NAŠ KRITIČAR POGLEDAO JE FILM O KOJEM SVI PRIČAJU Dunkirk je fascinantna evokacija ratne operacije iz 1940., ali ima dva ozbiljna problema

Poput svakog spretnog redatelja blockbustera, Britanac Christopher Nolan zna da je spoj efektne slike i bučnog zvuka kod takve vrste filmova puno važniji negoli dramski naboj. Zato je uspio nagovoriti šefove Warner Brosa da ulože 100 milijuna dolara u evokaciju ratne operacije izvlačenja savezničkih snaga iz Dunkirka, francuskog gradića koga su 1940. opkolile njemačke trupe i prijetile zarobiti oko 400 tisuća ljudi skupljenih na tamošnjoj plaži. Nema veze što to nije bila priča o junačkom proboju nego povlačenju da se spasi živa glava te što je redatelj zabranio angažiranje američkih glumaca i uvođenje važnih ženskih likova, obećao je da će prikazati rat kakvog još dosad nismo vidjeli, s kopna, mora i iz zraka.

Ako ste gledali film u zagrebačkom Imaxu u Arena centru (ili to tek namjeravate), to vam je najpametnija odluka. Kad počnu eksplozije na plaži, imate dojam da ste usred bojnog polja, dok Tom Hardy nišani na njemačke pilote, kao da se nalazite s njim u cockpitu, a brodica Marka Rylancea, britanskog patriota koji je sa sinom i njegovim prijateljem pošao spašavati opkoljene vojnike, ljulja se na otvorenom moru tako da vas spopadne mučnina. Već u prvom vikendu film je zaradio nešto više od 100 milijuna dolara bruto u svjetskim kinima, daleko je to još do povrata investicije, no krilatica da je to rat prvi put prikazan najmodernijim filmskim sredstvima (Imax kamere i sl.) dovoljno je primamljiva da se ne treba bojati za završni rezultat.

“Dunkirk”, međutim, ima dva ozbiljna problema. Prvi je vjerno pridržavanje Nolanova koncepta o tri mjesta zbivanja, što zahtijeva puno paralelne montaže. Kad oko sredine filma zaredaju kratke scene u kojima se prelazi s kopna na more i u zrak, niste baš sigurni što se gdje zbiva, a ne pomaže ni redateljeva odluka da je za uloge običnih vojnika svjesno izabrao manje poznata lica: povremeno nemate pojma tko je tko.

Također, jesu li vojnici baš tako strpljivo čekali u redovima dok su ih mitraljirali pripadnici njemačke Luftwaffe? Vizualno to izgleda impresivno, ali izostao je pijani kaos, tako uvjerljiv i morbidan u “Okajanju” Joea Wrighta.

Drugo, Nolan je bio svjestan povijesnih problema vezanih uz taj događaj, ali ih je gurnuo na rub priče. Otpor Nijemcima u tom trenutku pružali su samo Francuzi, međutim, kad bi se netko od njihovih vojnika približio brodovima za spašavanje, dobio je naredbu da čeka dok se prvo ne evakuiraju Britanci. U kočarici pod paljbom njemačkih metaka, u kojoj je i glavni junak dijela s plaže Tommy (Fionn Whitehead), francuskog vojnika samo što ne linčuju jer se drznuo pretvarati da je Englez. Naposljetku, nakon što je zapovjednik Bolton (Kenneth Branagh) zaključio da je evakuirao svoje snage, ne preostaje mu drugo nego da procijedi: “A sada moramo napraviti nešto i za Francuze”.

Ključno je pak pitanje jesu li ti momci bili heroji ili kukavice? Ni oni sami nisu sigurni i tek ih obodri srdačan prijem kod kuće. Ipak, ostaju mnoga neizgovorena pitanja, a Nolan je dovoljno mudar da se njima previše ne bavi. Neosporno, povremeno fascinantno ostvarenje, međutim, njegov tvorac vještiji je u prikrivanju nego dramskom elaboriranju povijesnih dvojbi.