'Moja kći Vanja (15) pretvorila se u kostura. Htjela se ubiti. Nisam znao kako joj pomoći'

- Uzela bi trećinu banane i sat vremena je rezuckala na prozirne šnitice i onda to jela još narednih pola sata. I to bi bio njezin obrok. Zamislite da svoje dijete morate gledati svaki dan kako to radi - govori nam otac djevojke koja se borila i još uvijek se bori s anoreksijom. Ozbiljnim poremećajem u prehrani.

Njihova je priča počela netom nakon njezinog 15. rođendana.

A roditeljima je trebalo neko vrijeme da shvate da se nešto čudno događa.

- Primijetili smo da jako malo jede, pa da je sve mršavija, da je izgubila menstruaciju... Onda smo pokušali razgovarati. Bezbroj puta. Bezuspješno. Negirala je. Bila je i vrlo nervozna, atmosfera u kući napeta. Skrivala je i bacala hranu, bacala tanjure, lupala vratima, prijetila samoubojstvom, vrijeđala nas... Kažem joj dobro jutro, a ona odgovori izljevom bijesa.

Svi su patili

Cijela obitelj je patila. Svi smo nervozni kad smo gladni, zamislite sad koliko je tek nervozan onaj koji nije danima ništa jeo. Kod takve osobe nervoza se nakuplja, ona razara sve oko sebe. I s takvom osobom nema smislene komunikacije – priča nam otac Marijan dubokim glasom, još uvijek polako i teško. Jer mu tema ni danas, kad je kći bolje, nije lagana.

- Moja kći danas normalno funkcionira i izvršava školske obaveze. Period restriktivne prehrane organizam je, srećom, preporodio bez oštećenja. No i dalje je taj odnos prema hrani specifičan. Uzima samo određene namirnice na strogo kontrolirani način. Sama si priprema obroke i jede što hoće i kada hoće. Mi ne sudjelujemo u njezinoj prehrani. Odvojili smo se od poremećaja prehrane. Da izbjegnemo manipulacije, izgovore, laganje, vrijeđanje... - objašnjava.Kći Vanja i danas o tome nerado govori. Bavila se sportom i kad je prestala, krenuli su problemi s prehranom. Njezina očekivanja su bila velika, rezultati nešto slabiji i onda je nastupilo nezadovoljstvo. A ono je dovelo do povlačenja iz društva, samoizolacije, depresije i rezultiralo strogom restrikcijom u prehrani.

Dvaput u bolnici

Kad su roditelji shvatili da se nešto ozbiljno događa sa zdravljem njihove kćeri, nisu znali kome se obratiti, gdje otići, pitali su prijatelje za savjet... Znali su da imaju veliki problem, ali nisu znali kuda krenuti.

A kad je hospitalizirana zbog kronične pothranjenosti, u bolnici su roditeljima savjetovali da se odvoje od poremećaja hranjenja i da joj ne donose hranu od kuće. Iako im je to bilo jako teško, pridržavali su se liječničkih preporuka. Međutim, nakon izlaska iz bolnice, ona se vrlo brzo vratila starom režimu. Pa su je roditelji vratili u bolnicu.

Naime, Vanja je morala preuzeti odgovornost za svoju prehranu i za svoj život.

upala u zamku Sad nakon svega znamo da je zapravo bilo loše potencirati razgovore o hrani i razlozima zbog kojih nije jela. To je zamka u koju smo upali zbog neznanja, a u najboljoj namjeri: da pomognemo djetetu. Najgori mi je osjećaj bio ta bespomoćnost. Svaki dan smo gledali dijete koje nestaje. Po kući je hodao kostur prekriven kožom. Nisam mogao normalno funkcionirati na poslu. Želio sam joj pomoći, ali nisam znao kako.

Nakon Vanjina izlaska iz bolnice, krenuli smo na psihoterapijsku podršku za roditelje. Nekoliko mjeseci kasnije ona je priznala da ima problem, odlučila se boriti i počela s terapijom.

Unutarnji sukob

Danas znam da je to sukob koji se događa unutar nje same i nitko ne može preuzeti odgovornost za njezin poremećaj hranjenja. Naučio sam da je to odgovornost oboljelih. Na grupi podrške roditeljima čuo sam i da neki roditelji nisu pronašli dovoljno snage da se odvoje od tog poremećaja, pa su i oni postali zarobljenici bolesti. To mi je dalo dodatnu snagu jer nisam sebi želio takav život.

Da sam na početku znao što danas znam, ranije bih forsirao bolnicu i što prije krenuo s liječenjem. To postane preteško za cijelu obitelj. I supruga i ja smo se sto puta posvađali. Ona je bila više zaštitnički nastrojena, htjela razgovarati, nadala se da ćemo sami uspjeti, a ja sam inzistirao na traženju pomoći. Trajna napetost je bila u zraku. Ali treba postaviti granice – govori nam tata Marijan.

Jelena Balabanić Mavrović iz Centra za poremećaje hranjenja BEA kaže da je u ovom slučaju sreća što je kći pristala na liječenje. Da nije, roditelji bi bili primorani djelovati na neki način, jer je djevojčica bila maloljetna i ozbiljno pothranjena. - Kada dijete razvije simptome anoreksije, često se roditelji izgube u želji da pomognu djetetu. Neki roditelji negiraju poremećaj i bježe od suočavanja s problemom, posvećuju se poslu ili čak više izbivaju iz kuće. Drugi se pak lome pod teretom zdravstvenih opasnosti vezanih uz anoreksiju, potpuno su iscrpljeni i očajni, zaboravljajući da oni sami trebaju pomoć kako bi ostali stabilni i mirni, da budu što bolja podrška djetetu. Kroz dugotrajnu borbu s poremećajem hranjenja često pucaju partnerske veze među roditeljima, majka i otac se udaljavaju, dolazi do obiteljske krize... i to su sve aspekti za koje nudi oggovore profesorica Treasure - objašnjava Balabanić Mavrović.