BOLESNO 40000 LJUDI

Gledala je u majku i plakala: Mama, boli me srce, ne mogu više

 Boris Kovačev
Reporterka Magazina razgovarala je s roditeljima i liječnicima koji se nose s dramatičnom situacijom i bolešću koju većina jednostavno ne prihvaća kao bolest. U poremećaje prehrane spadaju anoreksija, bulimija, nespecifični poremećaj hranjenja i kompulzivno prejedanje

Lana ima 12 godina, plavu kosu koja se u kovrčavim loknama spušta do ramena i čini da se djevojčica doima krhkijom negoli jest. Donedavno je bila odlikašica, nije mogla odlučiti želi li postati doktorica ili košarkašica. Danas je često umorna, malo je reći tužna. Na njezinih 157 cm ima svega 39 kilograma. I ovakva, tanka poput sjene, Lana je u boljoj fazi. Minulog lipnja vaga bi se zaustavila na brojci 33. Boluje od anoreksije.

Godinama je frenetično trenirala košarku i pobjeđivala. Dogodilo se da je lani, na početku šestog razreda, usred utakmice slomila ruku. “Više od ruke nju je tad krenula boljeti duša, bojala se da će propustiti previše treninga, jako zaostati za ostalima”, kaže mama. I makar u košarci nema strogog imperativa težine kao u atletici ili gimnastici, ulazak u pubertet i nekoliko kilograma viška bili su popraćeno zluradim komentarima ambicioznih trenera, loših psihologa, rečenicama poput: “Zadavit ću te, budeš li ponovo izgledala k’o lanjskog proljeća!” Učinilo je to da se djevojčica upitala kako li je izgledala prije. “Nije mi to pričala, kasnije sam sastavila mozaik”, govori majka. “Bila je malo baby-špekasto-bucmasta, to je razvojno normalno, tad još nije krenula u pubertet. Znali su prigovoriti tipa: ‘Jesi se fino napapala?’ ili ‘Voli se papati, ha?’. Ljeto prije jako je narasla, izgubila na težini, onda se dogodila ta ozljeda i moja kći je gotovo preko noći ušla u opsesivnu kontrolu hrane.

Izvan kontrole

Primijetila sam da je počela manje jesti, najednom je izbjegavala grickalice, čipseve, to mi se činilo normalnim u toj fazi za djevojčice, pogotovo za sportašice, da malo pripaze. No, potom je krenula izbjegavati međuobroke, zatim slatko, sve češće na internetu pretraživala stranice o zdravoj hrani. Prvo je suptilno kontrolirala prehranu, a onda je, preko noći, to otišlo daleko. Jer, to kad krene, tu nema zaustavljanja... Sa 48 kg došla je za jedan, dva, tri mjeseca”, nabraja pružajući prvi, drugi, treći prst lijeve ruke, “ma, došla je na 42! Do Nove godine.”

Sve mršavija, još uvijek je te jeseni redovito trenirala, dapače kod kuće je dodatno radila vježbe snage. Vagu je konzultirala više puta dnevno, od mame tražila da kupuje niskokaloričnu hranu... Majku je jednu večer nazvala trenerica: “Lana se osušila, nema snage, pokreti su joj slabije koordinirani, ne može loptu baciti s polovice terena. Što se događa?” Do jučer sportašica dobre posture poprimila je tipično anoreksično držanje, obješena ramena, glavu drži pognutu, bori se sa slinom u ustima, posljedicom stalnog gladovanja. Dijete je spalo na 39 kg, a majka pala u očaj. Javila se u zagrebački Bea centar, gdje liječe poremećaje hranjenja. Nakon pregleda djevojčicu su uputili u Vinogradsku bolnicu, na pedijatru, kod pedijatara gastroenterologa koje se bave poremećajima prehrane. Oni liječe organski dio, ali ne rade psihoterapiju. Djevojčica je na psihoterapiji u Centru za zaštitu djece i obitelji grada Zagreba.

Težak oporavak

Majku su uputili da se javi dr. Hrvoju Handlu, koji doduše ne radi s maloljetnicima, ali vodi grupu za pomoć roditeljima u kojoj imaju i roditelje oboljelih maloljetnika.

