Monografiju o Zvonimiru Berkoviću treba pročitati cijela hrvatska kinematografija

Piše: Daniel Rafaelić

Zvonimira Berkovića upoznao sam prilično kasno. Točno u podne, 2004. godine, susreli smo se u vrtu iza motovunskog hotela Kaštel.

Vi ne volite moje filmove?! – odmah me zatekao.

Otkud vam to?!

Rekli su mi. Upozorili su me.

Ne volim samo dva...

Pa ja imam samo četiri filma! – nastavi on... Koje ne volite? Putovanje na mjesto nesreće, jel tako?

Tako je...

Kakav je to bio scenarij... kakva ideja... ali nitko to nije shvatio...

Dobro, ipak ste skinuli Anu Karić!

Nemojte me zajebavati... idemo dalje... Rondo, naravno, kao i svi kritičari obožavate...

Ne?! Pa to mi je najbolje što sam ikad napravio! Po tome želim da me pamte!

Nije to moja poetika...

Ma nemojte me... a Pinterova kamera?

Žigon i Relja su tvrdi... umjetni...

Ma nemate vi pojma...

Ja volim Kontesu Doru...

E sad me stvarno provocirate... dobro - što volite u Dori?

Atmosferu, intelekt, istraženost...

Gdje to vidite?

Pa čitao sam zapise Karla Armana...

Jeste li to vidjeli? Divno. Nitko nije shvatio koliko sam istraživao taj film... koliko sam kopao u nacionalnoj biblioteci... to nitko od nas ne radi...

Zato je taj film divan... božanstvena Alma, divni Šerbedžija... a tek serija...

Šta vam je draže?

To su dvije različite stvari, ali... film, da... kompaktniji je...

Mi stvarno ne možemo razgovarati... a što se tiče Ronda... jeste li još uvijek Škrabalov asistent na Akademiji?

Onda mu poručite da si nabavi novog asistenta!

Sjetio sam se ovog razgovora prije nekoliko dana kada sam dobio novoizašlu monografiju o Zvonimiru Berkoviću. Dijana Nenadić i Nenad Polimac urednički potpisuju djelo koje bez nekog velikog truda postaje kapitalno u hrvatskoj filmskoj publicistici. Još prije nekoliko godina monografije o domaćim redateljima bile su pravi izuzetak. Tako je osamdesetih Nenad Polimac bio kreativni vulkan maestralne, iako majušne, monografije o Branku Baueru. Slijedile su monografije o Kreši Goliku, Oktavijanu Miletiću, Anti Babaji, Antunu Vrdoljaku, Dušanu Vukotiću i Veljku Bulajiću. Mali broj velikih imena hrvatskog filma pokazuje da se monografije, osim nevjerojatnog truda i predanosti urednika, ipak vrlo rijetko objavljuju. Ova koja je pred nama ima samo jednu manu - njen izgled. Nikad nisam shvatio zašto se fotografije filmova u boji reproduciraju crno-bijelo, i to u jedinoj knjizi koja mora nedvosmisleno svjedočiti o kvaliteti kako filma tako i redatelja. Nije nikakva usluga slavnom Berku da kadrove Ljubavnih pisma s predumišljajem ili spomenute Kontese Dore gledamo crno-bijele utopljene u plavu boju. No, novac je vjerojatno. On je ipak služio da se plate tekstovi suradnika, a isti su - ukratko - fenomenalni!

Prijatelj Berk

Monografiju otvara Ivo Škrabalo svojim već poznatim esejem o prijatelju Berku. Škrabalo je, kao Berkovićev intimus, često o njemu pisao i govorio u medijima. Njegova je zasluga da je uspio svojevremeno toliko senzibilizirati domaću kulturnu zajednicu za tzv. problem Kontese Dore. Film je, baš kao i TV serija, bio bunkeriran iz nikad objašnjenih razloga. Bilo je više nego jasno da tadašnja vlast provodi damnatio memoriae nad Radom Šerbedžijom pa je kolateralna žrtva tog pokušaja mijenjanja povijesti bila i Kontesa Dora.

