“Lakše se vezati za nogometni klub i naciju nego se zagledati u vlastiti mrak”

Dragana Jurišić izlagala je u Parizu i Dublinu, Frankfurtu i Bruxellesu, a sada se prvi put predstavlja u Hrvatskoj. I to odmah s dvije izložbe: prvu 18. kolovoza otvara u Malom salonu MMSU u Rijeci, a potom 12. rujna u Zagrebu, u galeriji Spot Sandre Križić Roban.

Rođena u Slavonskom Brodu, prije sedamnaest godina otišla je iz Hrvatske, posljednjih petnaest živi u Dublinu. Pozornost umjetničkog svijeta i javnosti dobila je izložbom i fotoknjigom “Yu: The Lost Country” o izgubljenoj zemlji Jugoslaviji. U Rijeci i Zagrebu predstavit će se projektom “My Own Unknown”. “To je projekt u razvoju, zato je svaka izložba na kojoj ga predstavljam drukčija”, objašnjava umjetnica.

100 muza

U Rijeci, a manjim dijelom i u Zagrebu, predstavit će među ostalim fotografije iz jednog od dijelova tog projekta koji je nazvala “100 muza”. Za taj ciklus dala je oglas da traži modele za fotografski akt, bez obzira na godine.

“My Own Unknown” u međuvremenu se razgranao i dalje raste: u jednom dijelu bavi se Nepoznatom iz Seine, mladom ženom čije je tijelo izbacila Seina, da bi posmrtno postala jedna od najvećih muza 20. stoljeća, a u drugom poviješću svoje misteriozne tetke koja je 1954. pobjegla iz Jugoslavije. Dragana je imala 11 godina kad je tetka umrla. Na sprovod su došli nepoznati ljudi, čudne face koje se nisu uklapale u slavonsko selo. Kasnije se vratila da istraži tu priču.

Prije nego što je doktorirala fotografiju na sveučilištu u Walesu, u Rijeci je diplomirala psihologiju. U Irskoj je nekoliko godina radila kao psiholog.

“Možda najbitnija stvar oko ‘My Own Unknown’ je to koliko malo ljudi poznaju sebe i koliko se boje i skanjuju da makar probaju. Tu je korijen svih bolesti - uključujući nacionalizam. Umjesto da pogledaju u sebe, ljudi se radije drže onoga što im je poznato, svog susjedstva, svog nogometnog kluba, svoje religije i države. To je jednostavnije nego pogledati tamu u sebi. Taj mrak plaši, ali i obećava. Pruža ti malu šansu da budeš slobodan u tom sićušnom komadiću vremena koji zoveš svojim životom”, kaže umjetnica.

Fascinirao ju je lik l’Inconnue de la Seine, čija je posmrtna maska, napravljena radi identifikacije, inspirirala mnoge, od Rilkea i Camusa preko Man Raya do Anais Nin.

“Zanimljivo mi je bilo to da nitko nije znao tko je ona, mogli su je identificirati s kim god su htjeli. Intrigirao me koncept ženskih muza, zato što su one uvijek bile iskorištene, pretvorene u stvar, u objekt. Ideja ‘100 muza’ bila je da, suprotno tome, dam ženama moć nad svojom reprezentacijom”, kaže Dragana Jurišić. Njene muze su sasvim slobodne: tražila je jedino da gledaju u kameru dok ih snima.

Na kraju su same izabrale svoju fotografiju: time im je dala moć suautorstva, jer je u poslu fotografa jedna od najvažnijih stvari izbor. To je bilo emocionalno intenzivno: “Dosta žena mi je slalo pisma kako im je to promijenilo način na koji sebe promatraju”.

Tetka Gordana

Je li poželjela uzeti muškarce za muze, onako kako su umjetnici stoljećima koristili žene? “Možda kad budem imala 80”, smije se, “zapadna umjetnost je puna penisa, mislim da ih je u umjetnosti sasvim dovoljno.”

O tetki Gordani Čavić, ustvari sestrični svoje majke koja je kao djevojka pobjegla u Pariz, piše knjigu. Gordana Čavić otišla je s rukometnom reprezentacijom u Pariz i nikada se više nije vratila. Govorila je da je modistica, stepenicu iznad krojačice, da pravi kostime bogatim ženama. “No ja ne vjerujem u to. Živjela je u skupom dijelu Pariza, nije to mogla s plaćom krojačice.” Što je onda radila? Priča se da je, kad je otišla, policija došla po njenu majku. Prisilili su je da špijunira tadašnje jugoslavenske emigrante u Parizu.

Uglavnom, puno priča ostalo je bez potvrde. Dragana se odlučila na nešto poput fikcionalne biografije. Plan joj je završiti tu knjigu do kraja iduće godine. Ovaj put u knjizi će biti više teksta. Zamislila ju je poput grafičke novele. “Fotografiranje je moja druga priroda, pisanje mi puno teže ide, ali me raduje. Kao što ja postojim između svjetova, tako i moj rad funkcionira između fotografije, teksta i videa”, kaže.

Draganu Jurišić upoznala sam preko Instagrama. Može li umjetnik danas funkcionirati bez Facebooka i Instagrama? “Može, ako ima 25 godina dugu karijeru”, kaže. Ne sviđaju joj se mladi umjetnici koji se više brinu o pozicioniranju na tržištu negoli da rade (“ne znam je li to više uopće umjetnost”).

Nakon Zagreba i Rijeke, najesen je još čeka izložba u Westportu u Irskoj. “I onda se nadam da sam s izložbama završila za ovu godinu. Osam samostalnih izložbi u godinu dana, to je malo pretjerano. Tko će mi napisati knjigu ako ja stalno putujem? Sad shvaćam zašto kod dosta umjetnika kasniji radovi nisu dobri kao oni prvi: od sveg tog pritiska, putovanja, administracije, gubiš vrijeme koje ti treba za nove radove”.

Cijena izloženosti

U posljednjih godinu dana stvari su se ubrzale, odjednom joj je krenulo s izložbama i intervjuima. “Onda dođe anksioznost, ne možeš spavati, osjećaš taj pritisak: što će biti iduće, što će biti iduće? A ti nemaš vremena da se tom idućem posvetiš, zato što se sve ove druge stvari događaju”.

Javna izloženost ima svoju cijenu. “Yu: The Lost Country” bio je potpuno osobni projekt, i kad su BBC, Guardian, Jutarnji, T-portal i drugi počeli pisati o tome, to je, kako kaže, otvorilo konzervu punu crva. Već zbog teme, internetski komentatori razmahali su se u najgorem smislu te riječi. “Eksplodirala je nacionalistička retorika, iako ti ljudi nisu vidjeli ni pročitali ništa što sam radila”, čudi se umjetnica s irskom adresom. Drugačije je kad ste na to navikli. Oguglate. “Meni je to bilo prvo izlaganje takvoj bezrazložnoj mržnji. Trebalo mi je 24 sata da mi srce prestane luđački lupati”, kaže.

Kad je srela Seana O’Hagana, autora prikaza u Guardianu, zahvalila mu je što urednici u uglednom britanskom listu nisu dopustili internetske komentare. “Jesmo, dopustili smo, rekao je, ali smo ih brzo isključili”.