JURICA PAVIČIĆ Možda smo se riješili HDZ-a Kevinih jama i dlakavih skojevki, ali tu je još uvijek 'business as usual' HDZ

U listopadu 2013. Hrvatski sabor na prijedlog Vlade Zorana Milanovića izglasao je jedan od najživopisnijih zakona u inače živopisnoj prašumi hrvatske pravosudne republike. Taj se zakon - ako slučajno ne pamtite - zvao Zakon o strateškim investicijskim projektima Republike Hrvatske.

Taj zakon izglasan je nekako u vrijeme kad se Milanovićeva Vlada nalazila u svojoj “probusiness” fazi i htjela pošto poto nadjačati ono što se obično zove “antiinvesticijska klima”. Bijesni poduzetnici, jednako veliki i mali, godinama su se žalili, uglavnom razumljivo, da s Hrvatskom i njenom administracijom ne mogu izići na kraj. Žalili su se na sporu papirologiju, inertne urede, dvosmislene propise, tzv. lokalne šerife te na kafkijanski labirint koncesija, prostornih planova, studija ovih i studija onih. Tadašnja Vlada taj je problem riješila na originalan način. Pošto je konstatirala da je hrvatska pravna država nefunkcionalna te da će takva zavazda ostati, napravila je “fast track” sličan onom kojim u prometnoj špici voze tramvaji i taksisti. Staru, nefunkcionalnu i korumpiranu državu ostavila je nama običnim smrtnicima te onim “nestrateškim” poduzetnicima - gostioničarima i frizerima, malim hotelijerima i vlasnicima limarija, ljudima koji zarađuju za život tako što suše kulen, grade male brodice ili uzgajaju tune. Njih je osudila da i dalje mjesecima utjeruju papire, da i dalje čekaju da ih poškropi milost kakve koncesije, studije ili detaljnog plana uređenja.

A za one druge investitore - dakle, one “strateške” - Milanovićeva je Vlada zato pripremila VIP paket usluga. Umjesto ove, naše stare, nefunkcionalne i zarđale države, umjesto starog socijalističkog trabanta, “strateški” će investitori dobiti novu, ulaštenu i kromiranu njemačku makinu. Za njih - predviđao je zakon - ne bi bilo DPU, koncesije bi se izdavale odmah, moglo bi im se prepustiti šumsko zemljište i voda, a sve bi papire nadležni uredi bili dužni izdavati u roku od petnaest dana. “Strateški” bi, ukratko, dobili državu kakvu bi i mi drugi poželjeli, ali nas eto nije dopala ta sreća.

Taj zakon izglasan je u listopadu 2013., uz veliku buku i gunđanje civilnog društva. U tri naredne godine, međutim, Zakon o strateškim investicijama je začudo manje-više pao u zaborav. A iz tog ga je zaborava na zanimljiv način vratila tehnička Vlada na svojoj zadnjoj i oproštajnoj sjednici prije trajnog fajrunta. Na toj sjednici - naime - Vlada Tihomira Oreškovića izglasala je da se strateškima proglase dvije turističke investicije. Prva od njih - hotel u Rovinju - nije toliko zanimljiva. No druga, Autokamp Punta Nova kod Novalje na Pagu, baca zanimljivo svjetlo na ideju strateške investicije kao takve.

Autokamp Punta Nova na prvu ruku zvuči kao simpatičan turistički projekt. Riječ je o kampu od 500 parcela i 250 mobilnih kućica na poluotoku na kojem, predvidjeli su investitori, ne bi bilo kolnog prometa. Projekt su zamislili i većinski su mu vlasnici dvojica braće zadarskih poduzetnika koji su ga godinama pokušavali dovesti do realizacije. A onda su zadarska braća našla anđela spasitelja u liku Pavla Vujanovca, vlasnika Prvog plinarskog društva, sponzora rukometa te - ako tko pamti - izdašnog kreditora HDZ-a. Vujanovac je potvrdio da je u investiciji desetpostotni vlasnik, a njegov ulazak u kamping prethodio je pretvaranju tog kamping poluotoka u stratešku investiciju.