“U pet mjeseci izgubila je 11 kilograma”, progura knedlu majka. Razgovorljiva je, stalo joj je da njezinu priču čuju drugi. Učiteljica je u jednoj zagrebačkoj školi i, govori, vidi sve više djece koja naginju poremećajima prehrane, “a to nitko kao da ne primjećuje. U javnosti bi se o tome trebalo ne govoriti, već galamiti. Iako sam relativno rano prepoznala poremećaj, izgubila sam nekoliko mjeseci da bih došla do pravih adresa na kojima smo i kći i ja dobile pomoć. A radim s djecom, živim u Zagrebu, obrazovana sam... kako li je tek drugim roditeljima?”

Nalazi u Vinogradskoj pokazali su da Lana ima srčane probleme - izljev u perikardu i prolaps mitralnog zaliska, što je posljedica anoreksije, češća kod mlađe djece negoli starijih, tipičnija za one koji od poremećaja obole prije kraja puberteta. Teško joj je poremećen i rad štitnjače. Čim je vidjela nalaz srca, liječnica je tražila hitnu hospitalizaciju. Bilo je to točno pola godine od pada u dvorani i prijeloma ruke. Svega pola godine od posljednje utakmice u kojoj je i Lana sa svojim timom nadmoćno pobijedila.

Po povratku iz bolnice počela je piti enteralne pripravke. Oporavak je išao jako teško, bolje rečeno, pamti mama, nije išao nikako. “Tonula je u depresiju, gubila na težini, došla na 35 kg, potom spala na 33 kg, na visinu od 156 cm. Toliko joj se stanje pogoršalo da više nije mogla ići u školu. Bio je kraj godine, pa su joj zaključili ocjene koje je imala otprije.”

Napadaj panike

Jedan ju je dan ljetos, priča, zatekla sa škaricama u rukama: “Plačući me pogledala: ‘Mama, srce me boli, ne mogu više’. Krenula se samoozljeđivati, uplašila sam se da se hoće ubiti, ali ona se ne želi ubiti, ona vapi za pomoću, objasnio mi je doktor. Kad kaže da je boli srce to tako i osjeća, kao veliku fizičku bol koja joj razdire pluća. Umirio me je liječnik, to je psihičko stanje, a ne fizičko, to je napadaj panike. Užasno je kad kao roditelj vidiš to samoozljeđivanje...”, naglo ušuti. “Fizička bol koju si nanese puno je manja negoli ona koja joj je u duši, tu fizičku bol gotovo da ni ne osjeti, zato se i samoranjava... Zgrabila sam joj škarice iz ruke i opalila pljusku. Reagirala sam instinktivno, iz potrebe da ju prenem, što brže vratim u realnost. Na ruci joj je ostala tanka crta, površinska rana što se zarezala škaricama”, opisuje.

U Hrvatskoj 40.000 ljudi, većinom djevojčica i žena, boluje od nekog poremećaja prehrane. Velika većina nije se nikad liječila. U poremećaje prehrane spadaju anoreksija, bulimija, nespecifični poremećaj hranjenja, i kompulzivno prejedanje. Kompulzivno prejedanje u Americi će vjerojatno uskoro biti najčešća psihijatrijska dijagnoza.

Kad je prije dvije godine otvorena H(rana), Dnevna bolnica za liječenje poremećaja prehrane u psihijatrijskoj bolnici Sv. Ivan, poznatijoj kao Jankomir, po zagrebačkom naselju u kojem se nalazi, unatoč očekivanju da će biti preplavljeni pacijentima, u početku su, apsurda li, bili poluprazni. Psihijatar dr. Hrvoje Handl, koji je smislio taj simbolični naziv za dnevnu bolnicu, objašnjava da oboljeli hranu osjećaju kao ranu, ne mogu jesti, makar ih mori glad. “U prvoj generaciji u dnevnoj smo imali svega devet pacijentica. Čovjek bi očekivao navalu, ali ne. I danas je situacija da se prijavi recimo 10, od toga tek šest dođe na prvi pregled. Oboljeli će teško prihvatiti da je bolestan, a naše društvo jako malo zna o poremećajima prehrane. To odmaže oboljelima, jer često im ni njihovi u obitelji ne priznaju da su bolesni, ne ohrabruju ih na liječenje. Da je društvo općenito informiranije, puno bi prije oboljeli i njihove obitelji dobili iz okoline informaciju da je to ozbiljna bolest, i da se treba liječiti.”

