Tekst “Još uvijek oluja” (Immer noch Sturm) napisan je 2010., u slijedu velikih priča epskoga daha - a la John Ford - kakve Peter Handke piše posljednjih godina. Kritičar utjecajnog časopisa Neue Zürcher Zeitung piše da je ovo važan tekst na kraju jedne moćne linije koja počinje romanom “Žalost onkraj snova”, i u sredini remek-djelom “Novi početak”. Handke je u Jugoslaviji imao agilnog izdavača u Dečjim novinama iz Gornjeg Milanovca, a u Hrvatskoj ga objavljuje Fraktura.
Ovo slovo je i poziv na prijevod teksta iznimne literarne kvalitete, koji čini serija monologa u neprestanom preplitanju i alternaciji. Govori ih sedam osoba: Pripovjedač (“Ja”) koji se predstavlja kao ostarjeli pisac, a sam Handke posudio mu je brojne crte iz vlastite biografije, njegova “rosno mlada” majka, majčini roditelji, njezina tri brata i sestra.
Pripovjedač ide u susret osobama koje dolaze iz prošlosti i pričaju svoje priče, i to od 1936., a svaki glas čuva svoju posebnost, svoj stil. Priča je to o obiteljskoj tragediji - dva od trojice ujaka poginula su u ratu - ali istovremeno je riječ o epopeji jednog hrabrog naroda “zečjeg srca”, ali koji je velik baš zbog svoje spremnosti da se suoči s velikim olujama dvadesetog stoljeća. Točnije, to je slovenska manjina u austrijskoj Koruškoj, amblematična za sve vječite gubitnike Povijesti, njihovu otporu nacistima i germanizaciji, o Handkeovu promišljanju svojih korijena i vlastite biografije.
Peter Handke
Pristrani kroničar
Tekst je ambivalentne rodne strukture, dvojba o romanu ili drami privremeno je riješena prije godinu i pol kad je kao drama praizveden na Salzburškom festivalu u režiji njemačkog redatelja bugarskoga porijekla Dimitra Gočeva, našoj publici poznatog preko gostovanja na Festivalu svjetskog kazališta. Tekst je potom igran u Thalia teatru u Hamburgu, Berlinu, bečkom Burgtheatru, a za njega je Handke dobio dvije najuglednije njemačke nagrade za dramski tekst. Sam sam ga predložio upravi Slovenskog narodnog gledališča u Ljubljani, gdje smo ga premijerno prikazali 11. svibnja, a u Slovenskom stalnom gledališču u Trstu koji je koproducent, u ambijentu vrlo sličnom onom u Koruškoj, 24. svibnja.
“Fantastična knjiga, među najboljima u piščevu opusu”, piše Die Welt, a Der Standard se ne libi napisati da je riječ o “najljepšem tekstu koji je Handke ikad napisao… Njegova snaga počiva u jeziku, u glasu, u načinu na koji ljudi govore, vesele se ili kazuju svoju žalost…”
U Hrvatskoj, Sloveniji, Francuskoj Peter Handke živi sa stigmom pristranog kroničara ratne Srbije, koju je redovito obnavljao u brojnim posjetima moralno dubioznim figurama, dekoracijama kojima su ga kitili primitivni političari te na kraju govorom na sprovodu Slobodana Miloševića koji je pretvorio u nekrofilski cirkus. Njegovi stavovi stajali su ga skidanja s repertoara Comedie Francaise, što je podržao velik broj intelektualaca i umjetnika izražavajući prezir prema njegovu neodgovornom egzibicionizmu.
Ostao bez Nobelove
Upravo u Slovenskom narodnom gledališču njegovo je izlaganje sredinom devedesetih izazvalo uzvike negodovanja i žestok skandal. Pobornik Jugoslavije kao oaze trećeg puta, i slavenofil koji je u njoj vidio ostvarenje političke utopije, nije lako prihvatio odvajanje Slovenije koja je tako brzo postala najgora kopija najgore verzije Zapada. Hrvatska ga je javnost promptno svrstala u neprijatelja i tako je šutnja obavila njegova djela od devedesetih naovamo. Prisjećanje na kultnog “Kaspara” s Ivicom Vidovićem u Teatru ITD spada u drugačiju vrstu memorije. U domaćem teatru nikad nije prihvaćen kao jedan od ključnih inovatora kraja 20. stoljeća. Opći je stav da Nobelovu nagradu nije dobio samo zbog političkih mrlja na vlastitom profilu. Što je rečeno, rečeno je, “Olujom” se Handke vratio na svoj književni teren, kao da pokušava nadići posljedice koje je u krajoliku ostavila njegova medijska oluja.
Tekst je duboko uronjen u povijesnu, političku i aktualnu sliku svijeta, ali Handkeovo pisanje smješta ga izvan svega toga, na granice mita i stvarnosti. Odabir fikcije umjesto jednostavnijeg osobno-ispovjednog dnevničkog projekta govori o ambicioznom projektu koji se dotiče i samih kršćanskin načela, diskretno upisanih već u citatu Georgesa Bernanosa na početku djela koje otprilike kaže da je onaj pravi smisao života dostupan samo djeci, herojima i mučenicima. Handke se opire svakoj pretjerano pokazivačkoj aktivnosti, a kad želi poslati neku veliku poruku, stavlja je u ruke i usta glasniku koji je star ili premlad, koji se njom poigrava, gužva je, iskrivljuje, rašiva. Tako se otvara prostor sumnji i pitanju može li jezik uopće izraziti smisao onog skrivenog.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....