Bizaran svijet malog čovjek kojeg muče

ZAGREB - Devedesetih hrvatski je film prikazivao kako sirotog, malog i nevinog hrvatskog čovjeka kinje i muče: oni koji su ga kinjili i mučili bili su “četnici” - ili, još izravnije - Srbi.

U hrvatskim filmovima ove dekade ugnjetavanje pak provode neke neopipljive i nepredočive sile opće društvene nepravde i kapitalizma.

Treći film

Međutim - diskurs samosažaljevanja “malog čovjeka” ostao je isti kao prije, a u nekim slučajevima čak su i autori filmova isti kao u prethodnom desetljeću.

Takav je slučaj i s Nevenom Hitrecom, režiserom koji je igranu karijeru počeo pod sam kraj Tuđmanove ere poprilično šovinističkim ratnim spektaklom “Bogorodica”, da bi potom snimio iznimnu skupu i nepravedno prezrenu kroniku Trešnjevke četrdesetih godina “Snivaj zlato moje”.

Njegov treći film - “Čovjek ispod stola” - tipičan je i ne baš najsretniji primjer tog novog hrvatskog pseudo-crnovalovstva, površnog i zakašnjelog trenda socijalnog samooplakivanja koji je u hrvatskom filmu postao prevladavajući trend.

Nastao po predlošku Vjekoslava Dominija, Hitrecov film prati krug likova oko jedne kvartovske tržnice u zagrebačkom predgrađu . Junak filma je čistač cipela (Luka Petrušić) koji spava pod štandom, jer ga je samohrana majka izbacila iz kuće. On je čeznutljivo zaljubljen u mladu pazarušu (Jelena Lopatić) koja pak hoda s kamatarom (Ronald Zlabur) koji joj obećava brak i dom. Glavna junakinja, pak, ima još zapleteniju obiteljsku mizanscenu: njezina mater radi kao sluškinja kod vlastite sestre, a sestrin muž zubar (Damir Lončar) ne samo da je njezin stvarni otac, nego je usput i seksualno napastovao. Da stvar bude gora, kamatara vjerenika ubiju, a čistaču cipela vrati se iz Amerike otac (Filip Radoš), no jedino zato da bi užicao novaca za nove poslovne poduhvate.

“Čovjek ispod stola” nije stvarno socijalni film: to je prije nekakav socijalni gran-ginjol, film krajnjeg grotesknog pretjerivanja koji društvenu opservaciju zamjenjuje gomilanjem najopćenitijih stereotipa. U bizarnom svijetu “Čovjeka ispod stola” kamatar nema novca za stan, a novac opljačkan na benzinskoj pumpi dostatan je da se kupi argentinski rudnik srebra. Takvo savijanje osjećaja vjerodostojnosti legitimno je kad je po srijedi komedija, što je po nekim svojim scenarističkim sastavnicama “Čovjek ispod stola” i bio. Ali, Hitrec je po vlastitim riječima odlučio “scenarij komedije režirati kao dramu”.

Ideologija većine

“Čovjek ispod stola” iznimno je loš film, primjer jednog antipatičnog kulturnog trenda. Slično kao i Šorkov “U zemlji čudesa”, “Čovjek ispod stola” film je koji veze nema s onim što se u ovom društvu stvarno događa, ali fingira socijalnu angažiranost jer je to danas dominantna ideologija većine, kao što je nacionalizam bio jučer.