'Ne postaje Hrvatska konzervativnija, nego licemjernija'

Najprije se obračunajte sa starim druškanom Lewisom Carollom. Kad nije pisao “Alisu u zemlji čudesa”, njegova je mašta bila tako prljava, a crteži koje je rastreseno ostavljao oko sebe tako nedvosmisleni… čemu riječi? Oprostimo se, zauvijek, i od patnika Humberta Humberta, i od delikatnog bečkog gospodina von Aschenbacha. I budimo dosljedni - što ćemo sa svim onim malenim dječacima što ih narisaše renesansni velikani, srećom po njih, u najposvećenijim prostorima katoličkog univerzuma?

S Bukovcem je lakše. Dragi naši kolekcionari Bukovca, ako još niste u Remetincu, nađite neki brlog, jer taj lolitizam koji obuze našeg velikana dok je živio u Pragu, pa su ispod njegova kista izlazile curice, jedna mlađa od druge, a on uredno živi sa suprugom i dvije odrasle kćeri, to je… Koliko je, uostalom, imala Nataša Rostova kad je upoznala kneza Bolkonskog? Neka gori Krleža! Ovaj put zbog Bobočke, koja je počinila mnoge opačine, a trenutak koji nas zanima je pasja vrućina odmah poslije ručka, u njenom krilu sjedi maleni dječak, a “ona je mu je držala glavu objema rukama i ispijala usnom o usnu tako slijepo, da nije ni primijetila Filipov dolazak”.

Zoran Ferić već je desetljećima jedan od najvažnijih hrvatskih pisaca; za priče i romane dobio je mnoge nagrade; jedna od njegovih knjiga, slavljeni “Anđeo u ofsajdu” upravo se, kao prijedlog za lektiru, skršila među ojačim rukama Željke Markić.

Kako glasi optužnica protiv vaše knjiga, profesore Feriću?

- ‘Anđeo u ofsajdu’ bio je samo jedna od kurikularnom reformom predloženih knjiga, a bilo ih je mnogo. ‘Anđeo’ je bio u skupini posebno nepodobnih.

Po sudu gospođe Markić, koja se i inače voli zavlačiti ljudima u postelje, da vidi jesu li sve radnje u skladu s božjim zapovijedima.

- U zadnjoj fazi to je zasluga gospođe Markić, koja je te knjige stavila na ‘indeks’, i, posebno naglasila da su u stanju seksualno iskvariti srednjoškolce, što je suludo, kraj svih elektronskih mogućnosti koje za to imamo. Nepodobnima su se učinili i ‘Ljubavnik’ Marguerite Duras, ‘Črna mati zemla’ Kristijana Novaka… i još neke. Štulić nikad nije ni bio neka ozbiljnija opcija.

Obrana?

- Ovdje ne branim svoju knjigu, branim sve takve knjige. I mislim da mladi između 15 i 19 godina moraju biti upućeni u razne stvari. No, naše knjige su služile kao crvena krpa da bi se srušila reforma, koja nije odgovarala desnim akterima, poput ‘Hrasta’, akademika Paara…

No, sad će ‘Anđeo u ofsajdu’ biti barem za trećinu čitanija knjiga no dosad.

- To je uvijek tako, no, funkcija umjetnosti i jest da sabotira neke ustaljene načine razmišljanja, osjećanja, pogleda na svijet… Samo što je s ‘Anđelom’ stvar nekako obrnuta, najprije je doživjela opće prihvaćanje, a nakon 16 godina je postala bauk.

Tako je sa svim velikim knjigama i piscima. Krleža polarizira javnost i danas. No, kultura je samo jedan od pokazatelja stanja u društvu koje se svim silama navodi da totalno prolupa.

- Ne samo u zadnjih šest mjeseci tehničke Vlade, otkad se u nju ugnijezdila krajnja desnica, pa i se tako desna stranka kao što je HDZ morala od nje distancirati, puno prije toga mlada generacija preuzela je jedan desni diskurs, u nas i u Europi. Ne bih se usudio reći da je lokalizirana na zemlje bivših komunističkih zemalja, gdje je Crkva odjednom preuzela važnu ulogu. Tu su Njemačka, Austrija…

U Hrvatskoj, evo, stasala je generacija rođenih i odgojenih u vrijeme Tuđmana.

- Ono što stalno govorim, a radim s mladima - čini mi se da su oni konzervativniji deklarativno. I kao što od svega uzimaju ono što im se sviđa, tako i u svjetonazorskom smislu uzimaju ono što misle da je dobro reći u javnosti. A kako doista žive, to je nešto sasvim drugo. Droge su postale manje-više normalna stvar…

Moramo reći rekreativne, jer, recimo, heroin je u opadanju.

