bio je takav da je fondovima bilo nemoguće osigurati dozvolu i provesti dubinsko snimanje. Na kraju smo saznali da onaj tko je predao ponudu nije odradio dubinsko snimanje. To je za nas završena priča. HŽ Cargo nije trenutno u našim planovima kao kupac niti jednog vagona.

U jedanaest godina uspjeli ste doći od pozicije civilnog ročnika u uredu za odnose s javnošću Vlade do predsjednika Uprave Đure Đakovića. Jeste li kompetentni za ovu poziciju?

- Ne zavarujem vozilo, ne dizajniram ga, ne radim elektroniku. Ne moram biti stručnjak u tom smislu, nego moram znati upravljati sustavom, a ja sam u sustavu odgojen i u sustavu izrastao. Prilike koristim svojim radom i zalaganjem, tako je od 2003. godine kad sam došao u Ured za odnose s javnošću. Poslije su mi ponudili da ostanem raditi na ugovor o djelu, dočekali su me izbori i lako mi se moglo dogoditi da mi se zahvale na suradnji. Međutim, riječi tadašnje glasnogovornice na odlasku Sanje Kos Ratku Mačeku bile su značajne utoliko što mi je dao priliku i svojim sam radom i tu priliku opravdao. Kad je počela kampanja za predsjedničke izbore 2004., Maček me jedno jutro pozvao u ured i rekao mi da on odlazi u stranku na tri mjeseca, a meni ostaje ured. Rekao sam ok i idući dan, kao 27-godišnjak, bio u avionu s premijerom Sanaderom za Bruxelles. Da sam u tom trenutku oklijevao, zasigurno ne bih uspio.

Veće je pitanje kako ste uspjeli opstati nakon što ste bili desna ruka Damiru Polančecu u Ministarstvu gospodarstva i onda preživjeti novu promjenu vlasti bez obzira na veliki pad Polančeca.

- U ožujku 2005. godine dobio sam zadatak pratiti novog mladog potpredsjednika Vlade zaduženog za gospodarstvo. Kako nije imao svoje ministarstvo, dvije godine smo dvojica mojih kolega i ja bili cijeli tim koji je imao i tako obavljali sve zadaće koje je pred nas postavljao. A u to vrijeme su se događale značajne stvari u tom resoru, kao što su IPO HT-a i Ine, restrukturiranje brodogradnje i željezara. U svemu tome sam aktivno sudjelovao. Kad je HDZ 2007. dobio izbore, Polančec me povukao u Ministarstvo gospodarstva, ali tada sam jasno rekao da se ne vidim samo u odnosima s javnošću, nego sam tražio da budem savjetnik ministra, da se i službeno bavim poslovima kojima sam se do tada bavio. U Nadzorni odbor Đure Đakovića ušao sam 2009. godine prvo kao član, a onda kao predsjednik i dosta se angažirao naročito kad je 2010. nastao problem dugova prema dobavljačima koji je prijetio nemogućnošću da Specijalna vozila pokrenu proizvodnju BOV-a. U prosincu 2010. postao sam član Uprave, a lani i predsjednik.

Jeste li član neke političke stranke budući da je poziciju u Đuri Đakoviću dobio HNS?

- Ne, nikada nisam bio i nemam namjeru. Imenovan sam odlukom Nadzornog odbora bez obzira na stranačku nepripadnost.

Je li naporno živjeti na relaciji Zagreb-Slavonski Brod?

- U prosjeku sam tri puta tjedno u Slavonskom Brodu gdje je proizvodnja i operativno poslovanje, ali nisam uvijek nužan tamo jer se većina stvari događa u Zagrebu i u inozemstvu. Imamo sina od sedam i pol godina i zato se svaki dan nastojim vraćati iz Slavonskog Broda.

Kako ste sa sinom preživjeli bez supruge Tamare Obradović Mazal za vrijeme predsjedničke kampanje u kojoj je ona obnašala funkciju šefice kampanje Ive Josipovića? Kakav je sad njezin plan?

- Najviše je to osjetio sin i bilo je ponekad teško. Moja supruga ima u planu neke svoje projekte. Stručna je u svom poslu pa se za nju ne brinem.

Kad ste kao civilni ročnik stigli u Vladu, tamo ste našli ljubav i ostvarili karijeru.

- Kad sam te 2003. stigao u Vladu kao civilni ročnik, Tamara je bila pomoćnica ministra. Bio sam dovoljno hrabar da je pozovem da održi predavanje na jednom seminaru u Umagu. U Umag na kraju nije otišla, ali smo mi izišli van. Svatko od nas gradi svoju karijeru, a oboje bez obzira na poslovnu vezanost uz javni sektor pokušavamo funkcionirati isključivo profesionalno i ne vezati se ni uz jednu političku stranku. To u Hrvatskoj nije jednostavno, ali nije nemoguće.