'Drogba je u samo dva poteza uništio moj san o osvajanju Lige prvaka'

Svi su bježali od lopte, bijele točke i odgovornosti. I Contento i Kroos i Timoščuk. Müller i Ribery već su bili vani, Robbenu više nisu dali ni blizu bijele točke. U četvrtoj seriji raspucavanja red je bio na Oliću .

- Pita me Robben - kamo ćeš pucati? U golmanovu lijevu stranu. Uhvatio se za glavu. Nemoj, ni za Boga, mene je pročitao. Nisam ga poslušao, pucao sam u ‘Robbenovu’ stranu i Čech me pročitao…

Ovo je priča o trijumfu malog, bogatog londonskog kluba, “bez povijesti”, kažu jalni susjedi, koji ironično zovu Chelski. U dramatičnom finalu, prepunom trauma, taj klub je u Münchenu svladao najorganiziraniji europski klub, koji na računu ima opipljivih 350 milijuna eura u gotovini, koji će 2015. godine biti vlasnik Allianz Arene, klub u kojemu su do subote navečer igrala dvojica Hrvata. Ali, budimo pravedni, makar nam se ne sviđa nogomet koji prakticira Chelsea, taj londonski klub, koji je englesko prvenstvo završio na šestom mjestu, na putu do europskog trona je pobijedio Napoli, Barcelonu i Bayern. Na koji način? Na talijanski. Talijanski treneri opet su u modi, nakon što je Roberto Mancini pobijedio u Premiershipu, sada je Roberto di Mateo trijumfirao i u Ligi prvaka. Važno je biti Talijan i važno je zvati se - Roberto!

Ovo je priča o “starim dečkima”, Didieru Drogbi i Ivici Oliću. Navijači Bayerna već su se razišli, Arenom je odjekivalo “Chelsea is the best”, a Didier Drogba je stajao pred tribinom u plavom i plakao. Taj nogometaš, jedinstveni primjerak fair playa, koji svojim sportskim autoritetom zaustavlja rat u Obali Bjelokosti, kojeg u penzionerskim godinama želi dovesti i Barcelona, plakao je jer su se ostvarili svi njegovi sportski snovi. On je te večeri vratio Chelsea među žive i u igri živaca zabio peti, odlučujući jedanaestarac Manuelu Neueru. Pažljivo sam ga promatrao; dugo je gledao u oči njemačkog golmana, bez straha da će ga pročitati…

U teniskom centru u Ottobrunnu kod starog dobrog Ante vladala je komorna atmosfera. Svi su čekali Ivicu Olića, nogometaša koji je u dvije godine izgubio dva finala Lige prvaka i koji je te večeri zaključio epizodu u Bayer- nu. Pojavio se tek iza dva poslije ponoći, morao je na zajedničku večeru, koju je klub organizirao ma kako završilo.

- Jeb’o te led - rekao je potpuno iscrpljen i iscijeđan Olić, makar je igrao tek pola sata.

- Ne žalim toliko za promašenim penalom, koliko mi je žao prilike. Ma koga vraga sam išao dodavati, morao sam sam završiti akciju. Ali, nisam vidio da to nije Mario Gomez, već van Buyten, Gomez bi sigurno poentirao…

Još mokar od velike utakmice, Olić je naručio čašu bijelog vina i počeo nevjerojatnu priču.

- Ono finale, izgubljeno prije dvije godine, nije nam teško palo, ali ovo nas je dotuklo. Izgubiti ovo nakon takve dominacije, nakon što smo razbili Real u Madridu, nakon što je Drogba 80 minuta uglavnom igrao centarhalfa i onda nam u dva poteza uništio san. Nevjerojatno.

Što je nakon svega rekao Jupp Heynckes?

- Nije rekao ni riječi, vidio sam da je izgubljen. Nije ti žao ako te netko razbije, šutiš, pokriješ se po ušima. Ali, kada je Gomez, za razliku od Drogbe, tako indisponiran, kada promaši tolike zicere. Na kraju moraš čestitati Chelseau, na isti način su pobijedili i Barcelonu. Iako nisu pošteno zapucali prema golu, a to je ipak finale Lige prvaka. Nadam se da ovakav nogomet više nikada nećemo gledati u finalu Lige prvaka.

U utorak, na utakmici protiv Nizozemske u Allianz Areni, Ivica Olić će se rastati s Bayernom. Neće na odmor, na pripreme reprezentacije doći će već u četvrtak.

Hoće li ovaj šokantni završetak sezone u Bayernu biti psihološki ožiljak. Treba s tim teretom igrati na Europskom prvenstvu?

- Ne znam, nisam se još ohladio, iako mi se po glavi stalno vrti - ovo ti je bila zadnja šansa za osvajanje Lige prvaka. Žao mi je što mi trener nije dao koju minutu više, Bosingwa je već bio gotov, padao je s nogu. Opet, bio sam dio jedne velike priče i sve mi je više žao. A možda bi najbolje bilo da uopće nisam ulazio, da nije bilo te fatalne 88. minute. Ali, ovaj put nisam plakao kao protiv Turske, kada smo izgubili u zadnjim sekundama. Uostalom, kao i ovo finale. A bili su svi preduvjeti da na pripreme dođem kao pobjednik Lige prvaka. No, to je nogomet…

Ivica Olić se već ovog tjedna vraća u Hrvatsku, u našu nogometnu stvarnost. I naprije će se sudariti s pitanjem - je li Bilićev odlazak srušio atmosferu uoči Eura?

- Njegov odlazak bio je očekivan, svi smo znali da neće ostati. Da je šutio i tajio, poslije bi rekli - skrivao se, varao nas je, bio je licemjer. Sad svi znamo, svi znamo da se želi oprostiti s dobrim rezultatom i to sasvim sigurno neće utjecati na igrače. I mi imamo veliku želju napraviti dobar rezultat. Bilić je bio pošten prema nama, budimo i mi fer prema njemu.