U zadnjih godinu dana dr. Handl vodi i grupu podrške roditeljima oboljelih, prvu i zasad jedinu takvu u Hrvatskoj. Sastaju se četvrtkom, u tih 90 minuta tjedno izmijene savjete, nevolje, podršku. Na grupi su roditelji maloljetne djece, ali i “djece” od 30, 40 godina... Među njima je onih čija se djeca ne žele liječiti, makar godinama pate i u groznom su stanju. Ima i onih koji na grupu dolaze potajno, jer bi se dijete protivilo. I onih, naravno, čija se djeca, bilo maloljetna ili punoljetna, liječe ili su se nekad liječila.

“Oboljeli imaju potrebu biti netko drugi, za druge. Anoreksija je često jedino što im je od identiteta ostalo, sve ostalo su poklonile nekom drugom za ljubav, bilo da su išle na fakultet koji su htjeli mama ili tata, bavile se sportom koji su im nametnuli roditelji, da su svirale instrument koji su izabrali mama ili tata i onda dođu u pubertet i imaju anoreksiju za sebe”, tumači dr. Handl.

I Lanina mama zadnjih pola godine četvrtkom odlazi na grupu potpore roditeljima. “Prvo što sam tamo čula jest da moram prihvatiti da mi je dijete bolesno, da je to ozbiljno. Učim se na grupi kako djetetu postaviti granice. To nisam znala i to je velika pogreška. Iz želje da joj pomognem nasjedala sam njezinim manipulacijama, nisam znala kako to prekinuti. Govorila bi mi: ‘Ti si kriva za sve, ova hrana je odvratna, fuj, neću to jesti, ti si glupa, ti si odvratna, ti si najgora mama’... svašta dijete izgovori u toj nemoći s namjerom da vas povrijedi. Ali, kad sam naučila prepoznavati manipulaciju naučila sam i kako se maknuti iz toga.”

Izvan sebe

Roditelj na grupu potpore u H(ranu) obično prvih tjedana stiže s grčom u trbuhu, izbezumljen. “Ljudi u toj fazi obično gotovo ništa ne znaju o poremećaju, izvan sebe su, pitaju se što će biti s njihovim djetetom”, priča dr. Handl. “Lanina mama je prvih par tjedana govorila o svojim osjećajima, ali kroz dijete, više je govorila o djetetu, negoli o sebi, stalno je bila orijentirana na Lanu. Pustili smo je da se isplače, da kaže što ima i kad se, nakon dva-tri tjedna, malo smirila, objasnili smo joj da tu nije samo radi djeteta, već i radi sebe. Jer, i roditelji pridonose da se djetetu događa to što se događa, a mnogi toga nisu ni svjesni. Veliki je problem da roditelji ne znaju postaviti granice djeci. Ta djeca koja su odgajana kako prinčevi i princeze roditelje ne doživljavaju kao kraljeve i kraljice koji onda njima određuju granice, već ih doživljavaju kao svoje sluge. Kad dijete uđe u poremećaj, onda roditelj više nije sluga samo njemu, već i njegovom poremećaju. Roditelji to na grupi ne shvati odmah, ali shvati brzo.”

Lanina mama svjesna je pogrešaka: “Ja sam kao učiteljica jako dosljedna s tuđom djecom, nisam stroga, već je to ‘ovo je crta i preko nje nećeš, nema svađanja, nema rasprave’, a sa svojim djetetom to nisam uspjela. Bila sam previše popustljiva. Radila sam sve da bih njoj olakšala, da bi ona bila sretno dijete. Njezin otac nas je napustio još dok sam bila trudna. S pet godina ušla je u regresiju, počela piškiti u gaćice, tada smo prvi put potražili pomoć psihologa.”

