Početkom rujna odjeknula je vijest kako je Hrvatsko društvo filmskih djelatnika kandidiralo film Tomislava Mršića “Kauboji” za hrvatskog predstavnika u utrci za Oscara.
Film je premijerno prikazan lani, redateljev je prvijenac, a temelji se na autorskom projektu, kazališnoj predstavi Saše Anočića “Kauboji”, što ju je 2008., u ožujku, producirao zagrebački Exit teatar.
Predstava je postala kultna, gledatelji se broje u tisućama, a njezin je autor potom napravio još nekoliko sličnih uspješnica. U “Kaubojima” je riječ o sedmero-osmero gubitnika što pokušavaju napraviti kazališnu predstavu, u kazališnoj predstavi. Priča je slojevita, duhovita, socijalna...
Redatelj Mršić danas ne spominje Anočića, koji međutim osporava njegov film. Saša Anočić (r. 1968.) donedavni je ravnatelj zagrebačkog dječjeg kazališta Trešnja, poznati glumac i prije svega kazališni autor. Sada govori jer, kaže, više ne može prešućivati nepravdu koja je počinjena njemu i njegovoj umjetnosti. Anočić u filmu (kao i u predstavi) igra glavnu ulogu, pa je spor to delikatniji, osobito što Anočić najavljuje i tužbu…
Zašto nema vašega imena među potpisanima u autorskoj ekipi filma “Kauboja”?
- Zato što je tako odlučio redatelj. Redatelj Tomislav Mršić i voditeljica producentske kuće Suzana Pendek, njegova supruga, bili su me pozvali na razgovor. Zanimala ih je ekranizacija moje kazališne predstave. Isprva nisam htio pristati jer su “Kauboji” na svaki način moj životni projekt. Bilo je samo pitanje vremena kad ću početi raditi film. No ipak sam popustio, ali uz uvjet da odlučujem upravo o svemu što čini jedan film. Dakle: uvjet je bio i da ću biti suscenarist i suredatelj. Ispočetka naša je suradnja tekla po dogovoru. Sjeli smo Mršić i ja za stol i stali se dogovarati oko scenarija, bistriti likove. Odmah smo se dogovorili da će se film temeljiti uglavnom na prvom dijelu predstave. Dogovorili smo se o mnogo čemu, primjerice o likovima koji se u predstavi spominju ali ne igraju. Ostalo je manje-više sve bilo jasno i profilirano.
Što ste vi konkretno radili na filmu, osim što glumite?
- Uobličio sam scene, podupro ih natuknicama, za početak, i potom smo se dogovorili da on nastavi rad na prvoj trećini scenarija. Taj uključuje dijelove što se u predstavi tek spominju. Drugi pak dio filma sadrži originalan tekst, iz same predstave dakle. Dogovor je uključivao Mršićevu obvezu da mi predoči svoj rad i da ga i ja provjerim te da donesemo zajedničku odluku.
Zašto ste se razišli?
- U stvari, “priča” je funkcionirala sve dok scenarij nije prošao na natječaju Hrvatske radiotelevizije. Na tom primjerku scenarija bili smo potpisani obojica, ja na prvom mjestu. I od toga trenutka promjena biva gotovo trenutačnom. Nadalje, nisu mi se svidjele scene koje je napisao i to sam mu obrazložio, dakako i na papiru i u četiri oka. Naime, dogovor je bio da riskiramo i da do krajnosti zađemo u tragikomediju, pa je podvlačimo mojim tekstom u “offu” i da moramo promijeniti većinu njegovih scena. Naime, shvatio sam da će naprosto cijela prva polovica filma biti dosadna. Sve otad nesuglasice su rasle.
Što se točno dogodilo?
- Evo što je on učinio: osobito je bezobrazno što je na svoju ruku odabrao glumce. Ostavio je svoje, po mojoj umjetničkoj procjeni, idiotske scene. Da se što više uštedi, snimanje je potrajalo samo mjesec dana. Bio sam inzistirao na najmanje dva mjeseca. Tri mjeseca uoči početka snimanja počeo je mijenjati scenarij i za drugi dio filma. Marica i Juraj se u filmu sad pojavljuju 20 minuta nakon što su se trebali pojaviti. Štoviše, glumci su se počeli buniti i žaliti se meni. Prije svega Živko Anočić, Matija Antolić, Ivana Rushaidat i Kruno Klabučar. Našao sam se u dvojbi: da napustim cijeli projekt (budući da komunikacija postaje nemogućom) ili da ostanem i pokušam spasiti što se spasiti da. Iz razumljivih mislim razloga - ostao sam.
Posebno me muči što sam se mjesec dana uoči snimanja morao boriti da zadržim funkcionalnost drugoga dijela filma, redoslijed pojavljivanja aktera. U tom sam manje-više uspio, ali zato nisam stigao popraviti prvi dio.
Kako je protekao rad na setu?
- Dakle, mjesec dana uoči snimanja i taj mjesec na setu - cijelo sam vrijeme popravljao scenarij i davao tekstove glumcima. Govorio im kako što da snime i tako dalje.
Poput mene, glumci su bivali nesretni i nezadovoljni s Mršićem, no bili smo svjesni da se film ne može raditi u nategnutoj atmosferi. Rekao bih da smo se upravo krajnjim naporima potrudili u posao unijeti pozitivnu energiju. Eto, po cijele bih noći pisao scene koje su se sutradan snimale, Mršić nije pojma imao što ću kazati glumcima za pojedinu scenu. A i nije ga bilo briga. On se zabavljao dok sam ja, što se kaže, dušu ispustio.
S druge strane, nije na odmet informacija da mnogi u filmskoj ekipi, uopće nisu znali da se snima po mojem tekstu.
Jeste li uopće pogledali film?
- Film pak nisam uspio pogledati do kraja jer me duša boli. Jedino, eto, znam da obiluje scenama što sam ih napisao od riječi do riječi. Ne mogu evo vjerovati da me Tomislav Mršić nije potpisao kao suautora. Štoviše, nema niti napomene da je film napravljen po mojoj kazališnoj predstavi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....