Što se u 80 godina promijenilo u životu Hrvata: Kako živi narod - izvještaj o pasivnosti

Ima jedna osnovna činjenica bez koje se ne može razumjeti gospodarski život pasivnih krajeva: nad tim krajevima neprestano lebdi sablast gladi, pisao je u knjizi iz 1936. godine “Kako živi narod. Život u pasivnim krajevima”, Rudolf Bićanić, ekonomist, sociolog, političar, doktor prava.

Bićanić je obilazio mjesta, najčešće u zaleđu, koja se nalaze u nepovoljnijim geografskim i klimatskim uvjetima, putujući željeznicom, a vrlo često i pješice, i bilježio razgovore s lokalnim stanovnicima. Knjiga ispituje sociološke aspekte kvalitete života u Hrvatskom zagorju, Gorskom kotaru, Lici i Dalmaciji, među planinskim stočarima u Primorju i Bosni, Dalmatinskoj zagori, na otoku Braču, u području Neretve, Posavine.

U knjizi, je dalje, pisao: “Teške su to riječi, ali istinite: Tri četvrtine svih Hrvata nemaju kreveta. Kad se raspravlja o životnom standardu, onda se obično smatra, da k neophodnoj potrebi života svakog pojedinca, spada u najmanju ruku, barem krevet. To se računa u minimum udobnosti za čovječji život. Pa ipak, s gledišta cjelokupnog hrvatskog naroda moramo danas reći, da svi oni, koji imaju svoj vlastiti krevet spadaju, u stvari, među privilegirane”.

Bilježio je životne prilike i društveno-ekonomske odnose, dopunjavao je podatke statistikom, ali se ponajprije posvećivao pojedinom čovjeku i idejama ljudi koji tamo žive kako da dođe do promjene. Pisao je i o velikoj smrtnosti djece u Dalmatinskoj zagori, koja je u to doba do pete godine života iznosila šezdeset posto, o tome kako se po vodu putuje šest sati, o neravnopravnom odnosu seljaka i “gospode”, mnoge se rečenice iz knjige čine i danas vrlo aktualne, primjerice: “Seljak na pitanje razduženja ne gleda samo kao na stvaranje prilika za novo zaduženje. Zbog toga ne traži seljaštvo samo razduženje i jeftine kredite, nego zahtijeva upravo reorganizaciju čitavog kreditnog sistema.”

Bićanić je knjigu počeo pisati nakon što je izašao iz zatvora, u kojemu je bio kao suradnik Vladka Mačeka, i gdje je kako piše u knjizi bio “osamljen i odijeljen od ljudi”.

Kako živi narod danas, osamdeset godina nakon prve Bićanićeve knjige, istražila je umjetnica Kristina Leko čija se izložba “Kako živi narod - izvještaj o pasivnosti” u rujnu otvara u Muzeju suvremene umjetnosti. Leko putuje istim krajevima Hrvatske i dijelova BIH te razgovara s ljudima i na tragu Bićanića bilježi životne okolnosti.

Kako živi narod, treba znati svatko tko želi biti javni radnik, smatrao je Bićanić. Angažirana umjetnica, koja smatra da je “obaveza umjetnika kritički razmišljati o društvu”, do sada se bavila temama mljekarica s Dolca, izbjeglica iz Iraka, naših iseljenica u New Yorku... U umjetničkom se kontekstu prvi put Bićanićevim radom pozabavila u godini krize 2008., kada je izvela performans u sklopu kojega je čitala ulomke iz njegove knjige na temu zaduženosti. Bićaniću se vraćala i kasnije, posebno posljednje tri godine koliko je provela na terenu, istražujući kako živi narod.

Knjiga iz tridesetih, tumači, danas je vrlo aktualna: “Ova je studija temelj socijalnih znanosti u nas, ali i literarno djelo, i trebalo bi je danas ponovno čitati. Bićanić je, naime, bio uvjeren da ljudi najbolje sami znaju što treba poduzeti kako bi njima i njihovoj zajednici bilo bolje. On je završio u zatvoru, uostalom, jer je kritički pisao o tadašnjoj ekonomiji. Ustvari se bavio demistifikacijom ekonomske teorije tada, tridesetih godina, što je danas ponovo aktualno, da spomenemo samo francuskog ekomonista Thomasa Pikettyja, kao i bivšega grčkog ministra financija Janisa Varufakisa. Ta osnovna misao da ljudi sami znaju ekonomiju je i misao vodilja ove izložbe.”

