Monodrama o životu Vesne Parun publici u Edinburghu otkriva da je Hrvatska dio Mediterana

Tamnog alta, divlja, fragilna i ezoterična, kao mlada glumica 1992. je zagrizla u Tenu, u maestralnom dramskom palimpsestu Borislava Vujčića preko torza Kozarčeve proze.

Otada Vesna Tominac-Matačić ustrajno brodi oceanima nevoljenih a tvrdoštavljenih ženskih bića. Njezin najnoviji izazov, monodrama “Ja koja imam nevinije ruke”, prema poeziji i životu kultne hrvatske poetese Vesne Parun, praizvedena 2014. u koprodukciji Zagrebačkog glumačkog ateljea i Teatra &TD, u službenom je programu najprestižnijeg svjetskog teatarskog festivala – Edinburgh Festival Fringea.

Kako je prošla prva izvedba u Edinburghu? Je li ambijent bio poseban okidač za vaše emocije?

- Zaista, ambijent je bio poseban okidač. Kako i ne bi! U samom podnožju brda, St. Arthur’s Seat, nalazi se predivna crkva, čija je unutrašnjost u potpunosti opremljena kao kazalište The Sanctuary za potrebe Fringea. Scena tog svetog mjesta upravo je savršena za našu predstavu, s visokim crkvenim svodom, sjajnom akustikom, dovoljno intim­na da podržava šapat na sceni i dovoljno monumentalna da podrži riječ velike pjesnikinje.

Reakcije tamošnje publike donijele su neke nove smjerove u tkivu izvedbe?

- Publika je sjajna! Interakcija s ljudima iz cijeloga svijeta, različitih rasnih i kulturnih identiteta u ime Vesne Parun beskrajno je uzbudljiva, s publikom koja ne samo da nikad nije čula za Vesnu Parun nego većinom nije mog­la ni geografski locirati našu zemlju. Mnogi od njih prvi put imaju priliku doživjeti Hrvatsku kroz geografska, povijesna te kulturno-identitetska obilježja koja se provlače kroz autobiografske zapise Vesne Parun, ali i kroz njezinu poeziju, neki od njih tek otkrivaju da je i Hrvatska dio Mediterana.

U toj posvemašnjoj različitosti otkrivamo sve aspekte sličnosti i dokazujemo univerzalnost Ves­nine poezije i istinske umjetnosti. Na koncu oni shvaćaju da i Hrvatska ima svog Shakespearea. I sami postajemo svjesniji sebe kad se nađemo u okruženju različitosti. Nakon svake od do sada odigranih predstava netko je od publike prišao i izrazio svoje oduševljenje. Tekst je inače titlan, a naslovnu pjesmu izgovaram na engleskom. To nas istinski veseli i obnavlja energiju za svaku sljedeću izvedbu. A već pristižu i prve kritike čija je svrha - ostaviti trag. Neke od njih već ostavljaju blistav trag.

Pravi je producentski pothvat prodati 23 predstave u bloku, i to na zahtjevnom gostujućem terenu.

- O tome više zna naša producentica ovdje u Edinburghu, Ines Wurth. Ona sa svojim timom vrijedno radi na tome. Pred nama je još mnogo izvedbi. Nadam se da će biti uspješne.

Trebalo je dosta glumačke i redateljske hrabrosti ući u rizik nedramskog tkiva poezije Vesne Parun? Čini mi se da ste vi i redatelj Ivan Leo Lemo posebice istraživali rituale njene i danas ultimativne slobode.

- Prije svega, demistificirajmo hrabrost. Što može izgubiti glumica, freelancer, bez kazališnih angažmana, u takvom pothvatu? I u tome jest ljepota slobode. A rizik je neminovan u svakom procesu stvaranja. Ivan Leo Lemo je redatelj rijetkog senzibiliteta koji zna prepoznati, ali i baratati tako delikatnim sadržajem kao što je lirika Vesne Parun. No, lirika je tek jedna linija naše predstave koja nadopunjuje liniju života kroz autobiografsku prozu. To, dakle, tkivo poezije samo je poveznica između dramskih momenata koji predstavljaju život Vesne Parun koji se odmata na sceni, počevši od samoga rođenja.

Njezinoj ultimativnoj slobodi prethodilo je “Ropstvo”, kako je naslovljena i jedna od njezinih ranijih pjesama, a po njoj i zbirka poezije. “Jedino je u činu stvaranja bila sloboda”, kazala je i dokazala to svojim djelom i životom. Inficirani njezinom kreativnom slobodom došli smo i do Edinburgha, Lemo i ja, a s nama je od početka i naša producentica Tatjana Aćimović. I vjerujemo da Edinburgh nije posljednja stanica na našem putu otkrivanja Ves­ninog djela svijetu.

Prije ovoga projekta imali ste još jednu off-avanturu s “Glembajevima”. Kad ovakvi projekti uspiju, osjećate li satisfakciju prema onima koji nisu vjerovali u vas?

- Nemam osjećaj da mi se nije vjerovalo. Možda vi znate nešto što ja ne znam, ha, ha, ha... Istina je da nisam imala prilike puno igrati. Vrata hrvatskih kazališta uglavnom su zatvorena za nas slobodnjake, posebice za žene mojih godina. Bilo kako bilo, s vremenom i u skladu s prirodom zdravog odrastanja, čovjek sazrijeva i sve manje brine o miš­ljenju drugih ljudi. Sada, u ovim godinama, velika mi je satisfakcija kad mogu samoj sebi odati priznanje za svoj rad bez obzira na stav nekog uvriježenog “autoriteta”. Ili, što je njegova kritika u odnosu prema iskrenom gledatelju koji treći put kupuje kartu za moju predstavu? U duhu Vesnine satire rekla bih: pičkin dim!

Nikada niste dobili priliku stalnog angažmana. Požalite li za tom vrstom sigurnosti ili vam je draža borba slobodne umjetnice?

- Više ne žalim. Sve je upravo onako kako treba biti. Divno.