Čekajući Godota dočekala sam Gordana

ZAGREB - Kako je to biti suprugom najboljeg hrvatskog televizijskog novinara? Zvuči li to pitanje banalno, jer kada s nekim dijelite postelju i stol, njegova karijera i karizma nisu toliko bitni koliko njegova dobrota, razumijevanje i tolerancija. Je li popularnost teret? Ana me prekida i kaže kako se nikada Goran ne gura preko reda, niti se ona bori na placu za bolju rajčicu, no nakon emisije iz Južne Amerike poslali su mu s placa neko “voće domaće”, da ga proba nakon egzotičnog…

No, kako u Anin život ulazi velika novinarska zvijezda?

- Negdje 1988. Goran je bio gost na tribini u Sarajevu. Poslali su mi pozivnicu i otišla sam premda nisam namjeravala. No, njegov dolazak organizirao je naš zajednički prijatelj i on nas je upoznao. Večer prije bila sam u kazalištu, gledala sam Zijaha Sokolovića u ‘Čekajući Godota’. Govorio je ‘… prošlost nikako da dođe, budućnost nikako da dođe, mi glumimo sadašnjost’. To sam iskoristila razgovarajući s Goranom i to mu se svidjelo.

Ponekad bismo se čuli, a nakon nekoliko mjeseci smo shvatili da to nije samo priča o kolegama novinarima, već da smo u emotivnoj vezi. Ja sam tada radila honorarno na radiju, sjećam se, jednom mi se javio u program i pričao o tome kako je ekonomski stoji Jugoslavija u odnosu na svijet. Bila sam mlada, mene to nije zanimalo.

Svi tvrde da je bilo divno biti mlad u Sarajevu u to doba?

- Sarajevo je moje prekrasno iskustvo, ne mogu se sjetiti da mi se tamo išta ružno dogodilo. Rođena sam u Derventi, živjela sam u Bosanskom Brodu, s roditeljima i četiri sestre. Otišla sam u Sarajevo studirati novinarstvo. Vrlo brzo sam se honorarno zaposlila na sarajevskom radiju. Voljela sam ići na radio, na fakultet, imala sam prijatelje… Osamdesete su godine Bijelog dugmeta, išli smo često na koncerte, a još više u kazalište i kino. Moja prijateljica Meliha, koja je danas prevoditeljica u Haagu, i ja gledale smo sve moguće predstave i filmove, a poslije bismo išle u diskoteku u hotelu Beograd ili u kafiće. Više se odlazilo u kafiće i stajalo ispred njih. Dosta smo izlazili na Akademiju dramskih umjetnosti, tamo je bila tzv. mala scena i ‘nadrealisti’ su izvodili predstave, studentske vježbe.

I kako je to bilo, pitam je, hodati s Elvisom Presleyjem novinarstva?

- Nije baš bilo jednostavno, jer Sarajevo se nije znalo nositi s takvih situacijama. Bio je samo jedan list, As, koji je pratio ‘žute stvari’. Oni su pisali da Goran Milić dolazi u Sarajevo, jer ima vezu s novinarkom s Programa Sarajevo 202. Mene je silno opterećivalo što su me čak i prijatelji počeli doživljavati kao curu Gorana Milića... Ja sam s njim od početka imala apsolutno iskren i otvoren odnos, nisam kalkulirala s time da je Goran poznata faca, da vodi Dnevnik… Zamaralo me što bi nam stalno netko prilazio i nešto ispitivao Gorana. On je tih godina ostao udovac, umrla mu je žena, a kći Lana je tada imala četiri i pol godine. Od ranih dana naše veze Lana je s nama i tako će uvijek biti, čak i sada, kad je odrasla i ima dečka, završila je pravo.

Vrhunac drame u njihovoj vezi odvijao se za prvih ratnih mjeseci, u Sarajevu.