Izbačena iz zemlje

Kristina Leko, koja sa suprugom, američkim umjetnikom Davidom Smithsonom (koji je inače autor postava ove izložbe) i sa sinom živi u Berlinu, gdje predaje kao docentica na Umjetničkoj akademiji, kaže da je motivacija za izložbu djelomice proizašla iz njezine osobne frustracije: “Na neki sam način izbačena iz zemlje, kao i puno ljudi koji su razočarani otišli zadnjih godina. Govori se o ekonomskoj emigraciji, no to je doista jedna nova politička migracija i emigracija, slično se zbilo 70-ih. No, o tome se ne govori koliko i kako bi trebalo”. A osobna je priča sljedeća: “Tri puta sam se natjecala na posao na zagrebačkoj Likovnoj akademiji, u sva tri slučaja u neregularnim natječajima. U Berlinu sam se natjecala, nisam imala nikakvu vezu, a bilo je osamdeset prijava”.

Izložba u MSU dokumentira i predstavlja osam obitelji iz različitih sredina iz Hrvatske, pa će tako biti osam cjelina, svaka će predstavljati jednu lokalnu mikroekonomsku zajednicu. Tlocrti kuća tih obitelji iscrtani su na podu i organizirani tako da je muzejski prostor pretvoren u imaginarno selo. Sve je obitelji portretirala i fotografijom i crtežom, razgovarala s njima, s njihovim prijateljima i susjedima. Na izložbi će biti i deset sati videomaterijala (u suradnji s Martinom Semenčićem), i obiteljskih predmeta i namještaja.

Ljudi koji kukaju

Sama umjetnica definira da izložbu nosi, kao ključna teza, “dijagnoza pasivnosti kao psihološke kategorije nacije”, i nastavlja: “Izabrala sam one obitelji koje marljivo rade i bore se za život te razmjerno skromno žive u pasivnim krajevima u kojima se mnoštvo iseljava.”

Koliko se toga može promijeniti izložbom? “Ovo je izložba koja se ne srami svoje ambicije da pomalo mijenja svijet. Puno se može promijeniti i ostvariti upravo kroz diskusiju. I ako ćemo si uzeti vremena i razmisliti što netko drugi govori i kako mu je.”

Izlovljeno more, penzioneri koji rade besplatno, crno tržište mesa, neprestana iseljavanja, branitelji i PTSP... Kako živi narod danas, ne zvuči baš idealno, što bi rekao Bićanić: “Ljudi neprekidno kukaju, govore da se ništa ne može promijeniti, to pristajanje na nedobro i loše, ta pasivnost je postala nacionalna psihološka kategorija. Vjerujem u promjenu, zato što imam iskustvo života i rada u zemljama u kojima se promjena dogodila. Upravo zbog toga sam svoju umjetničku organizaciju učlanila u Zadrugu za etičko financiranje, čija je namjera da se jednog dana napravi etička banka, unutar te zadruge naći ćemo tvrtke s kojima ćemo raditi jer, primjerice, želimo da na izložbu dođe puno mladih ljudi, da u MSU razgovaraju o problemima i promjeni, i da izložba za njih bude besplatna.”

Ističe suradnju s Jasnom Jakšić, kustosicom izložbe, te niz suradnica koje su joj pomogle na terenu, u anketama. Uz suradnju s kazališnom redateljicom Anicom Tomić i filozofkinjom Ankicom Čakardić te povjesničarkom umjetnosti Kosjenkom Laszlo Klemar, radi na edukaciji šezdeset vodiča, koji će na izložbi moderirati diskusije s publikom.

“Želim da to bude izložba na kojoj se aktivno misli i razgovara. Čemu cijeli trud ako je izložba napravljena za petstotinjak ljudi, koji će doći i otići za sat vremena i neće im se dogoditi ništa bitno. Zajedno sa Zadrugom za etičko financiranje želimo izložbu sljedeće godine dovesti u manje sredine i tamo potaknuti diskusiju.”

Osim na Bićanića, izložba se naime poziva i na Brechta: “Zanima me koncept Brechtove aktivne publike, u demokratskim društvima sve je jača ideja aktivnog nereprezentativnog muzeja”.