Otvorena kontrola

Kad je dijete maloljetno, nužno je da roditelji prate jede li, a punoljetne anoreksičare nije uputno sasvim otvoreno kontrolirati. Lanina mama priča: “Ona sve napravi ne bi li mene ostavila u uvjerenju da jede, makar ne jede. Recimo, ljetos na moru, stavi u zdjelicu malo mlijeka i Čokolino, razmaže do gornjih rubova, ja sam negdje blizu, vidim krajičkom oka da doručkuje, ali dok sam na terasi ona to baci u WC, a zdjelica ostane umrljana, izgleda kao da je pojela. Ili, dođe vrijeme za popije enteralni pripravak koji dobiju po preporuci gastroenterologa ili psihijatra, jer je tijelo puno izgubilo, a u tome je koncentracija proteina, masti i ugljikohidrata koja pomaže da se brže oporavi. Uzme bočicu dok sam pored nje, probuši je, stavi slamčicu, povuče par gutljaja, vidim pije, a ona poslije ode na WC i prolije veći dio.”

Dr. Handl naglašava: “Čim vidite da dijete rapidno mršavi, vodite ga pedijatru. Kad je poremećaj u začetku, puno se lakše liječi, kad uzme maha pa dijete padne s indeksom tjelesne težine ispod nekih 16, ili 17, a zdravo je 18, sve je puno kompliciranije. Ne treba čekati, jer curicama zakržljaju jajnici, one brzo izgube menstruaciju, a dečkima kržljaju testisi, postaju i feminizirani od nedostatka testosterona, svi riskiraju hormonalni disbalans.”

Lana još nije dobila mjesečnicu, liječnici kažu da je neće skoro ni dobiti, jer je i to posljedica izgladnjivanja. Njezin indeks tjelesne mase bio je pao na 14,6. Sve što je ispod 18 računa se da je anoreksija. Sad ima indeks 16,7 i dalje je iznimno mršava.

U dnevnu bolnicu H(rana) primaju starije od 18 godina, indeks tjelesne težine im mora biti iznad 15, moraju moći funkcionirati u grupi, jer je to uglavnom grupna terapija. Moraju biti motivirani za psihoterapiju, većina ih nije, jer nemaju osjećaj da su bolesni, iako shvaćaju da su slabi, da im je loše željezo, da nemaju menstruaciju. “Neke kažu da ne žele imati menstruaciju jer žele ostati curice. Kod njih je problem strah od odgovornosti, ne samo prema životu, već i prema osjećajima, ne žele preuzeti odgovornost za vlastite teške, neugodne osjećaje, jer djeca žive u svijetu gdje je radost vodeći osjećaj, a kad odrastaju shvate da nije samo radost u životu, već i tuga, ali to ne žele prihvatiti. Pa će radije ostati djevojčica negoli prihvatiti tugu”, tumači doktor.

Liječenje u H(rani) obično traje od tri do šest mjeseci. “Nekad je to naše liječenje tek početak liječenja. Oni koji dođu često su dotad najmanje godinu dana bolesni, a ima ih koje prije dnevne bolnice boluju već pet, ili čak 20 godina, znači kronificirani su. Ne možete očekivati da će se u šest mjeseci izliječiti, (programi poput našeg vani traju po godinu i pol do dvije), ali možemo ih naučiti drugačije razmišljati. Oboljeli imaju kronični osjećaj odbačenosti, a to izvana izgleda kao da odišu razmaženošću, pa ih se proglašava razmaženim curicama. Ona možda i jest razmažena, ali kad postane bolesna ona više nije razmažena, već je bolesna”, govori dr. Handl.

Unutarnja nevolja

Odbacivanje hrane tek je vanjski simptom, nastao da bi im skrenuo pozornost od neke duboke unutarnje nevolje i nepoštivanje sebe. “Puno curica uđu u poremećaj ako roditelji imaju problema u braku, ako se razvedu, ako su nasilni. Ako se mama dere na tatu koji ju ponižava, vara, curica možda ne želi postati žena, ne želi postati kao mama... misli ‘radije ću ostati djevojčica’.”