- Na početku sam ja bila u Sarajevu, a on u Beogradu. Viđali smo se na toj relaciji. On je pred rat došao u Sarajevo, 1991., s YUTEL-om, koji se emitirao iz Sarajeva. Ja sam iz Sarajeva izašla 1992. u travnju, na samom početku rata, a Goran je ostao još četiri mjeseca. Njegova kći Lana i ja čekale smo ga u Zagrebu. Bilo je vrlo dramatično, pukle su veze, teško smo se mogli čuti. Kad je došao u Zagreb, počeli smo život ispočetka. Sve je nestalo u trenu: stanovi, auti, poslovi, mirovinsko, radni odnosi, buduća mirovina, sve o čemu smo maštali…

Srećom, mi nismo osobe koje bi plakale nad svojom sudbinom, znala sam cijeniti što smo živi i čitavi. I moja brojna obitelj je izašla živa iz Bosne i to mi je bilo najvažnije, o imovini se nije niti razgovaralo, druge stvari su došle na dnevni red. Lana je ovdje nastavila treći razred, a ja još nisam radila. U tim godinama sam rodila Marka, potom sam radila za Glas Amerike, pa na drugom programu radija i na kraju sam se 1999. zaposlila na televiziji, na prezentaciji programa.

Goran je danas, kao i uvijek, na vrhuncu popularnosti. Njegove su emisije najgledanije. U čemu je tajna, pitam.

- Prije nego što predloži što bi htio raditi, on zna gotovo u detalj kako će mu izgledati koja emisija. Točno je znao što želi pokazati publici iz Južne Amerike, iz Australije… Goran je dijete diplomata, naučio je odmalena primati informacije i praviti selekciju. Bila sam s njim kad je radio putopis po Švicarskoj, Italiji, Francuskoj i Španjolskoj. On jednostavno vidi, snimi… sjeti se nečega… napravi iz svega priču. Ali ne improvizira, zna što se u svijetu događalo posljednjih pedesetak, šezdesetak godina. Te velike informacije spušta na razinu malog čovjeka, da mu ih približi, da mu pokaže kakva neka zemlja jest ili nije. Gledam sve njegove emisije. Dok ga nema, uvijek imam svoj posao, pa djeca, kuća, prijatelji… No, pred kraj ovog serijala već sam se umorila od njegove odsutnosti. Preselili smo se u naš stan nakon 15 godina podstanarstva. U novom stanu je bio tjedan dana, a onda otišao u Južnu Ameriku. I djeci nedostaje. Marko je s njim prije putovao tijekom ljeta, tako da je znao što se događa na terenu bolje od svih nas, ali čak i on je poželio da bude više kod kuće. I tako će ovo cijelo ljeto Goran provesti s nama.

A kako izgleda veza s Goranom dok on putuje po svijetu?

- Kontaktiramo gotovo svaki dan, bez obzira gdje se nalazio, meni je gotovo nezamislivo da se jedan dan ne čujemo, zabrinem se, nedostaje mi... Mi o svemu pričamo, što je uradio pas Pino, koliko sam novca potrošila (to mi je najdraže reći kad je daleko), što je rekla Lana, tko je zvao… Goran je vrlo revnosan u plaćanju računa, iz Australije me pita jesam li ih platila. Ja sam mu žena, prijateljica i suradnik, osoba koja ga prati i razumije. Nemamo nikakvih tajni, to je pun odnos, bez šutnje, ljutnje, nikad se nije dogodilo da se posvađamo i pet dana ne razgovaramo. Ja bih uvijek progovorila nakon jedne minute.

Brine li je da bi Goran na svojim putovanjima mogao sresti neku fatalnu ženu?

- Više ne (smijeh). Na početku veze, žene su se jako ‘čapale’ oko njega. Nabacivale su mu se i neke moje poznanice u Sarajevu... Bila sam ljubomorna, a on me uvjeravao da je to bezveze. I bilo je bezveze. Mislim da nas je rat zbližio, zaboravila sam na ljubomoru i nepovjerenje: kad prođete s osobom jedno takvo iskustvo, onda sve drugo zaboravite. Ja sam otišla iz Sarajeva s njegovim djetetom, već tada smo morali beskrajno vjerovati jedno drugome. Našli smo se u potpuno novom životu i više nisam razmišljala je li ga neka žena pogledala, nego što ćemo jesti i što ćemo raditi.

Je li se jako uplašila kad se Goran nedavno razbolio? Čak je postojala bojazan da je riječ o svinjskoj gripi…

- Možda je dobro da se tako preradio. Zadao je sam sebi vrlo težak zadatak, da će u jednoj sezoni iz tjedna u tjedan imati novu emisiju. Dokazao je da i to može izdržati: taj ritam, svaki tjedan nova emisija, bez prekida, od rujna do sada. Na tom tragu kani nešto i nastaviti, no naprije ćemo se odmarati. Malo po Italji, malo na more, u Slano kod prijatelja, jer je Goranova kuća tamo srušena i jedina nije obnovljena… I onda će Goran u rujnu nastaviti s novim pobjedama.