U Zagrebu je u 83. godini preminuo arhitekt Duško Dropulić.
Rođen je u Dubrovniku, 19. lipnja 1942 godine. gdje je i završio klasičnu gimnaziju 1961 a diplomiraona Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu 1967. Nakon studija do 1969. radio u građevnom poduzeću "Dubac" u Dubrovniku. Od 1969.–1983. zaposlen je u građevnom kombinatu "Međimurje" u Čakovcu, potom od 1983. do 1990. radi kao glavni projektant istoga kombinata u Zagrebu. Od 1991. radi u projektnom birou "Plan" u Zagrebu, a 1995. godine osniva vlastitu tvrtku »Arhid«.
Autor je poslovnih, školskih i javnih zgrada u Čakovcu: projektnog biroa građevnoga kombinata »Međimurje« (1977.), upravne zgrade policije (1980.), građevinskoga školskog centra, đačkog doma i sportske dvorane (1981., s R. Kernom). Za projekt dječjeg vrtića i jaslica - 1984., s Marinom Matulović-Dropulić, dobitnik je godišnje Nagrade »Vladimir Nazor« i priznanja 20. zagrebačkog salona, te stambeno-poslovne zgrade u Ilici, kbr. 157 u Zagrebu (1988).
U Majstorskoj radionici D. Galića izradio je studiju prenosivih jedinica TIBO za Brodogradilište »3. maj« u Rijeci (1977., s B. Budisavljevićem i Ratkom Miličevićem), a za građevni kombinat »Međimurje« razradio sustav niske stambene gradnje (1980., sa suradnicima). Sudjelovao je na natječajima za uređenje središnjega trga u Čakovcu (1980., s kiparom T. Ostojom, I. nagrada), za projekt kulturnog centra i robne kuće u Čakovcu (1981., II. nagrada) te za zgradu u Ilici, kbr. 109–111 u Zagrebu (1989., s Boškom Budisavljevićem, II. nagrada).
Od 1989. do 1993. godine bio je predsjednik Saveza arhitekata Hrvatske. Član je Hrvatske komore arhitekata od samih početaka - 1999. godine.
Oproštaj prijatelja
Boško Budisavljević s njim se oprostio na društvenim mrežama. Kako piše: "Ode još jedan iz plejade onih koji su crtali grafosima i rapidografima, rajšinom i Štenglovim trokutima, a vezove opeke kod Vrkljana bojali vodenim bojicama na šeleshameru.
Upoznali smo se na fakultetu. On u baloneru, s japankama i čarapama na nogama. Učili smo u kabinetu za crtanje pod vodstvom tada kolegice Marine Matulović. Ona je sve znala organizirati. Ali ključnu organizaciju sam napravio ja. Proslavu Nove godine u planinarskom domu na Vugrovcu. Tamo su Duško i Marina prohodali, da bi ubrzo postali bračni par Dropulić. A ja njihov vjenčani kum.
Duško je imao dva izrazita talenta. Za projektiranje i za statiku. Prva njegova realizacija, projektni biro Međimurje u Čakovcu, je vrhunski lepršava i nekonvencionalna arhitektura. Zadatke iz statike kod prof. Jelovca rješavao je svojom posebnom metodom, koju Jelovac nije priznavao, ali je rezultat uvijek bio točan. Imao je divne roditelje koje sam dobro upoznao čestim ljetnim boravcima u Dubrovniku. I pametnu i darovitu sestru.
U vrijeme osnivanja privatnih arhitektonskih biroa, odlučio je osnovati i svoj, "Arhid d.o.o.". S anarhističkim logotipom. Zaposlio je i mene, tada bez posla. Imao sam velika očekivanja od tog ureda i ekipe. Možda preidealistička, jer sam ja dobivao plaću, a Duško je morao osigurati za to novac. To je daleko kompliciraniji postupak na kojem su mnogi biroi, navikli na projektiranje, ali ne i na naplatu napravljenog, propali. Nisam tada to razumio i otišao sam iz biroa. Biro je još dugo radio samo spretnošću Duška da osigura prostor i poslove...
Nepošteno i bez razloga
Poznavao je sve i svakoga iz svih struktura društva. Možda mu je to koristilo, a možda i nije. Izdržao je do kraja. Nikad ljutitog izraza, nikad povišenog tona, uvijek s duhovitim komentarima. Ništa nije osobno stekao u imovinskom smislu, više se koncentrirao na pomoć kolegama i kolegicama koji su je od njega često tražili. I nesebično im je izlazio u susret.
U godinama koje se danas ne smatraju starim, priroda ga je udarila više puta, nepošteno i bez razloga. Nije to zaslužio i umjesto da odmaramo u penzionerskim životima, Duško nas je napustio. Mnogi su izgubili prijatelja i brižnu osobu. Nadajmo se da će se pridružiti onima koji gore odmaraju i veseliti ih svojim humorom".