'Važno je kako živimo i zajedničko dobro, a ne ikone građevine'

Britanski arhitekt David Chipperfield odlučio je da glavna tema 13. Venecijanskog bijenala arhitekture bude “Zajedničko tlo”. On smatra kako nas je financijski kolaps, kolaps sustava za koji smo vjerovali da je siguran, naveo na razmišljanje o našoj poziciji individue te nas podsjetio da smo dio kolektiva.

Naziv Bijenala na engleskom je “Common Ground”, a ta se fraza često koristi u politici, u smislu postizanja zajedničkog dogovora kako bi se riješio nesporazum.

A nesporazum u arhitekturi je sljedeći: posvuda se prikazuju samo veliki muzeji i opere, pa se čini da je s arhitekturom sve u redu. No, nije.

Ostatak svijeta

Što je s ostalim, sivim zonama, onima koje oblikuju svakodnevnicu, pita se Chipperfield, upozoravajući da se dijalog izgubio: “Arhitekti se trebaju obraćati i ostatku svijeta, a ne samo vlastitoj profesiji. Inače riskiraju da budu tek urbani dekorateri. Arhitekti moraju prepoznati kolektivne težnje”.

Koliko su ga arhitekti poslušali u potrebi da se skinu sa svojeg pijedestala i stave u službu zajednice? Dovoljno, barem u teoriji. Pa su glavni izložbeni prostori, Arsenale i Centralni paviljon u Giardinima, prepuni videa, multimedijalnih instalacija, skica i maketa te skulptura ( Zaha Hadid izlaže organsku skulpturu od deset metara)... Zajedničko im je da pokušavaju postaviti temelje za ono što bi trebala biti nova arhitektura, ali i dijalog sa zajednicom.

Tu se uklapaju (u dijalog sa zajednicom) i hrvatski predstavnici na Venecijanskom bijenalu, Pulska grupa, koja na temu odgovara izlažući projekcije akcija kojima se zajednica borila za zajednički prostor, kao što su dubrovački Srđ ili otok Sv. Katarina.

Uzavrela krv

Atmosfera dramatičnih pobuna koje su se odvijale u hrvatskim gradovima oslikava se putem paralelnih platana, pa hodajući po našem prostoru unutar Arsenala posjetitelj na vlastitoj koži osjeća uzavrelu krv koja je bila dio tih protesta. Ove projekcije rade Igor Bezinović i Hrvoslava Brkušić. Dio nastupa je i rad Siniše Labrovića i Borisa Cvjetanovića (koji je već jednom bio na Bijenalu, ali likovnom gdje nas je predstavljao s Anom Opalić): na mjestu konflikata naroda i kapitala Labrović izvodi performanse, gleda u nebo, a snima ga Cvjetanović.

Na pitanje je li tako zamišljao hrvatski nastup, izbornik Tomislav Pavelić odgovara kako je riječ o jednoj od verzija kako je na samom početku vidio naš paviljon. Na otvaranje paviljona stiglo je puno kolega arhitekata: Nenad Fabijanić, Hrvoje Hrabak, Tomislav Ćurković, Krešimir Rogina, Vedran Mimica...

Kosovo prvi put

S nešto zakašnjenja zbog gužve u prometu došli su i predstavnici Ministarstva kulture: Berislav Šipuš, Zlatko Uzelac, Tamara Perišić, Nevena Tudor.

Neke su zemlje prvi put na Venecijanskom bijenalu, među njima je Kosovo, čiji je prostor blizu našeg. Perparim Rama postavio je emocionalni barometar koji je povezan s postojećim kosovskim ulicama i mahom poznatim građevinama, i na koji posjetitelji Bijenala mogu odgovarati. Emocije koje posjetitelji doživljavaju gledajući te građevine su razne: klaustrofobija, veselje, nada, strah... Na dobivenim odgovorima može se bazirati i buduće oblikovanje grada. Inače, prvi dan razgledavanja najpozitivnije je osjećaje kod posjetitelja izazvala Biblioteka u Prištini, rad hrvatskog arhitekta Andrije Mutnjakovića.

Izlaganje polemika

Chipperfieldu je važan kontekst, ne zanimaju ga lijepe slike. Herzog i de Meuron tako pričaju priču o svojoj glasovitoj zgradi Filharmonije u Hamburgu, ali ne izlažu sam projekt (to je Chipperfield eksplicitno zabranio), nego po prostoru lijepe uvećane novinske polemike koje je ovaj rad izazvao. Skupina njemačkih autora, pak, izlaže sve nedoumice koje prate budućnost berlinskog aerodroma Tehmpelhof, izgrađenog 30-ih godina prošlog stoljeća: prvo se smatrao nacističkim aerodromom, onda je postao simbol oslobođenja, a danas se ne zna što bi s njim.

Među najzanimljivijima u Veneciji je japanski paviljon. Kustos Toyo Ito bira novu generaciju: izlažu Kumiko Inui, Sou Fujimoto i Akisa Hirata. Njihov je paviljon ispunjen trešnjinim drvećem, minijaturnim maketama stanova punima predmeta i pjevom ptica, a prikazuje ponovnu izgradnju mjesta Rikuzentakata koje je uništeno nakon tsunamija.

Što smo naučili

Priča je puna nježnih detalja koji govore o ljudskoj volji za nastavak života, pa se tako bilježi kako je jedan od prvih obrta u improviziranim šatorima podignutim nakon tsunamija bio frizerski salon.

Što možemo naučiti od stranaca, pitaju se u Britanskom paviljonu. Nakon godinu dana istraživanja, kažu, naučili su mnogo toga, među ostalim i sljedeće: kuća od limenki piva može biti turistička atrakcija i nalaziti se u kulturnim vodičima (Houston), arhitekt može istodobno biti markistički aktivist i komercijalno jako uspješan, u Bangkoku grade shopping centre, ali nema tko kupovati...

Kako dalje? Na Bijenalu se nude neki od odgovora.

Kamo dalje? Očito u gradove.

Naime, kako su pokazali Sergison i Bates u Arsenalu, u radu koji tematizira socijalno stanovanje: 1804. godine bila je jedna milijarda stanovnika na zemlji, od toga tri posto u urbanim sredinama. Danas, 67 posto ljudi živi u gradovima.