- Da, točno. Kao i neobavezan seks, a kad dođe do braka, djece, postaju još žešći zagovornici tih institucija, tradicije, hrvatstva, crkve… ali jako malom broju pada na pamet da živi onako kako im crkva propisuje. Pogotovo u seksu. Mladi koji se od seksa suzdržavaju prije braka, u debeloj su manjini. Kao i oni koji će odustati od abortusa, ako dođe do frke. Tako da ne raste konzervativna misao, nego licemjerje.

Viktorijanski weltanschauung 21. stoljeća.

- Crkva proizvodi licemjerno društvo i licemjernu kulturu. Malograđanski moral spreman je na sve laži da bi se održala vanjska ljuštura obitelji, tradicije, društva, crkve.

Nakon 90-ih, bila sam uvjerena da se tako uskogrudna i primitivna desnica ne može vratiti, da koliko god je još godinama dobivao, Tuđman neprestano i gubi. Bila sam u krivu, čini mi se da je još i gore.

- E pa, perpetuira se, ali nisam siguran koliko je ozbiljnija. Možda smo pomalo i zaboravili ono vrijeme, zato što smo preživjeli, pa ga sjećanja mijenjaju... A kad gledamo izborne preferencije, pola ove zemlje je lijevo, ili naginje lijevom centru. To nije situacija iz 90-ih. I internet, društvene mreže su stvorile takvu situaciju. I kad se prije šest mjeseci scena zamračila, jako puno ljudi je ustalo protiv toga.

Mislite na Kulturnjake 2016.?

- Na to, na otpor tehničkom ministru kulture, na institucionalni otpor protiv njega u Njemačkoj. Dva dana nakon glupe ideje tadašnjeg ministra Crnoje da pravi registar izdajnika, bilo je 2000-3000 ljudi pred Banskim dvorima, glasnih i ekstremno pristojnih. A nije se znalo dokle će stvari ići, postrojavanje crnokošuljaša, prijetnje lustracijom, registrom izdajnika. Danas možemo biti ležerniji u tom smislu - ta Vlada je ipak propala.

Kad sam 2007. intervjuirala budućeg ministra Hasanbegovića o njegovoj knjizi ‘Muslimani u Zagrebu’, rekao mi je da mu je to simpatično, ali da sam ipak malo ‘prenaivna za novinarku’. Meni su njegovi pompozni potezi, rusvaj koji je napravio u kulturi, na neki uvrnut način, još naivniji.

- Njegovo štetno djelovanje u kulturi neprestano je vidljivo. Ali, mi ne znamo hoće li on prestati biti ministar, u krajnjoj liniji. U slučaju da ne bude, i da dođe netko tko želi popraviti situaciju, trebat će vremena.

Je li tehnički ministar trebao dati ostavku nakon peticije 3000 ljudi?

- Apsolutno. A peticija sad već ima 4000 ljudi. Kad imaš protiv sebe takvu koncentraciju ljudi iz kulture, jasno je da te ne žele, i da ćeš ovoj kulturi štogod napraviš činiti zlo. U odnosu prema vani, posebno. To govori o čovjeku koji je komesar, koji ima jasno zacrtani cilj i koji misli da je veći dio kulture u Hrvatskoj lijevi, ne znam, komunistički, i da to treba najprije potpuno zatrti, a onda graditi nekakvu domoljubnu, tradicionalnu kulturu. Zastarjelo i opasno mišljenje o kulturi, a kao politika u kulturi katastrofa.

Kakva vam je bila Andrea Zlatar kao ministrica?

- Kažu da je pogriješila kad je pristala na smanjenje novca za kulturu. U odnosu na Hasanbegovića, neusporedivo prihvatljivija za svakog civiliziranog čovjeka.

Tempi pasati… jer ministar Hasanbegović sad se već sasvim bezbrižno zafrkava s nama, vidi da mu nitko ništa ne može - kako drukčije protumačiti imenovanje gđe Belobrajdić u Vijeće za dodjelu potpora književnom stvaralaštvu, žene s jednom knjigom i prošlošću o kojoj nedovoljno znamo.

- Potpuno na tragu onoga što tehnički ministar inače radi, dovodi desnicu gdje god može. Ima i potrebe da se pokažu zubi, sarkazma. On je čovjek za podjele. Ne možeš ostati ravnodušan, ako vidiš da te veliki dio kulture ne želi. Ako si čovjek kao on, ići ćeš suprotnim smjerom. I smijat ćeš se - dok možeš. Ali time činiš zlo.

Bez kojih događaja, ljudi… ne biste bili to što ste danas?

