ANALIZIRA INOSLAV BEŠKER Napravom su zaprijetili pokvarenom tvorničaru

Hrvatska policija je još 11 siječnja baratala podatkom da je Vojislav Blažević barem indirektno povezan s jednim paklenim strojem pronađenim prije osam godina u poduzeću za proizvodnju namještaja u Furlaniji, u Ipplisu, u općini Premariaccu nedaleko od Udinea.

Doduše, kada se uzme u obzir sve što su tada novinarima rekli inženjerci Kotarskoga karabinijerskog zapovjedništva u Udineu, pakleni stroj je bio savršeno složen, ali podešen tako da ne eksplodira na prve dodire. Bilo je dovoljno, precizirali su tada, da je detonator bio povezan s omotom paklenog stroja, ili da su žice bile postavljene tako da stroj eksplodira čim se prekine jedna ili druga žica koja povezuje mobitel, kao detonator, s inicijalnim punjenjem.

Stroj je, međutim, bio podešen da eksplodira tek kad se oglasi zvonjava mobilnog telefona povezanog s inicijalnim punjenjem.

Ponoćni bombaš Vojo Blažević i dalje štrajka glađu: 'Ići ću do kraja, nevin sam! Neopravdano me sumnjiče'

Svejedno je Stefano Portello (tada 40) imao više sreće nego pameti, jer je, uočivši sumnjiv omot, odlučio ne samo maknuti ga, nego i otvoriti ga i otkačiti električne kontakte koji su povezivali mobitel s inicijalnim eksplozivom.

Upravo zbog takve hrabrosti, nimalo racionalne, eksplodirala je svojedobno bomba hrvatskih terorista u New Yorku, pa je jedan od njih, Zvonko B., osuđen na dugogodišnju kaznu zatvora, iako je njihova navodna nakana bila da bomba bude pronađena i da ne eksplodira, nego da posluži kao opomena. Potporučnik inženjeraca Patrizio Falcomer bio je zgranut.

Objašnjavao je da on i njegovi ljudi koriste zaštitna odijela i kacige kako ih ne bi ozlijedila eventualna eksplozija, kako paklene strojeve pomiču mehaničkim rukama, kako ih izbliza snimaju preciznim pokretnim telekamerama te kako u svakome iole sumnjivu slučaju otvaraju stroj snažnim vodenim topom, što sprečava eksploziju.

Hrabri Portello je tako otvorio mobitel, a u njemu je bila slovenska SIM kartica na kojoj je bio i Blaževićev broj. To nije bilo dovoljno da ga se inkriminira kao bombaša, ali jest da ga se poveže s tim strojem odnosno s ambijentom koji je izrađivao paklene strojeve. Po komponentama istražitelji su zaključili da je proizveden na području bivše Jugoslavije, odnosno da su ga sastavili eksjugoslavenski specijalisti, diverzanti ili kriminalci.

Taj pakleni stroj Monica Biasutti, javna tužilica u Udineu, nije uvrstila u terorizam, ponajprije zato što je evidentna meta bilo zastrašivanja, bilo eksplozije, bio Antonio Sibau (tada 65), propali poduzetnik, pored čije lakirnice je nađen pakleni stroj.

PONOĆNI BOMBAŠ Otkriveni novi detalji: Je li Blažević eksploziv nabavljao u BiH?

Portello je bio njegov uposlenik. Godinu dana ranije Sibau je bio žrtva napada u svojoj tvornici: neznanci su upali, pretukli ga i opljačkali. Svejedno je tvrdio da je veoma iznenađen i uplašen bombom, ali da nema pojma o čemu je riječ, tko ga ima na zubu. Istina, priznao je novinarima, tvrtka mi je u likvidaciji, ali nikome nisam dužan.

Čovjek bi mu povjerovao na riječ - da se Sibauovo ime nije 2008. pojavilo u sasvim drugačijem kontekstu. One iste 2005. njemačke tajne službe otkupile su od Heinricha Kiebera, službenika Liechtenstein Group Lgt - zapravo banke u vlasništvu lihtenštajnske vladarske obitelji - popis s imenima 4000 ulagača koji su u Vaduz spremili potajice svoj novac da ne bi platili porez u domovini.

Za Kieberom je Lihtenštajn raspisao međunarodnu potjernicu, ali Njemačka ga je zaštitila. Pa kad je pretresla sve sa svojima, darovala je dijelove popisa prijateljskim državama, te je tako Italija dobila podatke o 157 računa koje su ondje držali njezini državljani. Na tom se popisu našao i siroti Sibau.Hrvatski građani, koji posljednjih dvadesetak godina čitaju crnu kroniku, znaju da se mlaćenja odnosno bombe koriste kao sredstvo uvjeravanja kada neki tajni ortak zadrži dio novca za koji drugi smatra da njemu pripada.

Bombaše sigurno nije zanimalo je li Sibau zanitao talijansku državu, gurnuo tvrtku u likvidaciju kao neuspjelu, a prethodno iz nje isisao novac i pohranio negdje vani, kao što su to rado činili hrvatski kapitalisti u zlatnim godinama prvog perioda HDZ-ove vlasti. Ali ako je od nekoga uzeo novac na posudbu, ili kao partnerski udio, pa slagao da mu nema odakle vratiti jer je tvrtka otišla na bubanj - onda je sasvim logično da stignu batine, odnosno bomba, koja jamačno neće eksplodirati pod pogonom koji se može unovčiti. Bomba kod Udinea, po svakoj logici, nije imala veze s terorizmom, nego s kriminalom.

Ako je to bio slučaj i u Podsusedu, onda nije čudno da Blažević ne govori - oni koji naručuje te poslove ne šalju u zatvor, nego pod zemlju ili u kupku s kiselinom koja rastvara truplo.