Zašto je tako važan tip koji u životu nije snimio niti jedan pošteni hit

Početkom osamdesetih, u vrijeme kada se formirao današnji "independent cinema", taj je američki "indie" film imao jedno, ikoničko lice: a to je bio Jim Jarmusch.

Ranih osamdesetih, Jim Jarmusch se probio u svijet filma nizom jeftinih crno-bijelih filmova koji su pretresali američke miteme, ali meditativnim i elegičnim stilom. S tri prva filma ("Permanent Vacation" 1980., "Stranger Than Paradise" 1984. i najpopularnijim "Down by Law" 1986.) Jarmusch je postao uzor i obrazac američkog off-holivudskog režisera. Tadašnji jugoslavenski časopisi - Ekran, Sineast, Quorum - posvećivali su tih godina temate ovom režiseru. Jarmusch je svojim apsurdno-humornim, elegičnim filmovima o marginalcima i čudacima postavio zaglavni kamen "indie" estetike, koji se začuđujuće postojano imitira do danas.

No, Jarmuschev utjecaj nije bio samo filmski. Mladić bijele kose iz Akrona u Ohiju nije samo po boji kose i podrijetlu iz industrijskog Midwesta podsjećao na Andyja Warhola. Jarmusch i Warhol imali su još nešto zajedničko. Obojica su bili "selektori" vlastitih privatnih "kuća slavnih", a za svoje su generacije predstavljali arbitre ukusa.

'Kuća slavnih' Jarmuschov filmski opus u dobroj je mjeri upravo jedna takva "kuća slavnih". Mnogi među njegovim filmovima posveta su drugim redateljima, uključujući Nicholasa Raya ili Yasushira Ozua. Njegov omnibus "Night on Earth" i doslovna je posveta filmašima vlastite generacije - Kaurismakiju, Benigniju i Beineixu. I poezija je u njegovu opusu prisutna kao referenca, od Williama Blakea u "Dead Manu" (1995.) do Williama Carlosa Williamsa u "Patersonu", njegovu najnovijem filmu.

Ipak, od svih intermedijalnih veza, Jarmusch je daleko najsustavnije gajio one s pop-muzikom. Dvojica američkih glazbenika - John Lurie i Tom Waits - u Jarmuschovim su filmovima započeli glumačke karijere. Niz je muzičara koji su se u njegovim filmovima pojavljivali kao cameo posvete, od Screamin' Jay Hawkinsa, preko Joea Strummera. Neki su - uključujući RZA-a iz Wu Tang Clana - komponirali muziku za njegove filmove. Nekoliko je Jarmuschovih filmova osovljeno oko središnjeg muzičkog citata: recimo, "I Put a Spell On you" okosnica je "Stranger then Paradise", dok se "Mistery Train" vrti oko Memphisa i kulta Elvisa Presleyja. Od 1986. do 2004. Jarmusch je načinio nisku od 11 kratkih filmova ciklusa "Coffee and Cigarettes", koje će upakirati u dugometražni omnibus. Mnogi od tih filmova upravo su njegove osobne posvete muzičarima, u njima se pojavljuju Tom Waits i Iggy Pop, RZA i GZA iz Wu Tang Clana umjesto kave piju čaj, a Jack i Meg White čavrljaju o Nikoli Tesli. Među brojnim muzičarima koji su prošli kao reference kroz Jarmuschov opus, postoji, međutim, jedan koji se izdvaja - a to je Iggy Pop.

Kulturalni uzor

Frontmena Stoogesa i nezakonitog strica punka Jarmusch neprestano navodi kao jedan od svojih ključnih kulturalnih uzora, a tome se ne treba čuditi. Između njih dvojice, uostalom, ima sličnosti. Kao i Warhol, i njih su dvojica odrasla u "rust beltu", malim industrijskim gradićima - Warhol u Ohiju, Iggy u Michiganu. Obojica su, došavši iz debele provincije, bljesnuli tako što su počeli proizvoditi umjetnost koja je bila neočekivana i drukčija. Obojica su u osnovi nekomercijalni: Iggy Pop u životu nije snimio prodavanu ploču, a Jarmusch ima možda samo jedan poluhit. Obojica su ostavila trag kroz svoje poklonike i imitatore.

A nakon što je desetljećima svojem muzičkom idolu laskao posredno, Jarmusch je sada to učinio i izravno: napravio je o njemu dokumentarac. Film pod naslovom "Gimme Danger" premijeru je imao prije mjesec dana u Cannesu, a drago mi je najaviti da će hrvatsku premijeru imati na festivalu za koji radim, u Motovunu.

'Školski zadatak'

Treba odmah reći - u "Gimme Danger" nije riječ ni o kakvom autorskom metaprojektu kakav je bio, recimo, dokumentarac o Nicku Caveu "20.000 dana na Zemlji". Jarmusch je ozbiljno prionuo "školskom zadatku" i napravio klasičan, dobro potkrijepljeni TV dokumentarac kakav bi se komforno uklopio u (nekadašnji, bojim se) program HTV-a. U filmu sam Iggy (pravim imenom James Newell Osterberg) u kameru iscrpno govori o svojoj karijeri. O povijesti Stoogesa pričaju, pak, rijetki preživjeli članovi, kao i bivši menadžeri, članovi obitelji, suputnici sa scene. Kroz niz "en-face" intervjua, Jarmusch priča povijest provincijskog benda iz Detroita koji je malotko čuo i koji je malo tko kupovao, ali je postupno počeo inficirati sljedbenike. Kroz svjedočenja, Jarmusch priča klasična poglavlja priče. Stoggesi, bend za koji nikad ne znate hoće li biti kadar odraditi gažu. Heroin, koji ih redom uništava. Diskografske kuće koje ih odbacuju. Utjecaj koji postupno imaju na britanski punk.

Uloga Davida Bowieja, koji se u Iggyjevoj karijeri pojavljuje kao "anđeo čuvar", s kojim Iggy sukomponira, kojem Bowie producira ploče, a ovaj njemu piše pjesme. Na koncu, film prati i obnovu Stoogesa nakon 2003., koju Iggy opisuje kao "pokušaj da snimi ploču s najkul muzičarima kojih se mogao sjetiti, a onda sam shvatio da nema onih koji su više kul od njih".

Za jedan dokumentarac o glazbeniku, "Gimme Danger" ima, zapravo, relativno malo Iggyjeve glazbe. U filmu praktički nećete čuti nijednu cjelovitu Iggyjevu stvar. Jarmusch kudikamo više inzistira na Osterbergovom "nemuzičkom" utjecaju i karizmi, na njegovu scenskom nastupu, pa film kompilira znatnu arhivsku koncertu građu, uključujući i snimku prvog "stage divea" u povijesti, u Detroitu 1970.

Na neki način, najzabavniji i najzanimljiviji dio filma je Iggy Pop sam. Opušten pred kamerom, James Newell Osterberg otrovno i ironično govori o svojoj i tuđoj muzici, bez dlake na jeziku ironizira glazbenu scenu, mainstream pop, ali i sebe i svoje suradnike. Premda starački nagrešpan i vidno oronuo, Mr Osterberg očito ima mlad mozak. Poput jogunastog tinejdžera, izruguje se svima i svemu, pa vam se čini da bi bio idealan gost za kakav satirički TV šou. Kao da je i u filmu - uostalom, kao i u životu - Iggy Popova persona pojela ono što pada u drugi plan. Naime, muziku.