Kako živi narod u Hrvatskoj predstavljamo kroz crteže, fotografije i priče Kristine Leko, koja o čitavom projektu vodi i blog kakozivinarodblog.tumblr.com

Crteži, fotografije i priče koje donosimo djelo su umjetnice Kristine Leko.

Obitelj Salapić (Žabljak, pokraj Livna): Zapošljavanje ili stvaranje mreža moći

Obitelj Salapić

Razgovori s obitelji Salapić u Žabljaku, Livno, bili su izuzetno zanimljivi i kvalitetni. Razgovarali smo direktno inspirirani Bićanićevom knjigom koju sam obitelji poklonila nekoliko mjeseci ranije. Tijekom mojeg boravka u Livnu iskristalizirala su se dva prijedloga za ekonomske intervencije tj. reforme.

Ljuban Salapić, glava obitelji, formulirao je prijedlog reforme javne uprave, njegova kći, diplomirana upravna pravnica, koja je u to doba bila pripravnica u jednom javnom poduzeću, formulirala je prijedlog naveden u donjem, prethodnom postu. Taj prijedlog nije šala nego se radi o realnom odslikavanju prakse zapošljavanja u javnim institucijama u susjednoj BiH, koja nije bitno različita u RH.

Zapošljavanje u pravilu nije motivirano poslom tj. radnim zadacima, nego se zapošljavanjima preko veze stvaraju strukture tj. mreže političke moći. Kad sam Vesnu igrom slučaja posjetila na radnom mjestu, primijetila sam da nema svaki zaposleni svoj radni stol, osnovni preduvjet za rad. Kada sam pitala rade li na nabavi stolova, Vesna se nasmijala. Ne trebaju nama stolovi, rekla je. Tako sam mogla zaključiti sljedeće: niti ima mjesta za stolove, niti posla za toliko ljudi. Niti je poanta u poslu.

Zvone i Nevenka Marin (selo Trbounje, Drniš): Čim imaš zdravu proizvodnju, pojave se lešinari

Zvone je stvorio brend drniškog pršuta, a nedavno ga i zaštitio kao izvornu tehnologiju, a Nevenka je radni vijek provela kao učiteljica engleskog u područnim školama šibenskog i splitskog zaleđa.

ZVONE MARIN, IZVADAK IZ BIOGRAFIJE: Kad se vratio sa studija, htio se Zvone zaposliti u drniškom Mesoprometu, no nije. Nije imao vezu. Dvije godine čeka posao, pa prihvati mjesto tržišnog inspektora u Vrgorcu 1970. Tamo pak nema ni poštene ceste. Supruzi Nevenki dadu mjesto u školi. Dadnu im i stan. Zvone je jedini visokoobrazovani službenik. Predsjednik općine daje mu dodatne poslove za dodatnu plaću. Zvone radi dvanaest do petnaest sati dnevno: planira razvoj općine, piše programe, nalazi investicijska sredstva. Beskamatnim kreditom, namijenjenim obnovi Drniša poslije potresa, kupuju prvi auto i šivaću mašinu.::: Krajem sljedeće godine javi se Zvone na natječaj za inspektora u Šibeniku. U tom zvanju otkrit će puno privrednog kriminala, upoznati privrednike u kraju i naučiti kako se vode poduzeća. Tri godine prođu i 1974. ponude mu direktorsko mjesto u Mesoprometu Drniš, gdje će ostati sedam godina. Kad je došao, Mesopromet je sa 90 radnika proizvodio tri tisuće pršuta. Kad je odlazio, 300 je radnika i 70 tisuća pršuta. Znao je Zvone da se ne može bez investicija i dobrog tima. Nikad nije imao veću plaću od dobrog radnika, jer ne možeš imati dobar tim ako nisi jednak. Nikad nije bio problem još sa strane štogod zaraditi, kao tehnolog proizvodnje, kroz savjetovanja. Našao je Zvone investicijska sredstva za pršutanu i farmu. Proučio je sve pršutane u Italiji i stvorio marku drniškog pršuta, dao napraviti poster i znak.

