Sjedinjene Države Amerike su jedina svjetska supersila. Ona strši između nekoliko velesila kao što su Kina (sutra vjerojatno također supersila), Rusija (nekadašnja supersila, pitanje da li ikada više), Japan, Njemačka, uz Francusku i Ujedinjeno Kraljevstvo kao bivše velesile. Da je Evropska unija htjela biti Evropska Unija (kako je zacrtala u Maastrichtu), i ona bi bila supersila, ali ne želi. A ne želi, škrta i sebična, ni plaćati za svoju obranu, sve računajući da je Washingtonu ionako u računu da je štiti, snoseći lavovski teret u Sjevernoatlantskom paktu, i u ljudstvu, i u opremi, i u novcu. Tako se Evropa listom opredijelila da bude pod skutima Sjedinjenih Država, koje kroz četiri godine vodi jedan čovjek, e pluribus unum, kako to piše i na njihovu novcu. I tako se Evropa opredijelila da taj čovjek u znatnoj mjeri kroji i njoj kapu, a da ga biraju samo Amerikanci, i to onaj njihov dio kojemu je do toga stalo. Eto, tako nam ostaje samo da gledamo sa strane tko će to držati u rukama naše sudbine, ako nešto pođe zaista po zlu.
Kao što ih je u prvoj polovici četrdesetih držao Franklin Roosevelt, jedan čije ulice s pravom imamo i u Zagrebu i u Splitu. Birali su ga Amerikanci nakon velike krize, u doba nipošto jednostavno. Možda ništa ne govori pouzdanije o duhu nekog doba nego njegova popularna kultura, a u Sjedinjenim Državama to je već dugo film. U doba kada je Roosevelt ulazio u rat, filmovi s najvećim komercijalnim uspjehom u SAD, dakle najbliži duhu njezina pučanstva, bili su "Prohujalo s vihorom", "Rebecca", "Doviđenja, Mr. Chips", "Veliki diktator", "Kako je zelena bila moja dolina", "Građanin Kane"… Richard Zimler je lani držao predavanje o važnosti naracije i pritom naveo koji su bili najgledaniji filmovi u SAD 2014. Evo popisa: "Kapetan Amerika", "X-Men", "Čuvari Galaksije", "Interstellar", "Susjedi", "Nindža kornjače 2". Ustanovivši da su to redom ekranizacije stripova, adolescentske komedije, fanta-westerni (ili čak reklame za igračke tipa "Lego Movie"), ali s velikim postotkom odrasle publike, Zimler zaključuje da su Amerikanci u prosjeku sve infantilniji. I da je stoga Donald Trump savršen kandidat te kategorije: istupa kao Kapetan Amerika. Tko se zabavlja gledajući "Susjede", njemu je i Trump dakako duhovit sa svojim prostačkim aluzijama.
Princeton Review je 2000 analizirala leksik predsjedničkih kandidata kroz stoljeće i po. Ustanovila je da George W. Bush govori kao da je u petome osnovne, Al Gore iz viših razreda osnovne, Abraham Lincoln u ona doba kao treći gimnazije. Trump? Tu nema škole, to je krčma nakon poneke rakije. Dušu dalo za publiku koja se ne može koncentrirati na išta sofisticiranije od "Toy Storyja" ili "Spidermana 3". Nadrastao ih je i moj predškolski unuk, sada ga zanimaju vatrogasci: "Spašavaju ljude zaista, ne kao na filmu", veli.
Filmovi koji su harali kinematografske blagajne ranih četrdesetih bavili su se ljudskim psihama i nijansiranim političkim odnosima. Sada blagajne pustoše, veli Zimler, "priglupe, stereotipne priče (savršeno dobro protiv nemilosrdna zla)". I tu se savršeno uklapa Trumpov diskurs.
Taj diskurs nije mitološki, nego paranoidan. Prikladan primjer onoga što je Richard Hofstadter, prije više od pola stoljeća, nazvao "paranoičnim stilom u američkoj politici". Izbio je u McCarthyjevu "lovu na vještice" (uz entuzijastičko sudjelovanje Richarda Nixona), pa u harangi Barryja Goldwatera. On je, tom paranojom, postigao da njegovi republikanci zabilježe najgori poraz na predsjedničkim izborima 1964. Donald Trump, 52 godine kasnije, ima velike šanse tako pobijediti.
David Duke, bivši Veliki vrač Ku Klux Klana, komentirao je na Twitteru nakon republikanske konvencije: "Veliki Trumpov govor! Amerika nadasve! Nećemo ratovati! Potucite korumpiranu elitu! Zaštitite naše granice! Ravnopravna trgovina! Ni ja ne bih rekao bolje". Ponudio je paranoičnu sliku Amerike u nikad goroj krizi, koju će Trump sam, kao Kapetan Amerika, opet učiniti velikom kao nekad. Taj apel na nostalgiju za prošlošću koje nije bilo, taj dojam da su se svi urotili protiv nas jer smo nenadmašni - tipičan je za paranoju u politici, na što, kao lažan melem, dolazi stil velikog spasitelja: "bit ću vaš glas", "udarit ću šakom po stolu!"
Treba biti infantilan pa povjerovati da udarac šakom po stolu rješava probleme, kao da ih je dovoljno nadglasati. E, kad se paranoja izlije na podlogu infantilnosti - biva plač i škrgut zubi.
Od lošeg, očajnog izbora, postoji samo nešto gore: pustiti pasivno da netko drugi bira što nam se piše. A mi smo u Evropi odlučili ne biti konkurencija, ne udružiti se tako da imamo respektabilnu i ekonomsku i političku težinu, nego poslušno dati ruku Americi da nas vodi, makar navigator bio Trump. Read his lips. Odnosno: quem Deus perdere vult, dementat.