- Prvo mi pada na pamet rođenje. Kao što kaže Kiš da tragedija Borisa Davidoviča počinje kao svaka zemna tragedija, rođenjem. Zatim, smrt majke, koja me temeljito uzdrmala sa 15 godina, jer sam dotad bio grozno razmaženo dijete. Majka, na neki način, nije mogla uspostaviti odnos s mužem, pa ga je transferirala na dijete. Gadim se samom sebi iz tog razdoblja razmaženosti.

Što je moglo biti tako strašno?

- Pustimo sad to. Nakon te smrti postao sam užasno ljut na svijet, sudbinu, Boga…

Boga? Niste li ateist?

- To kažem kao metaforu, iako imao sam u životu i religioznih faza, ali one su bile kratke. Odrastao sam u obitelji tradicijskih vjernika. Otac je bio u Partiji, partizan, a slavili smo Božić radi bora, mirisa borovine, kolača i darova, a možda je to bila i neka očeva “ko jebe Partiju i partijsku stegu” priča, ali sve to s bogom nije imalo veze. Ali nakon mamine smrti dosta sam bio pod utjecajem bake moga bratića, izuzetno religiozne adventistice. Proučavala je Bibliju, kao što rade adventisti, ja sam je slušao, međutim, većina života mi je ateistička. Ne agnostička.

No, prekinula sam vas. Nakon majčine smrti…

- Odnos s ocem, koji je bio, što tada nismo znali, PTSP-ovac iz 2. svjetskog rata, i ponašao se prema svim pravilima: nestrpljiv, sklon nasilju, zaljubljenik u oružje…

Jeste li ga se bojali?

- Zapravo, jesam. Bio je sklon oružju, pucanju po vrtu. Baš pišem neke autobiografske zabilješke, i svjestan sam da mi nikad nismo mogli uspostaviti neki odnos. Ni prijateljski, ni roditeljsko-sinovski. Ispada kao da ogovaram mrtvog oca, ali to je naprosto tako, i ja ću o tome nešto i napisati.

Nešto ste već i napisali, u ‘Kalendaru maja’.

- Baš zato što mi se čini da je otac vrlo uspio lik, jer taj odnos je bio kompleksan, on je, rekao bih, bio dobar čovjek kratka fitilja. Treća stvar koja me formirala su ljeta koja sam provodio na otoku Rabu, u kući svoga strica. Kao klinac, okružen tom ljubavlju mame i bake bio sam vrlo osamljeno dijete, a na Rabu sam imao bratića, kojeg sam obožavao, sestričnu, strica koji je imao nešto duži fitilj od mog oca… obitelj.

Jeste li tad čitali Slobodana Novaka, također vezana za Rab?

- Nažalost ne. Čitao sam ga u četvrtom srednje, za lektiru. Na početku godine, neke cure koje puno čitaju i ‘imaju pet’, greble su se za referate o piscima koji će meni kasnije postati presudni: Novak, Marinković i Desnica.

Koja je najlošija ocjena koju ste dobili iz hrvatskog?

- Pa… jedan! Ali samo jednom. I, da završim - na faksu je osoba koja je bila vrlo važna da nastavim pisati bio Krešimir Bagić, koji mi je objavio dvadesetak kratkih priča u Studentskom listu, gdje je bio urednik za književnost. I, Miroslav Mićanović koji mi je objavio prvu knjigu,

Neke ste rane priče uništili, ‘mijenjali’ ih u sebi kao zakletvu za zdravlje, odnosno negativan test na AIDS. Nije vam sad žao?

- Ali imam ih, na čudan način! Stare rukopise sam imao u jednoj torbi, i kad sam odlučio ne objaviti knjigu, za jednog sam ih velikog otpada u kvartu bacio. Međutim, prošle godine mi je susjed rekao – čuj, ja sam uzeo one rukopise, i povremeno ih čitam, baš mi je dobro. Ako ih budeš trebao, kod mene su.

Majka vam je bila Židovka, Bernstein. Kako je preživjela 2. svjetski rat?

- Otac joj je bio Židov, liječnik, kirurg, a majka Hrvatica, pa su nju preveli na katoličku vjeru. Oca su joj ubili, što je valjda normalno… za NDH. Njezina je majka umrla na porođaju. Silna ta majčina potreba da ja ne rastem bez roditelja, koja je rodila tu majmunsku ljubav, ipak se na kraju izjalovila…

Bez kojih pisaca ne biste bili to što jeste?