Tito bi redovito uzeo po 300 pršuta na brod Galeb, pa ih poklanjao po svijetu. Ubrzo je Zvone shvatio da ne smije prikazati dobitak. Uprava mreže Mesoprometa uzimala im je dobit. Nisu mogli dalje, pa Zvone i tim uz podršku radnika organiziraju referendum s ciljem da se odvoje. No, umiješa se politika i referendum padne na jednom glasu. Zvone s obitelji odseli u Split. Farmu i pršutanu preuzmu politički podobnici da na kraju sve upropaste. Od 1981. sljedeće četiri godine Zvone je direktor DALBIH mljekare u Splitu. Uz pomoć gradskih vlasti povratio je otkup mlijeka u Zagori. U Splitu je bilo nestalo mlijeka jer je hercegovačka mljekara preuzela kooperante i preusmjerila mlijeko u Mostar. Borba za tržište je uvijek bila gadna, a osobito miješanje politike, govori Zvone. Kao direktor DALBIH-a Zvone je rekonstruirao proizvodnju Livanjskog sira i napravio etiketu koja je i danas u upotrebi. Sanirao je kninsku mljekaru, a na Zrmanji uspostavio farmu koza, proizvodnju kozjeg sira, uzgoj junica i pršutanu od 5000 pršuta. Prvi je počeo proizvodnju šampinjona u jednom splitskom tunelu, te proizvodnju humusa. Preko njemačkih partnera u Arapske Emirate izvezao je Zvone 30 tisuća koza, koje su odletjele sa splitskog aerodroma, po 750 u avionu. Transportirali su ih tjedan dana. Odmah nakon tog uspjeha izdvojili su farmu koza. No, nisu više nikad uspjeli ništa izvesti. Onda su izdvojili i uzeli Livanjski sir. Uvijek je bilo tako, govori Zvone. Čim netko napravi zdravu proizvodnju, pojave se lešinari, kroz politiku i radnički savjet izglasaju izdvajanje OUR-a, pa onda partijski podobnici zasjednu u fotelje, izvuku novce i sve unište. Teško je bilo odoljeti pritiscima politike.

Obitelj Lukšić (Vis): Može li par pametnih popraviti otok?

Stipe Lukšić završio je 1957. zbog pokušaja bijega u Italiju na Golome otoku.

O njemu, ribaru koji je razvio, ali ne i patentirao višku panulu, snimljen je 1987. televizijski dokumentarac. Tu ga gledamo kako preplanuo, modrih očiju, u ranim pedesetima, uz veliku posvećenost, iz mora vadi ribu za ribom. Na Visu je tada tek pet profesionalnih ribara, vojska i dosta industrije. U tekstilnom pogonu Jugoplastike radi Zlatka, Stipina supruga, jedna od 170 žena na traci. Radi na normu trideset godina. Kad danas priča o tome, zasuze joj oči. Kao familija plakale su i pjevale zajedno od neke 1966. do kraja devedesetih. Pogon je ukinut. Pjevale su svaki dan. A kad bi putovale sa sindikatom, mislili su ljudi da je to profesionalni zbor na turneji, a ne tvornica na izletu. Sedamdesetih i osamdesetih lovio je Stipe po sto kila vele ribe na dan.

Ljeta bi provodio na Lastovu, ulov slao u Split. Prošlost. Gof je izlovljen. Neki je Komižan velikim brodom krajem osamdesetih vadio gofa u mrijestu, po par tona odjednom. Bez milosti, pameti i zakona. Udica ne može uništiti more, ali mreža može, govori Stipe.Panulu je naslijedio od oca i usavršio. Udica je to na živu ješku, s puno olova, koja udara po dnu dok brod plovi. Putujući i loveći Jadranom, poklanjao je panulu i učio druge loviti. Penziju nema, jer nije se tada uplaćivalo. Umirovljen, prodao je svoj brod. Pomaže sinu: popravlja mreže i alat, ide na more. Popravlja i drugima, no nikad nikome nije ništa naplatio. Dok su djed i otac od ribarenja izuzetno dobro živjeli, generaciji Tonija Lukšića nije lako. Bez očeve pomoći teško bi zaradio svoju ribarsku plaću, koja nije velika.