Bard hrvatske pisane riječi Marko Grčić poseban je naglasak stavio na Berkovićev nekad prepoznatljiv, a danas, nažalost, gotovo zaboravljeni novinarsko-esejistički opus. Upravo u ovim novinama Berković je godinama pisao kolumnu naziva Zvonar katedrale duha. Te su kolumne bile upravo razorne za svaki pokušaj političke propagande tadašnje vlasti, kao i kulturnog jednoumlja. Grčić također podsjeća na Berkovićev jedinstven doprinos promišljanju nacionalne povijesti. Svojim Pismima iz Diletantije Berković je na dotad nezabilježen način razmatrao ključne ličnosti, događaje i probleme koji Hrvatsku grade, ali i opterećuju.

Slijedi trostrano obasjavanje Berkovićeva vjerojatno najvažnijeg filma, Rondo. Jurica Pavičić, Bruno Kragić i Silvestar Kolbas, svako na svoj način, bave se istim filmom, otkrivajući nam one slojeve koji su nam pobjegli prilikom ranijih iščitavanja tog filma.

Vrlo zanimljivo u tom kontekstu figuriraju i tri pogleda stranih kritičara na Berkovićevo filmsko stvaralaštvo, uvijek učen pogled Petra Krelje, vječno egzotična, a znanstveno superiorna spona Mozarta i Berkovića Irene Paulus, osobni pogled na rad s Berkom Maje Rodice Virag ili tekstovi Berkovića samog. Osobno, pak, izuzetno sam sretan što knjiga sadrži i toliko žuđeni, gotovo lirski, tekst Diane Nenadić o Kontesi Dori. Vrhunac, pak, monografije svakako su dva doprinosa Nenada Polimca. Prvi, intimni razgovor sa Zvonimirom Berkovićem daje nam mnogo više od uobičajenog, monografskog, razgovora. Atmosfera, duh i intelekt tog jedinstvenog čovjeka nije mogao biti bolje sadržan u tim kapljicama razgovora.

Maček kao tema

Ono, pak, što čini egzotiku drugog Polimčeva teksta je analiza Berkovićevih nerealiziranih projekata. Ono što čitamo u tim recima najbliže je osjećaju koji je morao imati Dean Corso kada ga je Boris Balkan inicirao u svoju tajnu knjižnicu, u Devetim vratima Romana Polanskog. Tu su scenariji za Male grijehe i Zir Karaulu iz 1955., sinopsis za Tri nedjelje i jedan ponedjeljak, zatim Razgovori smješteni u doba talijanske renesanse, u kojima konverziraju Michelangelo Buonarroti, papa Julije II., Leonardo Da Vinci, Sandro Botticelli i Niccolo Machiavelli. Nakon propasti Hrvatskog proljeća Berković 1972. piše Varijacije na Paganinijevu temu. Ovdje posebno mjesto zauzima Berkovićevo bavljenje Vladkom Mačekom, kojeg je htio snimiti u tri projekta: Maček - Pavle, Maček u Jasenovcu i Maček u Operi. U ovom drugom, najzanimljivijem, kako piše Polimac, Ante Pavelić i Eugen Dido Kvaternik osobno nadgledaju Mačekovu internaciju u logor, istovremeno se trudeći da mu tamo ne manjka komfora. Ovo su samo neke od desetaka projekata koje je Berković razvijao, a posebna poslastica Polimcu svakako je morala biti čitanje Berkovićeva, svojevrsnog, nastavka Krležinih Glembajevih.

Ova je knjiga ona koju bi trebali, a nažalost neće, ne imati, već pročitati baš svi koji se bave hrvatskom kinematografijom. Tek da vide kako je odavno umjetnički visoko postavljena ljestvica i da je ići ispod već desetljećima - nepristojno i nekulturno.