SPAS U HRVATSKOJ

SIRIJSKA OBITELJ U SPLITU 'Primili su nas toplo i ljudski, jedino nam treba posao'

Hasan Marjan i Dima Tarabusi imaju samo jednu božićnu želju za svoju obitelj - naći posao i raditi
 Vojko Bašić / CROPIX

Život je lijep. Gotovo pa idila, ljubav, vlastiti stan, ona radi kao računarni administrator, on je profesor arapskog jezika, u slobodno vrijeme trener nogometa za djecu. Grad u kojem žive je među najstarijima na svijetu. Kultura u kojoj uživaju poznata svima. I onda život više nije lijep. Stigao je rat u Siriju.

Tko će bolje od nas znati kakav je osjećaj kada granate padaju, a ti ne znaš na koji način zaštititi najmilije? Tko će bolje od nas znati kako je spakirati cijelu svoju prošlost i uspomene u jednu jedinu torbu i otići iz mjesta koje zoveš dom?

Upravo se to dogodilo obitelji Hasana Marjana (38) i Dime Tarabiši (36). U želji da im djeca dožive bolji život, spremili su Fouada (15), Rand (13) i malenu Limu (3) i krenuli na put kojem nisu vidjeli ni kraja ni cilja.

– Putovanje iz Alepa trajalo je danima. Žene su bile odjevene u burke, čak i najmlađa. Do Tartusa smo, umjesto četiri, putovali osam sati, svako malo su nas zaustavljali i pregledavali vojnici, nekako smo se dočepali Egipta – kazuje za Slobodnu Dalmaciju Dima u njihovu novom, splitskom domu.

Dima je Hrvatica po majci, pa joj i djeca imaju dvojno državljanstvo. Zato je obitelj i dogovorila da pokušaju stići do Hrvatske. Zašto baš Split, pitamo.

– Alep je milijunski grad, znamo da nam upravo grad omogućuju više šansi za dobar posao, ali i više šansi i mogućnosti za našu djecu – kazuje Dima.

I grad pod Marjanom ih je primio kako samo on zna, toplo i ljudski. Pomoći ne nedostaje, ali obitelj istog prezimena kao i što je ime naše ljubljene park-šume (znakovito?) preponosna je da bi pomoć primala. Sve što oni trebaju jest – posao. Upravo zato i razgovaramo u ovo predblagdansko vrijeme. Raditi, to je sve što si obitelj Marjan želi. To je ona želja koju bi rado napisali na papirić i ostavili pod božićnim drvcem.

– U Alepu su se religije i kulture miješale, naši prijatelji, katolici, uvijek su svečano proslavljali Božić. Uvijek se pazilo da žene imaju najljepše frizure, izvanrednu šminku, novu odjeću, svečano se odlazilo u crkvu, a zatim na večere. Nije bilo kao kod vas, da je Božić obiteljski blagdan, već je bio pravi, svečarski – prisjeća se sa sjetom Dima.

– Odlazili smo s našim prijateljima zajedno u crkvu i potom slavili Božić, baš kao što su i oni slavili naše blagdane s nama – dodaje Hasan.

– Ne znam kako je sada, ponekad uspijemo kontaktirati obitelj i prijatelje, ako radi internetska linija – veli nam. Njihova je zgrada pogođena, jedan od zidova stana srušen, no prijtelji im još uvijek obiđu dom, čisto onako, znate vi kako... I zašto...

Svi Marjanima žele pomoći, ali oni opet i opet napominju da sve što im treba jest jedino i samo posao. Hasan je profesor arapskog jezika; zar ni jedna škola stranih jezika u našem gradu ne treba takvog stručnjaka, takvog izvornog govornika? Radio je on godinama i u alepskoj općini, trenirao, rekosmo već, djecu nogometu, radio u posebnim školama, bavio se PR-om, pisao za tamošnje novine. A Dima tek! Ona je kompjutorska administratorica, bavila se PR-om, no onaj umjetnički “klik” ju je odveo i u vizažističke vode. Majstorica je make-upa.

– Želim svojoj djeci dobar život. Kako da ih naučim poštenju i radu ako ne primjerom? – pita se Hasan.

– Kad narastem, bit ću liječnica. Pomagati ljudima. U školi volim hrvatski jezik, engleski i matematiku – kazuje nam Rand, koja je, priznaje, tužna što su počeli zimski praznici.

– Neću viđati prijatelje – veli.

A ona mala zvrkica od Lime sve nešto skakuće oko nas, trepće plavim okicama i svašta bi nam nešto ispričala da ju nije sram.

Fouad će također biti liječnik, puna kuća likara, smijemo se s Dimom. U školi je besprijekoran, premda ga je ipak malo pogodilo što mora ići u niži razred negoli u Siriji. Tamo je imao crveni pojas u teakwondou, trenirao plivanje i nogomet, bavio se košarkom, ovdje je ostao u šoku zbog Hajduka.

– Svi moji prijatelji navijaju za Hajduk i govore o njemu. I ne samo prijatelji, već svi ljudi u Splitu – čudi se Fouad.

– Sviđa mi se jako grad, jedini je problem jezična barijera – kazuje nam na odličnom engleskom jeziku, te dodaje:

– I speak English i MALO hrvatski, but I must PUNO hrvatski govoriti. Tri puta tjedno obitelj Marjan odlazi na satove hrvatskog jezika, napreduju, raduju se napretku. Svi bi, pak, bili sretniji da se nađe posao.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. studeni 2024 07:18