Uvid u to što ih doista muči i od čega bježe izgladnjivanjem nije lagan. U dnevnoj bolnici često se dogodi trenutak kad kažu da se tek sad, nakon liječenja, kad su se riješile simptoma, grozno osjećaju. “To je logično, dio je liječenja, jer ona se simptomima štitila od same sebe i kad nestane simptom odjednom je oči u oči s pravim problemom koji ju je i doveo do bolesti.” Čest je slučaj da u obitelji oboljelih nedostaje figura oca. “To je dosta simptomatično, ili otac previše radi i premalo vremena provodi s djecom, ili je mama psihološki dominantna pa mu ne da dođe do izražaja, a on se sam ne izbori, ne kaže - makni se, daj mi da se bavim djetetom, ili su rastavljeni ili oca nema od rođenja...”

Ključ liječenja je, koliko u djetetu, toliko i u roditelju.

Početkom studenog, 4. i 5., u Zagreb, u organizaciji centra Bea i bolnice Sveti Ivan dolazi najpoznatija liječnica za poremećaje prehrane na svijetu, Britanka dr. Janet Treasure. Prva je osmislila i uvela program koji traži da oboljela djeca i roditelji zajedno sudjeluju u liječenju, a 5. 11. cijeli će dan boraviti u Jankomiru gdje će roditelji moći dobiti savjet.

Neki od poremećaja prehrane obole tek u 30-ima, 40-ima, nema pravila.

Na grupi potpore roditeljima je, kao otac, profesijom liječnik, roditelj djevojke koja je u anoreksiju upala nakon što je diplomirala i upisala magisterij, u 24. godini. “Nikad nije imala problema, barem mi to nismo znali, bila je odlična studentica, onda se na fakultetu malo udebljala, ali ne drastično. Kad je krenula na magisterij, nije morala ići na predavanja, više je bila kod kuće, polako je prestala jesti. No, u našem je slučaju sreća da je njezin stariji brat psiholog, da ju je on, gledajući pola godine kako se sve to razvija, uspio educirati i motivirati na liječenje.”

Dr. Handl kaže: “Većina roditelja osjeća veliku krivnju, a neće prihvatiti temeljnu odgovornost koja podrazumijeva: ‘Jesam ja djelomice odgovoran, ali nisam to namjerno napravio, svoje dijete volim, a problem je to što mu nisam postavio granice, i sad se moram tome naučiti.’ Jer, anoreksične osobe su dosta manipulativne, često prijete i samoubojstvom, ako im roditelj nešto brani, bude tu teških sukoba. Također, zabluda je da to nije poremećaj, da će to proći bez liječenja, ili da je to tek tjelesni poremećaj, da to nema veze s psihom. Kažu neki: ‘Ma da samo hoće malo više jesti, to bi prošlo’. Neki roditelji misle da će, ako se oni jako zabrinu pa tako zabrinuti dođu djetetu i kažu da su jako tužni jer ne jede, ono početi jesti. Oboljelo dijete onda radi upravo obrnuto. Taj njihov pristup je pasivno-agresivan, kažu ‘zašto me rastužuješ, ajde jedi za mamu’, ili ‘pa što to radiš svima nama, cijeloj obitelji’. Dijete će se tad osjećati još gore, još više će se osjećati krivim.”

Bolje mišljenje

Koliko je svijest o poremećajima prehrane u nas još slabo razvijena pokazuje i to, upozorava dr. Handl, da i neki liječnici opće prakse ne razumiju poremećaje, ne prepoznaju na vrijeme o čemu se tu moguće radi, pa se gubi previše vremena do dijagnosticiranja, kamoli liječenja. “Puno je bolje poslati na pregled nekog za koga su pogrešno posumnjali da ima poremećaj prehrane, negoli da napravimo propust. Ima slučajeva da majka posumnja u anoreksiju, a liječnik opće praske govori da to nije, makar se kasnije potvrdi da jest.”

Lana je u novu školsku godinu krenula optimistična. Zadnjih nekoliko mjeseci odlazi na psihoterapiju, polako radi na tome da o sebi stvori bolje mišljenje. Izljev u perikardu se povukao, liječnici su odobrili da se polako vrati košarci. “Znam da joj to puno znači za samopouzdanje. U klubu znaju za anoreksiju, primili su je na treninge, naravno u puno blažem obliku. Pred nama je još puno toga...”, umorno govori mama.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
09. studeni 2024 18:29