Devedesetih je industrija na otoku zatvorena, poduzeća propala, pa su se ljudi okrenuli moru. Danas je tu šezdeset ribara. Devedesetih je Toni lovio po 30 kila jastoga, a danas se vrati s Palagruže s dnevnim ulovom od tri do četiri kile. Prije desetak godina lovio je na Dugom otoku po sto kila zubaca dnevno. Danas je i tamo puno ribara, a ribe malo. Desetak velikih brodova krstare Jadranom i pokupe sve prije nego što mali dospiju na lokaciju. Beskamatnim kreditom od prijatelja, odgodom plaćanja od majstora, prihvatila se Zlatka po umirovljenju obnavljanja stare ribarske kuće u uvali Rogačić. Dvanaestu godinu radi kuća s dva mala apartmana. Prvih je pet godina vraćala dug za obnavljanje, a danas je to izvor stabilnosti u obitelji, uz Zlatkinu penziju i snahinu plaću prodavačice. Toni za sina želi da završi pomorsku školu i da plovi na strancu. Jer, niti od vinograda niti od ribarstva neće dobro proći. Da se isplati, ne bi vinograde napuštali. [A ja pri tome mislim, kako sam na Visu upoznala nekolicinu vrlo pametnih, koji pametno zbore. Gradonačelnik je jedan od njih. Pričali su mi o moru, ribi, energiji, zemlji, poljoprivredi i demografiji... Može li par pametnih popraviti jedan otok...

Obitelj Burčak (Vukovar): Na koncu su profitirale samo banke

Obitelj koja će predstavljati Vukovar na mojoj poučnoj izložbi pronašla sam preko svećenika. Fratar iz samostana Sv. Filipa i Jakova preda mnom je, nakon što sam mu kratko opisala projekt, nazvao Igora, voćara i vinogradara u četvrtoj generaciji iz rusinskog sela Petrovci. Dvominutni poziv bio je dovoljan. Kasnije je Igor rekao da u tog fratra ima neograničeno povjerenje.

Činjenica da je fratar nazvao nehrvate, Rusine, grkokatolike tj. kršćane istočnoga obreda dojmila me se. Znači li to da je sredina stabilno interkulturalna, ako zanemarimo srpsko-hrvatski konflikt, upitala sam se.Teško mi je zamisliti obitelj koja bi smislenije predstavila Vukovar. Ne samo s obzirom na etničnost. Još važnijim mi se čini ekonomsko pozicioniranje obitelji koje počiva na oživljavanju zapuštenih terena, vrijednom svakodnevnom radu u i s prirodom, na direktnoj prodaji, te na izbjegavanju bankovnih kredita.

U vrijeme dok Vukovar i Slavonija doživljavaju egzodus, obitelj Burčak u svojoj svakodnevici aktivno živi na četiri lokacije. U selu Opatovac na obroncima Fruške gore na obali Dunava imaju vinograde po bakinoj, mađarskoj liniji. Na djedovini u Petrovcima imaju voćnjake i staro imanje, sjedište Igorova OPG-a s direktnom prodajom.

Na Sajmištu u Vukovaru u obiteljskoj kući građenoj kreditima osamdesetih, također je direktna prodaja. Tu žive Igorovi umirovljeni roditelji, Vuteksova inženjerka tekstilne tehnologije i Vupikov inženjer agronomije i aktivno sudjeluju u proizvodnji i prodaji voća i vina. Kao i kod puno drugih obitelji danas u zemlji, i ovdje neplaćeni rad umirovljenika kompenzira nerentabilnu proizvodnju i preniske cijene. Četvrta lokacija Borčakovih je Borovo naselje. Igor i Nikolina žive s dvoje djece u stanu od 60-ak kvadrata. Ona je učiteljica razredne nastave, a uz svoj posao pomaže distribuirati Igorove proizvode: sezonsko voće. vino, likere, jabučni sok bez dodataka... Pri cijelom tom angažmanu nemaju izgleda da se obogate, nego se radi za jednu pristojnu plaću, govori Igor i dodaje da je problem u tome što bismo svi samo htjeli nabrzinu zaraditi novce.

Ovaj posao se mora voljeti, moraš se naći u tome, i onda ćeš moći pristojno živjeti i biti zadovoljan. Puno ih je uzelo kredite i posadilo voćnjake i vinograde prije desetak godina, a danas ih je većina propala. Ljudi nisu spremni uložiti puno osobnog rada, a u planiranju su se rukovodili tek logikom velikih brojki na papiru. No, kako nitko nije organizirao tržište te kako je uvoz veliki, nisu mogli distribuirati proizvode. Većina je ili propala ili odustala. Na koncu su profitirale samo banke.