Kad je izglasavan Zakon o strateškim investicijama, jedan od ključnih argumenata za njegovo izglasavanje bio je taj da će se njime ubrzati papirologija potrebna za krupne, velevažne i društvu prijeko potrebne stvari poput brana, elektrana ili velikih tvornica. Činjenica da smo nakon tri godine spali na to da je “strateška investicija” u Hrvatskoj postao jedan kamp sama ironično govori o razmjerima “strateške” monokulture turizma u koju je Hrvatska zapala. No, čak i ako maknemo tu nehotično ironičnu dimenziju, iza priče o strateškom kampu na jednoj paškoj punti izviruju - blago rečeno - kontroverzne činjenice. Naime, Pavao Vujanovac - čovjek koji je suinvestitor u spomenuti kamp - posuđivao je vladajućem HDZ-u novac. Posuđivao je HDZ-u - budimo precizni - ne tako mali novac. Ako je suditi po onom što je sam rekao novinarima, posudio im je u trenutku kad im je blagajna zagratala dno 4,2 milijuna pozajmice, koje oni nisu vratili. Sredinom ove godine, u trenutku dok se u aferi Drimia ljuljao Tomislav Karamarko, rečeni je vlasnik PPD čak preko novina ljubazno zamolio hadezeovce da mu ih ipak u nekom trenutku vrate. Nedugo prije toga, HDZ-ov je darežljivi vjerovnik postao manji partner u biznisu zadarske braće koji se u tom trenutku safta u birokratskom limbu. Nedugo nakon toga, eko punta na Pagu naglo postaje “strateška”, a pred sretnim se investitorima otvaraju vrata debirokratiziranog raja, u kojem sve dozvole same slijeću, studije utjecaja same se pišu, a detaljni planovi uređenja više vam nisu potrebni.

Kad vidi tu zanimljivu sekvencu događaja, čovjek neizbježno mora postaviti nekoliko jetkih, ciničnih pitanja. Naime, ako bih ja eto otišao u središnjicu HDZ-a i ponudio im darežljivu posudbu uoči kampanje, bi li mi to omogućilo da vrtni objekt u svom dvoru pretvorim u strateški investicijski objekt Republike Hrvatske? I koliko bi točno visoka morala biti da donacija?

Ili - ako to nije moguće - bi li mi netko mogao dati kontakt gospodina Vujanovca? Naime, predložio bi mu da on postane desetpostotni vlasnik objekta u mom dvoru, pa bismo zajedno tu sagradili apartman (ili pečenjaru, ili piceriju). Podrazumijeva se, njegov bi dio posla bio da cimne na telefon svoje dužnika i zamoli ih da naša investicija postane strateška.

U priči o Punta Novi nitko neće imati štete. Sagradit će se kamp koji bi se inače sagradio, taj kamp na opis i ne zvuči kao nešto loše, a sve će se skupa dogoditi brže nego što bi se inače dogodilo. No, u cijeloj priči postoji netko tko je na gubitku: a to su red, poredak i politička etika u Republici Hrvatskoj.

Slučaj paškog kampa, naime, pokazuje da su bili u pravu oni koji su još 2013. tvrdili da će se Zakon o strateškim investicijama pretvoriti u Zakon o legalizaciji klijentelizma, odnosno - da će služiti tome da se manjini probranih miljenika političara i stranaka servira usluga u vidu - iznimke od zakona. Razlika je samo u tome što su miljenici Ivana Vrdoljaka u međuvremenu mutirali u miljenike Milijana Brkića.

Nadalje, ovaj slučaj pokazuje da u nekim stvarima HDZ dlaku mijenja, ali ćud ne. Možda smo se riješili HDZ-a Kevinih jama i dlakavih skojevki, ali tu je još uvijek “business as usual” HDZ, HDZ koji i dalje nama građanima duguje novac Fimi-Medije, HDZ koji je duboko impregnirao svijet sudstva, biznisa, javnih tvrtki i sporta. I dalje je to HDZ koji održava svoju klijentsku mrežu, zato što sam treba njihov novac, a oni pak trebaju HDZ-ovu neformalnu, ili - u ovom slučaju - formalnu moć. “I stick to my gun” rekao je general Glasnović, a to - klijentska mreža - je “gun” koji HDZ uvijek drži, i držao je, u koricama.

Ali, postoji i treći, meni osobno najgorči aspekt slučaja Punta Nova. Naime, u ovom trenutku u Hrvatskoj postoje desetine i desetine poduzetnika, malih ili većih, koji tjeraju neke svoje projekte. Neki su od njih maligni i štetni, a neki bome nisu. Neki bi od njih zaista pravili tvornicu kulena, ili sedmometarskih guceva, ili uljaru za preradu maslina, ili čak kamp, ali kamp na nekoj drugoj lokaciji. Svi oni i dalje će za doručak i večeru jesti ovu istu suhu i kiselu hrvatsku državu koju jedete i vi. Papire neće dobivati u roku od petnaest dana, neće moći izbjeći detaljne planove uređenja, neće moći mimoići ekološke studije niti dobiti šumu u najam. Svaki će dan živjeti s ovom našom, stvarnom Republikom Hrvatskom. Svaki će dan sebi stoga postavljati pitanje.

Naime, zašto? Zašto on da, a mi ne? Zato jer HDZ-u nismo posudili 4 milijuna kuna? I - znači li to da bi bilo bolje da jesmo?

To - ta poruka - ono je što su naši građani primili na znanje ovog tjedna. To je ono što im u odlasku kao oporuku poručila vlada Tihomira Oreškovića i Bože Petrova.