Sjećate se nezaboravne fotografije Milana Bandića kako hoda po blatu? Ovo je njen autor

Damjan Tadić fotografijom se počeo baviti 1992. godine u Večernjem listu nakon završene Škole primijenjene umjetnosti, no odmah nakon osnivanja Jutarnjeg 1998. prešao je u EPH, danas Hanza Mediju, gdje još uvijek radi.

Damjan je poznat kao fotografski kroničar Zagreba. "Volio sam rubriku ‘U objektivu‘ u Jutarnjem", kaže, "gdje su fotoreporteri imali prostor za gradske slike, gotovo vedute. Mi smo po prirodi posla na ulici. Završite jedno snimanje i odmah jurite na drugo. U tom natjecanju s vremenom često nailazimo na zanimljive prizore i neobične ljude. Kad se to spoji, nije teško pronaći pokoju minutu, namjestiti uvijek spreman aparat i kliknuti."

Fotografija Milana Bandića u Kozari boku, koju je Bandić poslije iskoristio i za predizborne plakate

Damjan Tadić/Cropix

Damjan je više puta izlagao na skupnim i samostalnim izložbama. Na njegovoj možda najpoznatijoj fotografiji Milan Bandić se na Kozari boku upravo sprema odlučnim korakom zagaziti u baru. Ta je fotografija uistinu obilježila jedno razdoblje Zagreba. Teško se odlučuje za izložbe. "Imam otvoren poziv u Galeriji Forum, ali teško nalazim vremena za istraživanje arhive i izradu zaokruženog koncepta."

Nagrađena fotografija Damjana Tadića

Damjan Tadić

Ove je godine dobio prestižnu nagradu Hrvatskog novinarskog društva za najbolju novinsku fotografiju. "Vidio sam dvojicu sretnih ljudi kako rade selfie s dvije djevojke koje u pozadini u kostimima s krilima na štulama propagiraju Muzej iluzija. Naizgled jednostavna scena pretvorila se u slojevitu priču o vremenu u kojem živimo." Ispalo je da su ta dvojica u žutim kacigama i sa sunčanim naočalama strani radnici koji na njegovoj slici nalaze sreću u Hrvatskoj, makar pozirajući s lažnim anđelima, koji kao da su se spustili s neba da ih uzmu pod svoje okrilje. "Ispao je to ilustrativan prikaz sudara hrvatske zbilje i kapitalističke iluzije koja nas okružuje, nudeći izloge prepune svega za nas, ali pod uvjetima često teškog i prekarnog rada. Ipak, njihovi osmjesi svjedoče da ima nade, pa makar ona bila i iluzija u tom kratkom kairosu, malom trenutku sreće zbog kojeg, na kraju krajeva, i živimo. Velikih priča nam je ionako previše."