'Ne volim kad ljudi kulture ulaze u politiku, politiku ne volim i klonim je se'

Predstava “Oslobođenje Skopja” po tekstu Dušana Jovanovića i u režiji Ljubiše Ristića spada u one kazališne predstave koje su obilježile epohu prelaska 70-ih na 80-e.

Nastala netom uoči Titove smrti, ova predstava o mladoj makedonskoj majci koja postane žrtva ostracizma okoline jer se previše sprijatelji s njemačkim oficirom u svoje je vrijeme bila i politički i estetski skandal te bitno obilježila i politički teatar 80-ih, ali i sve one koji su bili uključeni. Među njima je, u jednoj od glavnih uloga, bio i Rade Šerbedžija.

Trideset i sedam godina kasnije, Šerbedžija i “Oslobođenje Skopja” opet su pred nama, no ovaj put u filmskoj verziji. Na pulskom festivalu u četvrtak se premijerno prikazuje filmska verzija klasičnog Jovanovićevog komada koju kao koredatelji supotpisuju otac i sin, Rade i Danilo Šerbedžija. Film je nastao u makedonsko-hrvatskoj koprodukciji i na makedonskom jeziku. Povodom premijere filma, razgovaramo s Danilom Šerbedžijom.

Čija je ideja bila nova verzija ove klasične predstave, vaša, Rade Šerbedžije ili Jovanovićeva?

- Ideja je bila Radetova, mog oca. To je godinama bio njegov san, još od kasnih 80-ih, stalno je htio napraviti film po tom tekstu, no tada nije razmišljao da bi ga režirao. Postojao je čak i scenarij Živojina Pavlovića s kojim, međutim, sam Pavlović nije bio zadovoljan. O ideji se opet počelo ozbiljnije razgovarati negdje 2008., a tada se pojavila i zamisao da Rade i režira film. No, kako se bojao da će mu biti teško i režirati i glumiti važnu ulogu, ja sam tu ušao kao pomoć. Sam vjerojatno nikad ne bih došao do takvog projekta i teme.

Koristili ste scenarij Živojina Pavlovića?

- Da, uvrstili smo dvije scene. Rade je na tome insistirao, jer mu je Pavlović bio važan čovjek u životu, sebe je zvao “vojnikom Žike Pavlovića”.

Vi ste ‘71. godište? Koliko uopće pamtite slavnu predstavu?

- Pamtim je dobro, jer sam u njoj glumio! Ne, doduše, u izvornoj podjeli. Izvorno je ulogu dječaka Zorana glumio Saša Kuzmanović, no nakon dvije godine on je previše odrastao, pa sam ja upao u ulogu Zorana i čak s predstavom bio na američkoj turneji. Tako da je to bio čudan osjećaj, režirati tekst koji odmalena znaš napamet.

“Oslobođenje Skopja” bilo je pomalo antikomunistički tekst koji se bavi krutošću revolucionarnog morala. Danas živimo u vremenima kad se kaže da je “antifašizam floskula”. Koliko se tekst morao prilagoditi novoj epohi?

- Ne toliko. Uz svu političku i društvenu kritiku, tekst i film najviše se bave privatnim moralnim borbama pojedinca. Ako sam nešto nastojao unijeti u predložak, onda je to da sam ga pokušao intimizirati, pretvoriti ga u komornu dramu u kući i dvorištu, maknuti ga od epske predodžbe partizanskog filma. Ta predstava jest bila kritika ideologije, iako je i u predstavi, kao i u filmu, neupitno tko je u tom ratu bio na pravoj strani. No, ono što je ostalo do danas isto jest to da povijest pišu pobjednici.

Izvornu predstavu je režirao Ljubiša Ristić. Nakon godina potpunog zaborava, tu zvijezdu jugoslavenskog teatra u žižu je vratio Oliver Frljić predstavom “Kompleks Ristić”. Što mislite danas o Ristiću te o predstavi o njemu?