- Kao dijete nisam volio čitati, teško mi je išlo. Moja dječja soba bila je roditeljsko odlagalište za knjige, tako da sam se puno prije roka suočio s Krležom i Hemingwayem. S petnaest godina me stil Krležinih novela fascinirao. Tu je bio Dante, ‘Pakao’, ilustrirani, na čudan me način privlačio, ali nisam ga čitao ni kad sam trebao. ‘Proljeća Ivana Galeba’ i Desničine priče bile su u regalu na Rabu i čitao sam to svako ljeto deset godina. A onda knjige koje su fascinirale klince mojih godina, ‘Proces’, Marinković… Novakov ‘Izvanbrodski dnevnik’, mogu reći da su me baš pronašle te knjige. U JNA sam usavršio čitalački nerv Faulknerovim sabranim djelima, jer, radio sam u knjižnici… i sjećam se jedne emisije koja je govorila o Lowryjevom romanu ‘Ispod vulkana’, koji sam odmah kupio, pročitao nekoliko puta, i bio mi je sjajan. Na faksu sam pratio kratke priče Pynchona, Hoovera, Barthelemyja… eksperimentalna proza, komplicirana. Bio sam uvjeren da mi se to sviđa, sve do susreta s Carverovom ‘Katedralom’ kad sam rekao – ovo je priča. Svi smo čitali Borgesa, ja sam čitao Poea, zanimala me fantastika… To je bio kraj 80-ih. Prvu knjigu objavio sam 1996.

Trenutno radite na scenariju za film svoga romana ‘Smrt djevojčice sa žigicama’.

- Dobio sam priliku promijeniti ono što bih i sam promijenio u romanu. Nisam tome vičan, dosta se mučim, a redatelj koji bi ga režirao, Kulenović, pomaže mi… i radim neke bilješke, autobiografske, ocu, baki, majci, što će ispasti, autobiografski roman, zapisi… ne znam. Bilježim, zasad, ono čega se sjećam. A toga je jako puno.

Što vas veseli?

- S godinama, sve manje toga. Čovjek sam koji voli okupljati ljude oko sebe, roštiljati, prijatelji su moja alternativna obitelj. Logično. A sad već pomalo… napunim terasu prijateljima i odem u WC i čitam knjigu.

Je li vaš roštilj još onako dobar?

- Mislim da je, volim kuhati, i to doista nema veze s pomodnošću kulinarstva. Ja kuham, iz nužde, od svoje 15. godine. Sad iskušavam nove recepte. Prijatelji su mi otkrili recept lungića koji su odležali u medu, acetu balzamicu, u cjelini su pečeni na roštilju tako da su iznutra fini mekani, roskasti… Moj je roštilj puno koštao, ali vrijedi, ima integriranu jednu rajnglu, unutra se stavi krumpir, meso i dobije se okus kao pod pekom.

Uživate i dalje u knjigama i časopisima o uređenju interijera?

- Da. I tu sam svoju strast dao jednom svom liku, Romanu u ‘Kalendaru Maja’ koji je postao arhitekt zato što je vidio da različiti prostori nose sa sobom različite živote, a on je to uvijek volio, kroz različite ljubavnice i prostore koje je ljudima gradio.

Teško mi je s vama razgovarati, predobro vas poznajem. Znam što ne mogu pitati, a na što nikad neću dobiti odgovor… Najbolji su sugovornici razvedeni muškarci u tužnom ludilu srednjih godina.

- I žele kupiti kabriolet… Jesam u srednjim godinama, ali u sretnom sam braku. I spremam se kupiti auto, siguran obiteljski auto.Taj me auto nimalo ne veseli.

Pa je, kabriolet je veseliji…

- Ma to vam je kao kad smo Boro Radaković, Edo Popović i ja išli kao pisci u London. Divno, ali 20 godina prekasno.

Što vas plaši? Stare boljke, bolesti?

- Sad sam sigurno puno manji hipohondar nego prije 15 godina jer sve te bolesti kojih sam se bojao sve su izglednije, kako vrijeme prolazi. Ali prema strahu imam neki drugi stav. Ljetos sam u Sloveniji zaspao na jednoj klupi, gledajući jezero, i probudilo me šuškanje. Ispod klupe je bio poskok, doduše mladi, koji je, kad je vidio da sam se probudio, sasvim lagano odgmizao. Mogu reći da se nimalo nisam uplašio i čak mi je bio lijep!

Ali svijet oko nas nije baš idiličan?

- To je strah koji dijelim s mnogim ljudima, a to da će ne samo izbjeglički val, već i radikalni islam, terorizam, strašan sam po sebi, stvoriti u Europi uvjete za ultradesne stranke. Da će naša društva postati društva netolerancije, paranoje, političkog nasilja, stvarnog nasilja. Ja, koji sam se naučio bojati iracionalnih stvari, s ovim realnim strahom ne znam što da radim. Ponekad mi se čini da se toga bojim manje nego bi trebalo.