- Frljićevu predstavu nisam vidio, pa ne bi bilo korektno da je komentiram. Ali, o Ristiću mogu govoriti. On nam je bio dobar obiteljski prijatelj, bio je dobar režiser, žao mi je što se uhvatio politike. I Rade se s njim zavadio oko toga. Morao je znati da suradnjom s Mirjanom Marković ulazi u dil s obitelji koja je učinila puno zla. No, ja ga pamtim i kao čovjeka koji me kao malog vodio na sladoled. Općenito ne volim kad ljudi kulture ulaze u politiku, politiku ne volim i klonim je se.

Jedan od glavnih likova filma je njemački oficir koji nije demoniziran, prikazan je kao čovjek s dobrim stranama. Neke slične motive ima i film Miše Radivojevića “Kako su me ukrali Nemci”.

- Vidio sam taj film. I Radivojevićev scenarij i Jovanovićev su autobiografski, obojica pripovijedaju ono što im se dogodilo u doba Drugog svjetskog rata. Naravno, postoje i razlike. Nijemac iz našeg filma je profesionalac koji služi domovini, dovoljno je visoko u hijerarhiji da svašta vidi i zna, ali da istodobno ne može glasno izreći protivljenje. Najradije bi što prije kući, privatno ima neki osjećaj za dobro i zlo, ali ne može biti i nije lišen odgovornosti za počinjeno zlo. Zamisao je bila da se svatko od nas zapita što bi u njegovoj koži napravio.

Surežirali ste film s ocem? To je vrlo osjetljiva situacija… Je li i na setu bilo “otac je uvijek u pravu”?

- Bojao sam se toga, ali je ispalo lakše nego što sam očekivao. Rade je u mene imao povjerenje, prepustio mi je kadriranje i kameru, a on je radio s glumcima, i iznenadilo me koliko je tu dobar. Naravno, nesuglasica je bilo, uvijek ih bude, ali film radi puno ljudi, film je uvijek razgovor i kompromis.

Neobično je što vaš otac glumi isti lik kao i pred 37 godina?

- Postarali smo lik! Napravili smo da je stariji, da ima mlađu ženu i s njom dijete. To je uloga koja je obilježila Radetovu karijeru i nisam mogao zamisliti ikog drugog u toj ulozi.

“Oslobođenje Skopja” zbiva se u Makedoniji, no vi ste ovim filmom tu priču na neki način vratili Makedoniji? Prvi put se taj tekst i izgovara na makedonskom…

- Nije prvi put, bilo je nekih teatarskih izvedbi. Ali - da, Dušan Jovanović je rat proživio u Skopju, to je makedonska priča, sad smo je snimili na makedonskom i kao makedonski film. Postojale su razne ideje, pa i ta da se film snima s internacionalnim kastom na engleskom, no ja sam bio taj koji je stalno insistirao da zbog autentičnosti film mora biti na makedonskom. Film je važan i za trenutnu situaciju u Makedoniji, jer i tamo postoje pokušaji prekrajanja povijesti.

Vaš sljedeći projekt je film “Tereza 33” po scenariju Lane Barić, poznate glumice.

- To je projekt s kojim smo dugo zaokupljeni. Pet puta smo padali na natječaju - ali, to nije problem, ne žalim se, ima nas puno i razumijem da film ne možete uvijek dobiti iz prve. Sistem natječaja treba čuvati i poštivati, ne volim moje kolege koji padnu na natječaju pa onda počnu napadati sistem, poštovao bih onog koji bi bio kritičan onda kad dobije novce. Što se “Tereze 33” tiče, to je film o mladoj ženi u urbanom Splitu koja živi u patrijarhalnom okruženju i počne ulaziti u sukob s autoritetima. Planiramo ga snimati u modernističkom Splitu, daleko od centra grada, u socijalističkim kvartovima. Dugo smo radili na scenariju, bili smo i na radionici u Poljskoj kod Andrzeja Wajde gdje nam je tutor bio Schlöndorff. Imam strašnu želju napraviti taj film, vuče me kao što me nikad ništo nije vuklo u životu.